pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

nedjelja, 01.12.2013.

Desno i lijevo


To zapravo nema veze s idejama, ideologijama... Marx protiv buržoaskih mislioca i sl. – gluposti; i sljedbenici marksizma su većinom bili desno. Kao što su se svi čudili za György Lukácsa – pa kako on to sad: tako skroz lijeva etika, a istovremeno skroz reakcionarna, desna estetika? Nagadio Kafku, Joycea, Becketta, suviše avangardne, prolazila mu jedino junačka epika Sir Walter Scotta – to mu bilo taman po mjeri. Nisu shvatili da kontradikcije nije bilo – zato što mu je i ta politička svijest bila samo nominalno lijeva, prividno, k'o fol. Bila je lijeva ideološki; samo što se to ne mjeri stvarno na planu ideologija, nego nečime daleko fundamentalnijim... to je naprosto pitanje Broja, Količine!



jebote kol'ko nas ima

Desni stav prema svijetu moglo bi se definirati kao onaj kojem je glavno obilježje užitak u napredovanju zajednice (Nietzsche: buđenje osjećaja moći zajednice, uslijed čega odvratnost pojedinca nad sobom biva omamljena užitkom u napretku zajednice). Ono: Kol'ko nas ima! Jebote, kol'ko nas ima! – sreća u rastu na kvantitativnoj bazi: ne gle kakvi smo, nego gle koliko nas je (a suprotnoj strani: Malo vas, malo vas je – pi-čki-ce!).

jebote kol'ko nas ima

Član je zadovoljan jer je dio kolektiva koji je brojan, kojeg puno ima i dakle je moćan – i u kojem sve njegove osobne kvalitativne značajke izuzev navijačkog žara postaju irelevantne. On se, da bi dostigao vrijednost i respekt, više ne mora ničim vlastitim odlikovati, ne mora sâm imati vrlinu, znanje, vještinu, igru, sposobnost; umjesto toga borit će se i tući u slavu skupnosti s kojom se identificirao, navijat će za nju: samo da mu ona bude jača, moćnija, veća, ponosnija, uspješnija. Ako je npr. Hajduk – kao simbol Splita i Dalmacije – uspješan i velik, ako je pobijedio, ako je nešto osvojio, to je kao da je i on osobno malo narastao: u svojstvu Splićanina i Dalmatinca. Ako reprezentacija – onda u svojstvu Hrvata itd.



Logično pitanje u svjetlu iskrsavanja slučaja ''Za dom spremni'' (u daljnjem tekstu: ZDS), čime je stvoren paralelizam sa slučajem ćirilica. Pokazuje licemjerje onih koji vide problem u ćirilici, jer da je simbol zločina otuda što su oni koji su ih počinili pisali tim pismom, dok im ZDS nije simbol zločina. Instantno mi je, međutim, sinulo da samo treba čekati obrtanje u drugi smjer: da su licemjerni oni koji imaju problem sa stadionskim ZDS, jer da je simbol zločina otuda što su se oni koji su ih počinili tako pozdravljali, dok im ćirilica nije simbol zločina. I doista se i dogodilo kako sam anticipirao, i to na masovnijoj bazi, da sad ne navodim poimence gdje, što, tko. Obrtanje koje je, dakako, promašeno, jer radi se o očiglednim kruškama i jabukama: ćirilica je pismo, nešto daleko općenitije od konkretne pozdravne krilatice. ZDS spada u deklarirani NDH imaginarij, dio je fašističkog folklora i znakovlja, pa je otuda i proskribiran kao govor mržnje, dok bi ipak bilo apsurdno čitavo jedno pismo proglasiti govorom mržnje – pismo kojim se, napokon i ne služe tek dušmanski narodi iz regije nego lijep dio svijeta. Nije ista ravan: otpor prema ćirilici nije analogija otporu prema ZDS, već kao kad bi s druge strane Dunava imali otpor prema – latinici. Ali to je toliko sve samorazumljivo da i ne bih ja osvrt na obrtanje smjera pisao to samo da kažem.



AY CARMELA by Darko Rundek on Grooveshark

Zagreb je danas definitivno pokazao da je antifašistički grad i da njegovi građani, ali i brojni drugi koji su došli iz cijele Hrvatske, nisu spremni dopustiti "fašističko orgijanje" na svojim ulicama. Prosvjed Ujedinjeni protiv fašizma okupio je, unatoč kiši, nekoliko stotina građana, koji su razvili antifašističke transparente te uz glazbenu podlogu izvikivali "Mi Hrvati antifašisti", "No pasaran" i "Antifašistički Zagreb". Lanjski ne doduše snijeg, ali – visibabe. Kada je ono prošlog proljeća malo kao bilo zaiskrilo, zaoštrila se atmosfera u Hrvatskoj na liniji sukoba ljevice i desnice. Pisao sam o tome u sklopu Rigoletta: ekstremna desnica bila je najavila okupljanje (''Međunarodnu nacionalističku konferenciju''), ali digla se solidna fronta slijeva i zapriječila prolaz: no pasaran! Čak je i Josipović načas dobio boju u obrazima, trtljajući nešto o ''ustaškoj zmiji'', za koju da je on na vrijeme upozoravao kako postoji, ali i brže-bolje dometnuvši (jer ne bi bio to što jest bez barem nešto karakteristične magle da ne pusti sa svoje strane) minoriziranje njene prisutnosti u Hrvatskoj – tobože da se radi o teškoj manjini, šačici ekstremista, uopće da nije fašizam nešto sveprisutno.

Tko će drugi nego Ivančić dati ispravljenu sliku: neosnovano se vjeruje da tamnosivo odijelo gospodina Grimsa nema kroj fašističke uniforme.


(Nigdje nema ušatog U: je ili nije fašizam?)

Ali liberalni mediji likovali su zbog općeg privida minoriziranosti i poraženosti desnice. Navod je iz jednog članka s Indexa: Policija, koja je na samom početku manifestacije legitimirala antifašiste, je također bila prisutna u velikom broju. Isto se ne može reći i za ultradesničare, koji su se, unatoč pompoznim najavama, na kraju okupili u minornom broju. Kod kipa bana Jelačića okupilo se svega dvadesetak nacionalista, mahom maloljetnika, koji su istaknuli "NDH ikonografiju". Pripadnika Hrvatskog uljudbenog pokreta, koji je za razliku od HČSP–a dobio dozvolu za skup, nije bilo. Znam zašto sam izabrao baš taj članak. Jer sadrži vrlo poučan video. Nema mogućnost šeranja, pa molim lijepo (inzistiram) kliknuti na link i pogledati taj video.

Dok vi gledate, ja ću malo osvježiti sjećanje na stadionsku situaciju iz prethodne epizode Rigoletta, obilježenu nelagodom dezertera okruženog samim suglasnim desnicama: imao sam na tom stadionu jednu malu heureku. ''Desno'' i ''lijevo'' su već strašno izraubane riječi i malo što još znače u političkom govoru, ali meni se tog dana, na tom stadionu, otkrila najdublja suština drevnog arhirazilaženja među ljudima – ne na političkoj i idejnoj razini, nego se to, kao što sam napisao, moglo njušiti, osjećalo se nosem i u želucu. To je pitanje korjenskog stava prema životu i svijetu. Dok su se ovi oko mene goropadili navijački, u okrilju mnogih koji su se navijački goropadili, ja sam se poput sumnjivog lica loše osjećao, skrivao s nelagodom i rovario u sebi, potajice doživljavajući spomenutu heureku: nema temeljnije linije podjele među ljudima nego između onih koji se dobro (desno) i onih koji se loše (lijevo) osjećaju među ''svojima''!

Sad pitanje: kakvo su ponašanje ispoljavali mladi antifašisti iz videa – ono koje se osjeća dobro ili koje se osjeća loše među ostatkom kamarada što kliču, brojčano premoćnih na ovom megdanu? Od čega se sastojao njihov antifašizam, kakav su argument imali protiv desničarske kamarile? Ovaj: Malo vas, malo vas je – pi-čki-ce! I ostatak arsenala navijačkog skandiranja: Kako ćete doma, kako ćete doma? (prijete dušmanima); Mi Hrvati antifašisti! (samoobožavanje svjetine).

Aha, razumijem. Protiv fašizma ustaju – temeljnom fašističkom odlikom: vojskom, maršom, jednodušnim strojevim korakom. Protiv desnice – samom supstancom desnosti: pitanjem brojčane nadmoći, Količinom, srećom u okrilju Svojih, Svoje strane barikada. Prosvjednici su se tada u većoj mjeri razišli, ali su se još jednom vratili na Trg kada su čuli da su se ultradesničari ponovno počeli tamo okupljati. Jednom kada su se antifašisti vratili na Trg, desničari su podvijena repa promptno napustili lokaciju.



Predstavlja li ZDS govor mržnje sam po sebi? Pa i ne: nijedna od tri riječi, ni ''za'' ni ''dom'' ni ''spremni'' ne sadrži ništa sporno, a ni nanizane jedna za drugom u gramatičkom sklopu. Doduše, latentno može sadržavati... jer – hajde da dovršimo što zaustiše – ŠTO bi to oni bili spremni za dom(ovinu)? Umrijeti pod agresorskom turskom sabljom, braneći nejač? Ajde de; čojstvo & junaštvo – nema šta. Ali možda i spremni na koješta drugo, bitno manje čojstveno? Možda. Sve ostaje otvoreno – može biti, no mi ne znamo da jest; iz same sintagme kao takve to ne proizlazi. Za razumjeti spornost pozdrava potrebno je prići ne samo s lingvistikom, nego i s historijom: znati povijesni kontekst; da se radilo o Službenom Pozdravu NDH: Taj se pozdrav nalazio na svim službenim dokumentima i njime su završavali i svi javni događaji u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Tj. da se ovo ''spremni'' tada odnosilo na spremnost da se u ime domovine kolje i jač i nejač, bez puno marenja, koga se već dohvati, sad već ne iz obrambene nego siledžijske ambicije ekspanzionizma te holokausta, s usmjerenjem na Die Endlösung. Jednom korišteno od strane takvih, pozdrav je zadobio – konotacije. Simboliku nečega ekstremno zločinačkog.

Hate Street Dialogue by Sixto Rodriguez on Grooveshark

Tako isto ćirilica sama po sebi nije ništa sporno. Ali, gle, njome su se služili rušitelji Vukovara dok su ga rušili. Nije li onda, po istoj logici – pitaju se sad neki – ništa za čuditi se što i ona ljudima nosi konotacije ekstremnog zločina? I da je pitanje jednakog standarda: ili ćemo zanemariti konotacije i gledati stvar po sebi, dekontekstualizirano (u tom slučaju Joe pozdravljač i njegovi odzivači nisu ništa krivo napravili) ili nećemo zanemariti konotacije (tada treba reći da je pobuna protiv ćiriličnih tabli skroz na mjestu). Ali ono što najprije treba reći je da spornost zapravo nije sadržana u tome što su se zločinci – i jedni i drugi, i ustaše i četnici – nečime služili. Bilo bi glupo izvoditi da nešto biva kompromitirano samom tom činjenicom. Služili su se i čarapama, pa mi danas svejedno ne nazuvamo bose noge u cipele, niti imamo što protiv čarapa. ZDS je zakonom zabranjen ne otkako su se ustaše njime služili, nego otkako su se ustaše njime služili kao važnom stavkom svoje ikonografije, plakatiranja ideologije nacističke eksterminacije, rasnih zakona, itd. Četnici su se služili ćirilicom, ali ne kao ikonografijom, ne ideološki (za to su imali druge rekvizite), nego kao pukim pismom, utilitarno, onako kako su se služili i čarapama. Kao što ni latinica nije sporna samo zato što su se u NDH njome služili.

Dva su razloga zašto sam se odlučio osvrnuti na sinhronost ovih slučajeva. Prvi je što se kroz taj paralelizam na najzorniji mogući način oslikava ono što je jezgreno pogrešno s balvan-revolucijom kontra ćiriličnih ploča. Njoj, naime, izgon pisma, koje u regionalnom kontekstu prepoznaje kao obilježje huntingtonovske kulturno-političke druge strane (srpske/crnogorske, pravoslavne, svetosavske), dolazi kao simbolički izgon tog srpsko-pravoslavnog etnosa. Naravno da su u nesporazumu već tako suženim atribuiranjem pisma, koje se koristi sve do Pacifika i ne može biti epitom srpstva, no nije to ovdje ključan nesporazum – jer ćirilica ostaje epitom srpstva za njih, a bit svega (zašto se radi o primitivizmu i nedopustivosti, protucivilizacijskoj, protuustavnoj) i jest u poimanju da se kao nepoželjno želi egzorcirati ne tek četništvo, nego čitav jedan etnos, čitav jedan narod. Odnosno, da im se četništvo i srpstvo s neshvatljivom tupom upornošću brkaju kao pojmovi. Kada pitate te ljude tko je prouzročitelj vukovarskih ratnih rana '91, reći će vam da su to bili: Srbi. Ili: JNA te srbočetnička vojska. Srbočetnička? Zamislimo kovanicu: hrvatskoustaško. Nema smisla. Apsurdan pleonazam – jer, ofkors, svi ustaše su Hrvati i svi četnici su Srbi. Ali kovanica koja je istovremeno i tendencioznost, uplićući rasistički element preko onog nepravilnog silogizma kada se povratno izjednačuje pojmove niže i više razine. To da su svi konji sisavci ne znači da je sve što je sisavac – konj; kad bismo rekli konjosisavci bio bi to pleonazam u smjeru odozdo prema gore, ali također i zamućenje u smjeru odozgo prema dolje. Zamućenje rasističko onda kad ne govorimo o konjima/sisavcima, nego nam se to što vrijedi da su svi četnici Srbi vraća u formi u kojoj nam je sve što je Srbin – četnik.

S obzirom da se radi o dibidus zatajenju uma, koje na širem uzorku ne biva objašnjeno pukim pomanjkanjem inteligencije, za pretpostaviti je egzistenciju nekog naročitog mentalnog ustroja koji blokira pogled. Ma da, malo se prenemažem ovime o pretpostavljanju – znamo već vrlo dobro o kojem se mentalitetu radi: onome što (si) identitet i samoafirmaciju konstituira kroz pripadnost (nekom ''svom'') kolektivitetu, pa mu izmiče razlika između općeg i partikularnog, nekih i svih – razumije jedino skupnost, za njega postoji ono kolektivno, a individualno tek kao atom kolektivnog. Nije mu jasan koncept pojedinca kao autonomnog entiteta za sebe.

Odstojanje po kojem analogija ne štima je upravo odstojanje od općosti pisma naspram specifičnosti semantički nabijenog pozdrava. ZDS – kakve su njegove konotacije s obzirom na uporabu od strane zločinaca? Je li to opći simbol hrvatstva? Ne, nego striktno: ustaštva. A može li ćirilica biti simbol striktno četništva? Ne, nego jedino opći – srpstva (u lokalnom dunavskom kontekstu). Otpor prema ćirilici dolazi stožerašima stoga kao refleksija rasističkog otpora prema srpstvu samom – i to brkanje lončića nije iz slučajnog misaonog propusta, nego usidreno u nesporazumu po kojem su Vukovar napadali – Srbi. Srbi. Neizdiferenciranom riječju: Srbi. Misliti da ti vlastita trauma daje zeleno svjetlo da budeš rasist i šupak, tj. drugačije gledaš i tretiraš druge ovisno o kolektivističkom košer pedigreu krvnih zrnaca (jer smeta ti sama ćirilica)? Dno dna. Odgovornost za ratne traume Vukovara i Hrvatske nisu u stanju ispravno locirati na duše jednog dijela srpskog naroda – onoga iz plemena ''fašistički kreteni'' (da damo i definiciju plemena: nacionalistička identifikacija koja čini spremnim paliti i žariti u ime nacije) – kao ni prepoznati da se radi o istom onom plemenu koje je po Tuđmanovoj ekspanzionističkoj politici npr. sravnilo Ahmiće sa zemljom i htjelo Hercegovinu pripojiti Hrvatskoj. Da presudno na tim Srbima-kretenima nije po ključu etničke skupine, što su bili Srbi, već po ključu mentalnog sklopa, što su bili kreteni, te da u svom zločinaštvu pripadaju ne uz druge Srbe nego uz druge kretene, uključujući one iz hrvatskog korpusa što spremno dižu desnicu ruku.

Otpor prema konotacijama nacističkog ratnog pokliča ZDS ne funkcionira otuda po istoj toj osnovi po kojoj otpor prema konotacijama ćirilice; ne prestavlja otpor prema čitavoj jednoj nacionalnoj ukupnosti, prema Hrvatima, prema hrvatskom etnosu kao takvom (sâm sam Hrvat, a dijelim rigoletto reakciju na taj poklič) nego otpor čisto prema ustaštvu, prema nacionalizmu, šovinizmu, fašizmu, rasnim zakonima... Potpuno nebitno što su ti konkretni fašisti inače bili Hrvati po tzv. krvnim zrncima; da su bili i Tunguzi – ista stvar. To je specificiziran otpor – s etnosa na diferenciran dio etnosa koji predstavlja pleme kretena, pod ruku s kretenskom braćom s druge obale Dunava što su razrušila Vukovar.



Nietzsche je u Antikristu istakao conditio sine qua non ljudskog integriteta: Jakost, sloboda što potječe od snage i nadsnage duha dokazuje se skepsom. Uvjereni ljudi ne dolaze uopće u obzir kad je posrijedi sve temeljno o vrijednosti i nevrijednosti. Uvjerenja su zatvori. Ne vidi se dovoljno daleko, ne vidi se ispod sebe: no, da bi se moglo raspravljati o vrijednosti i nevrijednosti, mora se vidjeti pet stotina uvjerenja ispod sebe – iza sebe... Zašto je to kriterij integriteta? Zato jer je poštenje nešto što se isključuje s lojalnošću. ''Čovjek s uvjerenjem'' nije u stanju biti pošten u prilasku istini – otuda što mora biti lojalan svojoj gotovoj Istini. Čovjek vjere, ''vjernik'' svake vrste obvezatno je ovisan čovjek – čovjek koji ne može sebe postaviti kao svrhu, koji uopće ne može postavljati ciljeve polazeći od samoga sebe. ''Vjernik'' ne pripada sebi, on može biti samo sredstvo, mora biti potrošen, potreban mu je netko tko će ga trošiti. Njegov instinkt odaje najveću počast moralu obesebljenja: na taj ga moral navodi sve, njegova pamet, njegovo iskustvo, njegova taština. Svaka vrsta vjere sama je po sebi izraz obesebljenja, samootuđenja... Uzme li se u obzir kako je velikoj većini ljudi potreban regulativ koji ih izvana obvezuje i učvršćava, kako je prisila, u višem smislu ropstvo, jedini i krajnji uvjet pod kojim se čovjek slabe volje (...) razvija, shvatit će se i uvjerenje, ''vjera''. Čovjek s uvjerenjem nalazi u njemu kičmu. Mnoge stvari ne vidjeti, nikada biti objektivan, biti skroz-naskroz pristran, imati strogu i potrebitu optiku u svim vrijednostima – samo je to uvjet da takva vrsta čovjeka uopće postoji. No, time je ona suprotnost, antagonist istinitosti – istine... Vjerniku uopće nije dopušteno da savjesno razmišlja o pitanju ''istinitog'' i ''neistinitog'': biti pošten u tom pogledu značilo bi za njega odmah propasti.

Kako to da je marksizam, nakon prvotno probojnog i divno subverzivnog nastupa, naposljetku uprskao stvar? Tako što su praktični komunisti u startu i bili, kako se sjećam da se jednom izrazio Gombrowicz, mistici koji su tek stavili krinku skeptika, vjernici koji su nevjeru samo iskorištavali za račun nove, svoje vjere. Radilo se o pseudonevjernicima. Dok je riječ o razaranju starih hegemonskih kulturnih idealizama (''vladajuće ideje u svakom razdoblju uvijek su ideje vladajuće klase''), oslobođenju od starih skupnosti (''građanskih'', ''buržoaskih'') koje su ti iskrivljavale svijest (utapajući je u matici okolnih mnijenja), marksisti ushićuju slobodom razotkrivajućeg duha, emancipiraju te, oslobađaju narativa kojima si bio zaglupljen. Ali kad te onda dovedu do vlastite doktrine, najednom se baklja gasi, vrata zalupljuju, shvaćaš da se nalaziš u mračnom tunelu i da je rasvjetljavanje naglo postalo nepoželjno. Psst... postoji Istina koju treba zaštititi; ne navaljuj previše! Opet bivaš zaglupljivan: mislio si da je u pitanju bezobzirna, nepotkupljiva skepsa, kad tamo najvažniji je Trijumf Revolucije – samo što je to ovaj put mistifikacija dvostruko perverzna, pošto se legitimirala baš na demistificiranju; kao prokazivanje vampirstva ''vladajućih ideja'' koje se i samo otkrilo kao maska pod kojom se krije sljedeća u nizu voljâ za vampirstvom.


Izratio ja 1969 / Domaci film by MrSunce60

Izrazito ja – počinje propagandnom izložbom komunističke ikonografije.

IDEJE MARKSA, ENGELSA, LENJINA – STVARNOST U RADNIČKOM SAMOUPRAVLJANJU
JUGOSLOVENSKA SOCIJALISTIČKA REVOLUCIJA JE PRVA POBEDONOSNA PROLETERSKA REVOLUCIJA POSLE LENJINOVOG OKTOBRA


Parole, srplje i čekićje, plakati... Na 2:00 protagonist filma se ironično križa pred plakatom-ikonom, kao da je u crkvi i moli se srednjovjekovnom slikarstvu. (Fetiš pečata: Ikona – to znači: poanta naslikanog prizora nije u gledanju i ljepoti, nije uopće u njoj samoj. Nije ni najmanje bitno što sadržajno vidimo na slici, bitno je da znamo što ona predstavlja, da ona jest to što jest, tj. ikona. Sveta slika (ili u zapadnoj verziji sveti kip). Obilježena je funkcijom: ikona je nešto što se izlaže u liturgiji da bi joj se poklonilo. Može na njoj biti prikazano ovo ili ono, na ovaj ili onaj način, ali važna je jedino asocijacija koja stoji iza slike i koja ju obasjava kao aureola; ne sagledava ju se (s estetske strane), nego ju se samo motivski registrira kao neku poznatu konotaciju svetosti.)

Ranije, dok smo još bili buržuji iskrivljene svijesti, bili smo od popova poučavani kako kršćanstvo nije privatna stvar, nego se ostvaruje jedino kroz pripadanje zajednici kršćana, tj. Crkvi. No, marksisti su nam objasnili kako je krajnje vrijeme da prestane Crkva sve znati za nas. Što sad? Smijemo i trebamo sami misliti, svojim glavama? Ali taman posla! Ne, nego će sad Partija znati sve za nas. Lik proleterske klasne svijesti, poučit će nas Lukács, jest Partija, i to ne kao puki organizacijski oblik. U procesu konstituiranja proletarijata u klasu Partiji pada u dio "istaknuta uloga"; proleterstvo (ovo je važno zapamtiti) nije privatna stvar, nego se ostvaruje jedino kroz pripadanje Partiji.

Lukácsev temeljno desni mentalni sklop počiva na ideji da bi moglo biti neke skupnosti koja ne bi izopačivala svijest. Stare narative, skupnosti, kolektivizme i oltare oko kojih se koncentriraju ceremonijali hegemonskog idealizma odmijenit će nešto derastično drugo: novi narativi, skupnosti, kolektivizmi i oltari oko kojih se koncentriraju ceremonijali hegemonskog idealizma.



''Drag mi je Platon, ali draža mi je istina'', poznati je Aristotelov proglas nelojalnosti.

Ali prije Platona i Aristotela postojao je, kao što se zna, izvjesni Pitagora, koji je, a i to je poznato, gajio fetiš na cijele brojeve, naročito na broj Jedan. Jer Jedan – to ovdje nije puka znamenka, već princip: Monada, osnovno i savršeno počelo svijeta (ideja o transcendentnoj Biti – Bogu/Brahmanu u drugim terminologijama). Matematika je to u kojoj broj Dva, ili Dijada, nije dvostruko više od Jedan, već dvostruko manje! Zato jer dvostruko manje savršena, predstavlja narušavanje Jedinstva Svega, to je točka s kojom božansko postaje svjetovno, odnosno antagonističko. A bio je i jedan Hiparh, njegov učenik, pripadnik pitagorejskog Bratstva, koji je skužio, pa onda i naučavao, da dijagonala kvadrata, ma koliko mu baza bila cijeli broj – nije cijeli broj. Nego, štoviše, iracionalan; bez kraja iza decimale. Tamo gdje je baza jedan, dijagonala je (mi smo to učili već u osnovnoj školi) korijen iz dva. Samo – kakav problem! Sve je uređeno na osnovu broja, glasio je prvi aksiom doktrine: premda Monada nije izravno spoznatljiva iz svjetovnih pojavnosti, jest zato u (bezdimenzionalnim) relacijama i odnosima među njima, koje treba pravilno mjeriti da bi se došlo do ''istinske realnosti'' (zato natpis na Akademiji: Neka nitko ne ulazi tko ne zna geometriju). Javno obznanjivanje spoznaje da postoji iracionalan broj predstavljalo je stoga heretički, ateistički atentat na čitavu Pitagorinu metafiziku (a znači – transcendentalna Bit Kozmosa ipak nije savršena, nije Harmonija... nije Monada?), kao jednog idealizma par excellence, platonizma prije Platona. I još gore, pošto je Hiparh i sam bio inicirani učenik, predstavljalo je izdaju. Zbog izdaje, ostala Braća ga likvidirala, utopila.


(Ista ona istina koju će i Aristotel kasnije posvjedočiti nauštrb svog učitelja Platona.)

Pitagorejsko Bratstvo nalikovalo je onim smiješnim, djetinjastim kultovima s ezoteričnim obredima i inicijacijama, tipa Družba Braće Hrvatskog Zmaja ili Hrvatski Viteški Red Templara ili uostalom Ku Klux Klan, Scijentologija, Rozenkrojceri, Crkva Ujedinjenja, Amiši, Transcendentalna Meditacija, Slobodni Zidari, Wicca, Tolstojevci, Saibabovci, Opus Dei, ovo ono trla baba lan, uvijek su tu neki kaleži, neka obredna posvećenja, neke specijalne, ne-svjetovne oblekice, neka umjetnička imena, neka Tajna u koju su oni iluminirani dok svijet ostaje neprobuđen. Zapravo, krivo rekoh, nije ''nalikovalo'' nego je bilo prototip svih takvih budućih ''tajnih društava'' ustrojenih na inicijacijskoj i (o)kultnoj osnovi, sa sljedbeništvom. Tri godine si morao biti iskušenikom prije nego te prime u prvi stupanj ili vanjski krug (''učenici'', ''nomoteti''). Na tom stupnju samo si smio čuti Majstorov (Pitagorin) glas. Da bi dospio do drugog stupnja, postao pripadnik unutarnjeg kruga (''učitelji'', ''matematičari'') nisi više smio jesti meso i ribu ni imati privatno vlasništvo i morao si stanovati u prostorijama Društva, a ne u vlastitoj kući. U tom slučaju si Majstora smio čak i vidjeti. Ali ime mu nije smio izgovoriti nitko, jer je to bilo predmet ritualne šutnje (umjesto toga govorilo se ''Besmrtni, Genije, Božanski, Onaj kojega se ne imenuje'').


Blagoslovi nas božanski broju, ti koji si stvorio bogove i ljude! O sveti, sveti Tetraktise, ti koji sadržiš korijen i izvor vječnog toka stvaranja! Jer božanski broj počinje čistim i dubokim jedinstvom i doseže sveto četiri; potom stvara majku svega, koja sve povezuje, prvorođenu, onu koja nikad ne skreće, koja se nikad ne zamara, Sveto Deset, koje drži ključ svih stvari. Premda ga redovito nalazimo u povijestima ni pet ni šest nego filozofije (zbog novosti koncepta očitovanja pojma o imaterijalnoj transcendenciji imaterijalnim matematičkim kategorijama, istovremeno i objektivno usidrenima, umjesto antropomorfnom mitologijom kao dotad), pitagorizam je krajnje upitan kao filozofija, onakva kakvu baštinimo od Ksenofana i Talesa, koja bi morala biti nespojiva s psihologijom vjerništva. Bratstvo je gajilo religiozan odnos prema doktrini oko koje se okupljalo, u klečećem položaju; s poklonstvom (Dekadi/Tetraktisu); s imperativom idile, harmonije u Kozmosu (dakle, i taj karakterističan element holističkog kiča); s Istinom umjesto procesa istine; s Istinom koju se gotovu prenosi s učitelja na učenike, kao Nauk; s nezamislivošću dovođenja Nauka u pitanje (uz ignoriranje empirijsko-logičkog uvida ukoliko mu proturječi; ono ''tim gore po činjenice''). Sasvim u stilu falange: sa zaštitničkim gardom prema inicijalnom Aksiomu, Uvjerenju za kojim se ima potrebitost, umjesto nepristrane volje za saznanjem. I ono što uvijek proizlazi iz obranaškog čepljenja ušiju: unutarnji i vanjski zahtjevi na lojalnost, obvezivanja zakletvom, zavjetom, neka vlada omerta, neka to bude cosa nostra, ne ugrožavati Tajnu Učenja s onima izvan, koji ''ne razumiju'' (uz potencijalnu prijetnju ekskomunikacijom, pa i egzekucijom, u slučaju izdaje).

Bratstvo je lojalnost svom partikularnom grupnom kodeksu cijenilo više od poštenog, nepredilektiranog odnosa prema spoznaji – to je tu bottom line.

I to je ono o čemu gore Nietzsche priča.



Potpisujem bez ostatka postavljanje distance od svake okružujuće skupnosti (odnosno, nemanje intelektualne lojalnosti) kao uvjet svih uvjeta, izlučni kriterij ljudskog značaja – sposobnosti za integritet duha. ''Ne dajmo se zavesti: veliki su duhovi skeptici.''

Upravo tako. Nemam problem otvoreno to proglasiti, izrijekom: ili si nepotkupljiv skeptik ili u glavi ništa ne vrijediš.

Možemo na još jedan način definirati: suprotnošću od navijačkog duha. Što je najveći grijeh u desnom/navijačkom miljeu? Izdaja. Izdaja Svojih. Dezerterstvo. Zbog toga se bez glave ostaje. Pravovjernik/rodoljub maksimum osude nalazi u nelojalnosti zajednici kojoj se pripada, iz koje se poniklo (da jedino ako si zadnji nečovjek), a maksimum vlastite afirmacije u njenom narastanju. On je velik i jak ako je Hrvatska velika i jaka u relaciji s neprijateljem (naspram Srbendi, malo ih je pičkica) ili ako je Dinamo velik i jak (naspram Tovara, malo ih je pičkica), itd.

Sjećam se kako sam se jednom zatekao u nekoj inozemnoj sali skupa s drugim zemljacima (dosta nostalgično-domoljubnog profila) – kad evo ti među nama Krleže i Ujevića, kao i kralja Tomislava na konju, bok uz bok sa značajem hrvatskog narodnog preporoda za tokove europske povijesti i, nek' se zna, bitkom kod Sigeta i ''Hrvatskom – predziđem kršćanstva'', a dano je domaćinima do znanja i kako je ''Maradona zapravo hrvatskog porijekla'', također Picassova Dora Maar (koja je ''ustvari Marković''), penkalu i kravatu da su Hrvati izumili ili da je ''Tesla rođen u Hrvatskoj'' i kako ''imamo jednu Nobelovu nagradu za književnost, ali i dvije za kemiju'', te, naravno, da smo ''sportsko čudo'', tonikukočdavoršukerjanicakostelićblankavlašić. Uto istupi neki tip, isto zemljak (predstavio se kao Vito Gombrović), pa stane lupati kontru. Transkribiram s možda ne najpotpunijom doslovnošću: – Ma kakav Krleža! Neće nitko od ovdje nazočnih stranaca donositi sud o hrvatskom narodu na osnovu Krleže i Tesle, nego prema onome što se ovdje, u ovoj dvorani događa i što se ovdje govori. Čak i kad bismo bili narod tako ubog u veličinama da nam je najveći umjetnik Zlatko Vitez ili, ne znam, Jajo Houra, ali kad bismo znali o njima govoriti kao duhovno slobodni ljudi, s trezvenošću, bez navijačkog skandiranja i bezuvjetnosti pristaša po defaultu, kad naše riječi ne bi obuhvaćale vidik palanke nego svijeta... tada bi nam čak i Jajo mogao služiti na slavu. No ovako kako stvari stoje, Krleža i Tesla služe nam samo da se jače ispolji naša provincijalnost – s tim budnicama kojima hoćemo dati si na nekom značaju. Mi smo ovdje kao jadničak koji se hvasta kako je njegova baba imala imanje i kako je boravila u Parizu; siroti rođaci svijeta, koji se napinju imponirati sebi i drugima. Uzdižući Andrića, ponižavamo sebe; hvaljenjem Krleže ukazujemo baš na to da nismo dorasli do Krleže; diveći se vlastitoj kulturi, razotkrivamo svoju nekulturu. Uostalom, zar je teško vidjeti kako nam to licitiranje s ostalim narodima oko genija i junaka, kulturnih zasluga i dostignuća, slabo ide u prilog – i da bi nam možda bilo pametnije ne upuštati se u to odmjeravanje – jer mi s našim polusrpskim Teslom i ne baš najpouzdanije našim Andrićem definitivno ne možemo izdržati konkurenciju talijansku, francusku, njemačku, englesku, rusku; znači, ta točka gledanja osuđuje nas baš na drugorazrednost.

Shvatio sam što je činio: samo radikalna promjena tona može donijeti oslobođenje. Zato se pobrinuo da mu se u glasu osjeti degradiranje fraze po kojoj smo te značajnosti tobože mi Hrvati ''dali svijetu'' – jer oni su se samo rodili među nama (i ističući strane primjese u backgroundu Tesle, Andrića). Čega ima zajedničkog s Teslom Anto Đapić? Da li je zbog toga što je Andrić dobio Nobelovu nagradu Mišo Kovač postao ma i za milimetar manji lažnjak i prostak? Može li bitka kod Sigeta dodati makar malčice slave generičkom Peri Periću iz Perkovića? Ne, nismo mi (reče gospar Vito) neposredni nasljednici prošle ni veličine ni sitnoće – ni razuma ni gluposti – ni vrline ni grijeha – i svatko je odgovoran samo za sebe, svatko je sâm ono što jest.

Došli smo do definicije ''lijevog'' stava prema svijetu: to je onaj koji se neće tući i boriti za slavu zajednice (kontra drugih zajednica), nego će se tući i boriti unutar svoje zajednice – za prostor vlastite ljudske vrijednosti.





O lijepa, o draga, o slatka slobodo – povijesni Dubrovnik uzor je Slobode među gradovima i republikama. Libertas! Veličamo staru Ragusu – e to je bilo mjesto! Zadržala Slobodu i Suverenost: vijekovima, uvijek. U školi su nas od najranijih dana tako učili: Ragusa kao očuvana ideja slobode – unutar gradskih zidina. Legitimnost rimskog prava, i njime definirane političke organizacije i vlasti, osobnih sloboda i individualnosti u mediteranskome krugu nikada nije prestala postojati. U najtežim stoljećima ranoga srednjeg vijeka na obalama Sredozemnog mora i Jadrana civitas za građane znači slobodu, pravdu i pravnu sigurnost. (...) Od IX.st. svi veći gradovi dobivaju carske odnosno papinske povelje i diplome koje im osiguravaju posebne povlastice. To je, prije svega, pravo na zid (...) što je značilo pravo na samoobranu, građanska prava i sigurnost, a time i na osobnu i kolektivnu slobodu, bitno je utjecalo ne samo na razvoj i oblikovanje grada nego, jednako toliko, na razvoj i stvaranje građanske svijesti. Bio je to Bruno Milić. Kaže: zidine su značile ''osobnu i kolektivnu slobodu'' – i u paketu, očito. Gdje jedna, tu i druga.

Imao sam već post u kojem sam spominjao radovanje naroda zbog pobjede protiv okupatora, kao optimizam Slobode, ''slobode epske kolektivističke'', ali i dva Branka (Miljković, Štulić) koji su se skeptično zapitali hoće li ta Sloboda ''umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj''. Od koje je vrste sloboda što ju je Gundulić glorificirao? Osobna ili epska kolektivistička? Sloboda desna ili lijeva? Je li mu bilo do položaja Raguse ili do položaja čovjeka u Ragusi? Gunduliću je bitno da zidine ostaju nedirnute, to mu znači Slobodu, ali gdje je u tom himničkom zanosu zabrinutost nad slobodom unutar zidina?

Partizan by Branimir Stulic on Grooveshark

Jer sloboda je često fraza, a tiranija uvek istina, pisao je Nušić. Poznat je, recimo, podatak o tome da je izvjesnom gosparu Marinu Držiću u rodnom gradu bilo onemogućeno postavljanje svojih kazališnih komada. Pošto pišući o Dubrovčanima nije pokazao dovoljno autocenzure, Dubrovčani su ga nazvali izdajicom i zaveli mu cenzuru (a kad nije htio zašutjeti i prestati rovariti kao unutrašnji neprijatelj, ''mrzitelj svega dubrovačkog'', naposljetku ga i prognali te po svemu sudeći umorili). Zna se tek toliko da nije bio ugledan građanin, da ga se više mrzilo nego voljelo, da nitko nije mislio kako je ono što piše visoka književnost i da je umro prognan iz svoga grada. Tek je mrtav Držić postao književna veličina i hrvatska kulturna ikona... Miljenko Jergović, u sklopu reklamnog podliska što ga je Globus prije nekoliko godina složio za Bulajićev Libertas, netom snimljen. Bulajićev je Držić siromašan i očajan čovjek, slab patriot za mjerila onovremenoga Dubrovnika, ekscentrik, problematičan tip, a pomalo i ridikul. Na kraju, on je i prognanik iz svoga zavičaja i jezika, potukač, vucibatina, gastarbajter bez zaposlenja. Držić je genij u društvu koje ne može podnijeti ničiji višak pameti, a još će manje podnijeti nečiju potrebu za slobodom. To je on bio za života, ako je točno ono što o tom životu znamo, a to je i u Bulajićevom filmu. Bez obzira što je podlistak EPH marketing sumnjivog mirisa, a ni Jergović odavno ne ulijeva povjerenje, i bez obzira koliko je ''stvarni'' Držić ipak još uvijek u mraku, ovo je vrlo intrigantno na apstraktnijoj razini: priča o iznimnom čovjeku i njegovoj žudnji za slobodom. Faktična vjerodostojnost je tu sporedna, a glavna je paradigmatičnost slučaja: pojedinac za čiju realnu slobodu nije dovoljna nominalna sloboda zajednice u odnosu na druge sile, nego se mora boriti protiv svoje zajednice za pravo na sebe. Premještanje drame slobode od ministarstva vanjskih prema ministarstvu unutarnjih poslova. Moć zajednice ostvaruje se nauštrb jedinke; što je zajednica jača i slobodnija, ljudi su manji i potisnutiji. To je proturječje između opjevane Slobode kojom Dubrovnik živi kolektivno te siledžijske represije i začepljenosti koje vladaju kad se dođe do razine konkretnog disidenta – koji se mora pokoriti i uklopiti ili (će ga) se ukloniti.

Iz važne patricijske familije, član Velikoga vijeća, kasnije i Maloga, dubrovački senator i konavoski knez, Gundulić je bio dio povlaštene aristokratske elite – odmah je s majčinim mlijekom popio pravo da bude subjekt, a ne objekt dubrovačkog totalitarnog mehanizma. Nije poput Držića bio satrapiziran, nego je – pasivom, u najmanju ruku, ako ne i aktivom – satrapizirao. U 13. pjevanju Osmana pakleni demoni na čelu s paklenim kraljem, ogorčeni turskim porazom, kao predstavnici Zla pokreću sve paklene sile u borbu protiv Dobra, tj. kršćanstva. O slatko li je slatko iz udobne zavaljenosti svjetovnog gospodara raspaliti barokno kićenim jezikom po ''taštini ovoga svijeta'', zlim osmanlijama i svim ostalim bezvjercima, a u slavu Krista i Domovine. Njemu takvom nije bilo potrebno boriti se za sebe suprotivo domaćeg poretka, pošto je sam predstavljao poredak. Jedino što ga se ticalo je da se poredak održi kakav je – status quo – da bi mogao nastaviti biti na kolima, a ne ispod kola. Za to je bilo potrebno da Dubrovnik ostane Slobodan. Slobodan u smislu suverenosti od Turaka ili Venecije – o lijepa o draga i o slatka Sloboda je kod Gundulića značila slobodu da ostane onaj koji moću zajednice nije pričepljen nego pričepljuje – Slobodu epsku kolektivističku – neugroženu od pretenzija konkurentskih, tuđinskih patricija – a poštovana patriotska borba podrazumijevala je ne unutarnje širenje prostora liberalnih vrijednosti nego borbu protiv vanjskih neprijatelja. Čemu služi Osman? Treba isfolirati pűku priču za popušiti, po kojoj je temeljni društveni konflikt onaj rasni, a ne klasni; da se prava linija podjele odvija između Dubrovčana i Turaka, Kršćana i Osmanlija, Dobra i Zla, a uopće ne dubrovačkih držića protiv dubrovačkih gundulića i paralelno turskih držića protiv turskih gundulića... Jezikom sloterdijanske kritike: nasuprot kiničkog pseta koje ujeda, ciničnog odozdo (Držić), dubrovački velikan s novčanice (Gundulić) cinički je prasac: ciničan odozgo. Joj, joj, samo da nas se Sultan ne dokopa svojom satrapijom: to bi bio kraj mojoj domaćoj satrapiji!

Na isti je način satrap Tuđman – stari jugoslavenski general i funkcioner – ispotencirao budalama budnice patriotskog rasizma što dehumanizira susjedske etnose (''Balije'', ''srpske prljave gaće''), ništa ne spominjući da bi se u pozadini upravo odvijao neki drugi društveni antagonizam, tj. stvaranje novog klasnog poretka na prvobitnoj akumulaciji kapitala... koja je tu doduše više bila prisvajanje onog već postojećeg, naslijeđenog iz bivšeg poretka – zvalo se to pretvorba i privatizacija. Prokušani recept: kako uvaženi kolega Slobo s one strane kajlu (antidemokracije i antiekonomije) srpskom narodu, tako s ove strane Francek kajlu hrvatskom, dok simultano huškaju svaki svoj na onaj drugi (na televiziji, a privatno se milo primajući i dogovarajući (geo)politiku). Vidjeti video: dok u pozadini miljenik s dva prezimena trlja ruke i oblizuje se pri pomisli na plijen, za govornicom maršal trijumfira u rasnoj zapjenjenosti. A na 7:17 – to što smo izvojevali i pod cijenu hrvatske krvi, i nikom više nikada nećemo dopustiti da nam ugrozi ovu našu slobodu, ovu našu demokraciju, ovu našu lijepu hrvatsku zemlju u kojoj itd.; u kojoj nas sad više nikakvi turci i poturice neće svrgnuti s kola, sad ima barem 40 godina mi frankisti da vladamo i pustošimo; o lijepa o draga o slatka Slobodo u kojoj će 200 novopatricijskih obitelji, ''naših hrvatskih ljudi'', na suveren i ničim ograničen način imati slobodu pljačkati i terorizirati ostatak zemlje. Imamo Hrvatsku! Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvi sami želimo i nećemo nikom dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude kao što su to htjeli i ovdje u nedavno vrijeme. Domovina d.d.

Ali za shvatiti u potpunosti efektivno vanideološku prirodu ovog mehanizma, u kojem je ideologija tek pretekst, i desno se od lijevoga ne dijeli prema predznaku narativa, nego strukturno – radi li se o borbi u ime ideološke većine ili pak borbi pojedinca za izuzeće kontra te hegemonije – potrebno nam je ne zaboravljati primjer Lukácsa, koji si je umislio komunističku idilu (blisku holističkom kiču), a u kojoj ovaj klasni strukturni obrazac po kojem homo sapiens biva društvena životinja, neće više vrijediti ako se satrapska/patricijska klasa bude regrutirala iz redova protuklasne ideologije. Patriotizam Partije.



Geni geni kameni: gdje god da te život nosi, uvik moraš znati ko si, hej. Moraš znati tko si – cilja se na identitet po plemenskom pedigreu (sveta voda i krštenje; oni kojima je kolektivno loša bila '45-ta) da bi dostigao ljudsku vrijednost (budi čovik to je dika, budi roda svoga slika), tvrdi patriot. A zar nije upravo obratno: moraš prvo dostići svoju ljudsku vrijednost da bi saznao tko si? Ali preduvjet za dostići svoju ljudsku vrijednost je odbiti se od Plemena. Rekli smo: jedino skeptici; jedino oni cijepljeni od lojalnosti okruženjima, skupnostima ili kultovima s njihovim Narativima & Naucima i ostalim mjestima na kojima običan ljudski glas prelazi u doktrinu; preko kojih se vrši oltarsko koncentriranje s koncelebriranjem, okupljanje u svete mise. Kaže Đoni Štulić, u intervjuu Danasu (siječanj 1992): Kakva je razlika između Hrvata i Hrvatine? Ista kao između seljaka i seljačine! Ja u tome nemam interesa! Nikada nisam bio nacionalno ugrožen, ja nemam nacionalnu svijest. Bez obzira o patriotizmu kakve kolektivne sile se radilo – roda, nacije, vojske, crkve, partije, kompanije – usijanim patriotima ne može se kao ljudima vjerovati jer nisu slobodni govoriti, njihovo postojanje je uvjetno, integritet suspendiran, poštenje prema sebi pod znakom pitanja, jer oni su lojalni: stajanje na stranu Svojih pretvara im se u imperativ i svetinju, nešto što se mora pod svaku cijenu – dakle, bez obzira na pravo, logiku, etiku, istinu, činjenice, pa i elementarnu pristojnost ako treba. Ostaje jedino oportunističko utvrđivanje u vjeri; patriot ili vojnik partije je uvijek navijač – mi znamo da je on potencijalno spreman biti i huligan i razbojnik i krmača samo ako je to za stvar Svoje Strane, u ime neke svete Istine u koju su ga inicirali kao sakrosanktni aksiom.

Uzmemo li kao primjer skupnost koju nazivamo Hrvatska, ako ima u njoj neke vrijednosti u svjetskim razmjerima, onda je to uvijek djelo upravo onih ljudi koji su u sebi Hrvatsku pobijedili – ta šačica teslâ, krležâ, andrićâ kojima raspolažemo. Oni su Hrvatsku i mogli proslaviti samo zato što su je se znali u dovoljnoj mjeri osloboditi; upravo time što su stekli distancu, objektivirali se, vidjeli i nešto drugo osim nje. Ili, oštrije rečeno: što su se umjesto za nju (a protiv vanjskog neprijatelja), borili s njom (iznutra) za pravo na sebe; umjesto samožrtvovanja na oltaru njenog fiktivnog napredovanja posvetili se stvarnom, vlastitom razvoju.

Pa čak i kad bismo kao mjeru svega uzeli taj desni kriterij kotiranja zajednice. Kao mali, periferni i kaskajući narod nužno smo drugorazredni u odnosu na veće i rodnije kulture, ali to ne vrijedi na razini pojedinca. Pero Perić bit će inferioran Englezu/Francuzu/Nijemcu/Rusu/Talijanu/Španjolcu ako mu je identitet to da je Hrvat; međutim, kao neki individualni Pero u potpuno je jednakoj startnoj poziciji s nekim individualnim Peterom/Pierreom/Pietrom... zar nije onda bolja računica igrati na tu kartu? I tko zna ne bi li im tada i bili ravni, barem proporcionalno, samo kada bi među nama pojedinačnost bila malo više na cijeni, a malo manje patriotizam i navijanje?

Ako je točno da neka zajednica vrijedi onoliko koliko vrijede ljudi koji je sačinjavaju, nije li onda teški nonsens ideja o njenom jačanju i napredovanju koje se obavlja na račun jedinke, njenog ljudskog kvaliteta položenog na oltar Doma – u korist asptrakcije kolektiviteta, a onkraj ljudi, mimo ljudi, na štetu ljudi? Je li, npr., nacionalni interes Hrvatske taj da Hrvati budu gori? Hrvatska napreduje jedino ako Hrvat nazaduje? Nikada Njemačka nije kotirala kao veća i jača nego u vrijeme silnog Trećeg Reicha – ultimativnog izraza desnog stava, stava uživanja u osjećaju moći zajednice – i nikada pojedinačni Nijemci nisu bili gori, jadniji i slabiji; štoviše, nikada Nijemci nisu bili manje Nijemci, zaboravljajući na sve svoje skeptičke tradicije, na Njemačku Goethea, Heinea, Nietzschea, nego li tih godina kada su si nametnuli zakon obožavanja kolektiva do apsoluta.



Nije samo Gundulić bio kontra dušmana za Dom spreman, nego i prije njega Šubić Zrinski, a evo i dan-danas, tj. bilo kojeg stadionskog dana, Joe Šimunić sa 25000 hajduka.

Zanimljiva je jedna stvar kod ovih što pozivaju na mjerenje slučaja tog i slučaja ćirilica istim metrom, znači ili-ili; ili i ovdje i ondje s uzimanjem u obzir konotacija (pa je, čini im se, otpor prema ćirilici na mjestu) ili i ovdje i ondje zanemarujući konotacije (pa je na mjestu stadionski pozdrav s odzdravom). Ali jedan iskustveni uvid: prvi sljedeći kojeg nađemo da mu smeta ćirilica i odobrava skidanje ploča, a da mu pritom smeta i ZDS i ima problem sa Šimunićevom gestom, odnosno obratno – bit će i prvi takav. Najedanput im više nije ili-ili. To je apeliranje na jednaki standard, ali ne stvarno iz želje za jednakim standardom; demagoški zaziv. Zato da bi se opravdalo i razbijanje ploča i Šimunića, prebacujući se na računanje ili ne računanje s konotacijama kako im u kojem slučaju treba.

Drugi razlog zašto sam se odlučio osvrnuti na sinhronost dva slučaja je što na najzorniji mogući način oslikava i ono što je jezgreno pogrešno s generalnom obranom ZDS-a: da je postojao i prije NDH, da je to stari, povijesni pozdrav itd. Sve o tome zašto je riječ o floskuli već je iznio Wall, dokončavajućim argumentom, koji vrši nokaut: i svastika je stari simbol hinduizma & budizma, ali jedino u takvom hramu može biti shvaćena kao benigna. Stvarno, ako ju vidimo na kožnim jaknama grupe skinheda koji drže desnice u zraku, bit će nam sve jasno ili ćemo se premišljati: da im nije možda do istočnjačke duhovnosti? Konotacija je određena kontekstom. Kao ni u vukovarskom slučaju: ne, konotacije se ne može previđati. No, za razliku od vukovarskog, u kojem je subjekt radnje prosto robot pravne države, puko ono što piše u zakonima RH, a povezivanje ćiriličnog pisma s pretrpljenim fašističkim zločinima moguće jedino po onom perverznom logičkom debaklu u atribuiranju tih zločina, na Maksimiru je povezivanje ZDS-a s fašističkim zločinima dano već od strane samog subjekta radnje, s namjerom da baš tako i bude shvaćeno. Jer pravo pitanje za postaviti si glasi: zašto su Joe i hajduci galamili ZDS? Da li zato što im najednom na stadionu došlo honorirati starohrvatsku povijest, odnosno jer su veliki poznavatelji i poštovatelji domaće operne tradicije? Moš mislit. Da, taj je pozdrav egzistirao i prije NDH, ali bi li ga Joe i hajduci uzvikivali da kojim slučajem nije korišten za NDH na izvjestan način, zadobivši konotaciju kakvu je zadobio? U tome je stvar: oni su ga uzvikivali ne unatoč tome što je bio u optjecaju i za NDH, nego upravo zato što je bio – to je ono što je sporno, i zašto je ovakva obrana zadomaša samo teška floskula.

No, netko će se možda začuditi kad čuje da ja pritom i vjerujem tima što relativiziraju direktnu crtu od ZDS do veličanja ustaštva (zastupaju da se radilo tek o proslavi sportske pobjede). Kako sad – prvo kažem da je riječ o floskuli, a sad da vjerujem? Kontradikcija? Ne, jer oni definitivno jesu skandirali to baš zato što se koristilo za NDH (i ne bi da nije, i naravno da je pozivanje na starijost, skupa s operom, tek alibi), ali to ne podrazumijeva automatski da im je doista do same NDH, s rasnim zakonima i sve. Ne podrazumijeva ni da nije – i izvjesno je da dio njih pripada otvorenim fanovima (potvrđeno i incidentom koji je uslijedio u znak podrške), što ponosno nose cjelokupan folklor crnokapica s kočopernim U i besramno priznaju: evo jesmo, ustaše smo, pa šta! No, dio njih i ne, i to čak bitno veći dio (uostalom, po Gaussu). Stvar ćemo do kraja razumjeti – nije mjesto za mišljenje satarom, već skalpelski – tek onda kad napipamo ovu distinkciju po kojoj se gro onih što uzviknu ili brane ZDS vidno ne identificira s NDH, s primjetnim otporom (ne dvojim u njihovu iskrenost) prema tome da im se kaže da su (pro)ustaše samo zato što su pro-ZDS; pobune se, uvrijede čak; ne osjećaju se odmah tako; ne misle da su za fašizam i ne misle da ih ZDS čini da jesu. (Karakteristična rečenica: ''Evo, ovdje se može jasno povući granica. Skandiranje 'Ajmo, ajmo ustaše' definitivno prelazi granicu mog ukusa. A sumnjam da bi se i Šimunić složio s time da je to podrška koju traži. Biti Hrvat i voliti Hrvatsku ne znači biti ustaša, dapače.'')

Bijući ono što je bio za NDH, taj je pozdrav zadobio konotaciju ratobornog pokliča hrvatstva, koji se primjenjuje onda kada netko želi pokazati koliko je Hrvatina, kakav je frajer i junačina, spreman da bude hrvatski bojovnik (naročito ako dođe i do efekta mase). 25 tisuća i jednom s Maksimira je, u deliriju hrvatske fudbalerske pobjede, došlo da zapadne u euforiju frajerskog velikohrvatstva, podstičući se u međusobnoj multiplikaciji, pa su se i oglasili ustaškim pozdravom – ne što je bio i nešto drugo prije nego ustaški, nego baš zato što je bio i ustaški, no i ne sa smislom u tome što je bio ustaški, već što je po ustaštvu prešao u kanon i uvriježeni simbol velikog i borbenog hrvatstva, koje je ono do čega je njima tu stvarno stalo. Ako me pratite u ovoj nijansi. Njima na stadionu je bilo do ispoljavanja velikohrvatovanja, ne nužno do veličanja ustaštva. Doista se radilo tek o proslavi sportske pobjede, jer je bila trijumf same Hrvatske i hrvatstva (nogomet naročito nosi u sebi taj naboj da nije ''samo sport'', nego katalizator patriotizama, (samo)identifikacija kroz pripadanje skupnostima, kao testosteronski nadomjestak za rodoljubnu ratobornost, s čuvstvima kolektivističkog ponosa – bivanje Hajdukovcem jer iz ponosa na bivanje Dalmatincem, ''proud to be Croat'', itd. – a u antagonizmima prema nekim suparničkim stranama). Nije, naravno, slučajnost što je kanon pritom baš taj i takav, što kada se želi proslaviti trijumf Hrvatske – onda se skandira ZDS. Jer ZDS im se asocira s trijumfom Hrvatske... nikada ona nije tako imala moć pokazati zube svojim povijesnim antagonistima, nikada tako bila sposobna nauditi neprijateljima (a i ostalima, po Führerovoj direktivi, ali naglasak naslade za nas je u iskaljivanju na ovim vjekovnim dušmanima koji su nas uvijek kinjili) kao za svoje NDH povijesti. Utoliko su to dani najvećeg ponosa i slave. To su, naravno, i dani najveće sramote. Nikada Hrvatska nije bila tako velika i jaka vojno-politički (doduše, prividno, jer marionetski, ali dobro, barem naspram Srba i Pedera)... i nikada pojedinačni Hrvati nisu bili patuljastiji, gori, jadniji. I nikada nije bilo gore živjeti u njoj, s građanske strane. Što će nam od toga dvoga pretezati na vagi, velika Hrvatska ili mali Hrvati, ovisi nesumnjivo o tome kako smo sami mentalno spojeni... nadesno ili nalijevo.

U Rigolettu, nastavku koji se smjestio između dva dosad linkana, tematizirao sam pitanje ''čavoglavaca'' – povodom mnogih rasprava o tim hodočašćima koja su erupcije hrvatstva – zavrjeđuju li učesnici da ih se automatski označava ustašama? Od onih koji sami nisu čavoglavi, najžešće se Zona bunila protiv takvog etiketiranja, kao već faktički netočnog. Nasuprot medijima koji su ''kao i obično, u potrazi za senzacijom, prepuni slika likova s crnim kapama'', Zona nam plasira četiri drugačije fotke s derneka – drugačije, naime, po tome što nema crnih kapa, dignutih desnica, naglih kretnji niti drugih znakova da bi se radilo o krvožednim ustašama. Pogledajmo ih, kaže, sve normalni ljudi, bez ikakvih ekscesnih značajki – ''jesu li ti ljudi zaslužili da ih nazivamo primitivcima i ustašama?'' Dao sam joj za pravo, faktički... i dajući joj za pravo u tome, nisam joj dao za pravo. Na točno toj točki očituje se i suština drugačijeg pogleda na čavoglavske hodočasnike između Zone i na primjer mene. Njen stav glasi: većina njih nisu ustaše ni divljaci, nego tzv. 'normalni ljudi' – čemu cijela panika? Moj stav glasi: većina njih nisu ustaše ni divljaci, nego tzv. 'normalni ljudi' – eto pravog skandala! Shvatili ste: drugačije vrednujemo tzv. 'normalne ljude'.

Ne treba, kaže Zona, zbog ''5% crnokošuljaša na jednoj fešti'' čitav okupljeni svijet nazvati ustašama, samo zato što su izrazito patrioti, izrazito lojalni i napeto im je veličanje te slavljenje Hrvatske. Po istom principu: među ovih 25001 s Maksimira određen postotak jesu bili nepatvoreni crnokošuljaši, no zar ćemo sada zbog njih, pa bilo ih i više od 5%, kompletno sve te navijače proglasiti profašistima, premda je većina njih deklarirala da su ''Spremni'' s nikakvim U i nikakvim rasnim krvožednostima na umu, nego čisto zato što su izrazito patrioti, izrazito lojalni i napeto im je veličanje te slavljenje Hrvatske?

To je zapravo priča o nesvjesnom bivanju rasistom, onako kao i u ''srbočetnički'' semantičkom okliznuću koje proizlazi iz logičkog nediferenciranja – iz nečistog, površnog, lošeg mišljenja – i vodi u otpore prema ćirilici. Uvjereni su da nisu, i ne bi ni željeli biti, drugačiju sliku o sebi imaju... premda itekako jesu. Nije (pro)fašist samo onaj tko se razmeće uvriježenim fašističkim folklorom, crnim kapama ili ispovijedanjem ljubavi i pokornosti Poglavniku. Fašizam se in nuce sastoji u nečemu drugome, fundamentalnijem i neizmjerno raširenijem – principu Količine! Samoj voljnosti za stupanjem u stroju Svojih, osjećanju dobro, uživanjem u osjećaju moći zajednice kojoj se pripada i gradnjom vlastitog identiteta preko pripadnosti.


Svih 25 tisuća, nego. Plus onih 100 tisuća podržavatelja s peticije... i ostalih koji podržavaju, brane, intimno osjećaju da euforija velikohrvatstva uz izvikivanje ZDS i nije toliko strašna stvar, da je to nešto razumljivo, zapravo prihvatljivo...



Stopostotna identifikacija s Našom Stranom, a na kojoj je, pošto je Naša, uvijek i sam Bog.


A pošto s Gospodinom na desnom krilu – desni, navijački mentalitet ima i ugrađenu pravdu na svojoj strani, već kao serijsku opremu. Zašto me ubijate? – pitao se Blaise Pascal. Nego šta! Ne stanujete li vi s one strane vode? Prijatelju, kada biste stanovali s ove strane, ja bih bio ubojica, i bila bi nepravda ovako vas ubijati; ali pošto stanujete s one strane, ja sam junak, i to je pravo.

Imali smo prije dvije godine intrigantnu farsu: bilo je objavljeno da će listu jedne stranke na izborima 4. prosinca predvoditi B.G., koji je – znaju i ptice na granama – osuđeni ratni zločinac. Po nekom elementarnom zdravom razumu, prononsiranje zločin(c)a bi trebalo predstavljati političko samoubojstvo stranke, zar ne? Ali znalo se odmah da realno ne predstavlja – zašto? Zbog karaktera zločina za koji je veliki šef osuđen. Nominalno najgori mogući zločin, no B.G. u narodu svejedno ne kotira kao stvarno zločinac (već kao heroj). Zašto on njima nije stvarno zločinac? Jer ne vjeruju da je kriv, da je doista učinio to za što ga se tereti? Ali naravno da ne, drugo je nešto posrijedi: on im je – jedan zanimljiv presedan – nevin iako kriv.

Godine 2006. okupilo se 70 časnih Sinjana, članova Viteškoga alkarskog društva, radi važnog foto-sessiona kojeg će prenijeti svi mediji u zemlji, tj. poziranja s jumbo-portretom M.N., osuđenog masovnog ubojice, kako salutira na bijelom konju. Željeli su na taj način poslati poruku svoje podrške dotičnome: da su oni svi M.N. Kako to? Jer smatrali su ga nepravedno osuđenim i zatočenim. Viktor Ivančić je tom prilikom zapisao: Sve što je važno okupljeno je u tome prizoru: kolektivno postrojavanje, ratničko-viteški atributi i ornamenti. Kitnjasti simboli čojstva & junaštva, ikone svetaca koji skrbnički motre sa zidova, oltar kao pozlaćena vulva Matere Crkve i obljubljeni ubojica u prvome planu.

norci

Što ako bismo poduzeli skaredni mentalni napor i zamislili te dvije skupine u obrnutim pozicijama: ovih sedamdesetak na mjestu onih pedesetak (50-ak = broj ljudi zbog čije je organizirane likvidacije M.N. među svojim alkarima bio nazočan samo likovno), a onih pedesetak na mjestu ovih sedamdesetak, pa da onda onih pedesetak poziraju uz impozantni portret čovjeka koji je priredio likvidaciju ovih 70-ak, također nekakvog vojvode po činu... Što, ne sviđa vam se? Malo vam je previše degutantno? U pravu ste, to i jest degutantno! Otkud onda to da oni M.N.-a smatraju nepravedno zatvorenim? Možda ne vjeruju dokazima koji ga terete? Ali neće biti: U odnosu na neka ranija vremena, neznanje više nije izlika za ovakvu vrstu podupiranja zlodjela; tzv. manjak informacija, barem u zadnjem ratu, nikome ne može biti alibi za skorenu krv na građanskom odijelu ili alkarskoj odori. M.N. je njima nevin iako kriv. Dogodio se i radikalan rez u percepciji ''vijesti s bojišnice'': ne radi se o tome da se ovdje kolektivno vjeruje kako su informacije o ''našim zločinima'' neistinite, podmetnute, prenapuhane i slično, naprotiv – radi se o tome da se ovdje masovno misli kako je ubijanje nenaoružanih srpskih civila u ratu bila najnormalnija i najpoželjnija stvar. Operetne konjičke postrojbe samo su ''elitni'' izraz svjetonazora i vrijednosti koje zagovara rulja (...) Ubiti nenaoružanog Drugog, ustrijeliti ga kao šugavog psa, odavno se ne smatra činom lišenim viteštva, dapače.



Kad je B.G. inicijalno završio na optuženičkoj klupi, grozio se strašno jednom drugom licu iz crne kronike, inicijala I.S., odmazdom: da će i sam dolijati. Tako i bî, dolijao ovaj. Ali što se dogodilo: B.G. je dobio apsurdnu presudu. Jer ili je dokazano da je učinio ono za što ga se tereti (u slučaju čega zakon predviđa isključivo maksimalnu kaznu koja je u RH uopće moguća) ili to nije dokazano (u slučaju čega je slobodan). Da dobije nekoliko godina koliko je dobio je pak sprdačina sa zakonom i pravosuđem. Pa malo gledanja kroz prste na ime naklonosti i zasluga, pa malo standardni raniji otpust – i evo B.G.-a zapravo uskoro nazad na slobodi, nazad u sedlu! Za tip zlodjela za kakav se u civiliziranom svijetu ide isključivo na doživotnu robiju ili električnu stolicu. Kasnije je, rekosmo, na optuženičku klupu dospio i ovaj I.S. Prije godinu dana mu je odrezana kazna solidno veća od one B.G.-ove, a to je tek početak, vidjet ćemo koliko će nakupiti dok mu se još pročita za ostale optužnice. Neka digne ruku kome se ovdje nameće logično pitanje – što je gori zločin: serijski ubijati ili serijski krasti? Da li bi nam užasnije iskustvo bilo da nam netko mazne novčanik iz džepa ili da nas, štajaznam, muči do smrti – časti nas kiselinom, ledenom Dravom? Ne znam za vas, ja bih radije još jedanput I.S.-u dao šlajbok nego da me proguta B.G.-ov mrak. Hrvatsko pravosuđe će ipak daleko blaže tretirati B.G.-a. Ali pustimo sad i suce i pravosuđe, znamo našu pravnu državu; poslušajmo sâmo hrvatsko javno mnijenje. Što kaže hrvatski vox populi? Oho, sto puta je (jedno)glasniji u osudi I.S.-a. On je nacionalnim konsenzusom zločinac svih zločinaca (skupa s izvjesnim N.V.-om), dok za B.G.-a ili M.N.-a, iako su radili daleko užasnije stvari, ne samo da ne nastaje narodna pobuna ako objave da smijemo glasati da nam budu i ugledni parlamentarni zastupnici, nego nam se, štoviše, kaže da smo Svi oni (nema tu trt-mrt, ima da postoji samo kolektiv, nikakve disonantne individualne atomizacije) ili svjedočimo nepresušnim žalopojkama i iščuđavanjima što su uopće dospjeli iza tarabe.

U čemu je caka: čestit heteroseksualni Hrvat i katolik se nije morao puno bojati, kao što se morao u vezi kriminalaca I.S. ili N.V., da će kriminalci B.G. ili M.N. svoj kriminal činiti njemu. Potonji su mu nevini iako krivi zato što daleko užasnije stvari nisu radili Nama, s ove strane vode (tada bi bili ubojice i monstrumi), već Njima, s one strane (a to je pravo i oni su junaci).



***

UPDATE 16. 04. 2014.

Dopustite da u ovom naknadnom času izvedem na pozornicu izvjesnog Damira Borasa. Po čemu nam spada u priču, pitate se?

Ovime: Prvi prior Suverenog priorata Hrvatskog Viteškog Reda Templara O.S.M.T.H. gospodin Vinko Lisec KGCTJ, uručio je predsjedniku sinodalnog Vijeća Hrvatske Starokatoličke Crkve gospodinu prof.dr.sc. Damiru Borasu visoko templarsko odličje (Zlatna medalja Suverenog priorata), koje mu je za nesebično zalaganje i izuzetan doprinos u prakticiranju kršćanskoga ekumenizma, dodijelilo Templarsko Vijeće Suverenog priorata Hrvatskog Viteškog Reda Templara O.S.M.T.H.

Kao da sam predosjetio zakašnjelu aktualnost, lani sam, pišući ovaj post, istaknuo ni pet ni šest nego baš templare kao savršen egzemplar suvremenog ''pitagorejskog'' kulta. Skupa s Vinkom Lisecom - KGCTJ - Prvim im priorom Suverenog priorata, kojega sam (nemam pojma kakvom providnošću vođen) od svih uslikanih odlučio istaći na počasno prvo mjesto i s kompletnom imenovanošću, uključivo titulu.



Ali vratimo se dotičnom Borasu, koji je, vidimo, distingvirani templarski odličnik. Netko tko je, umjesto puknuća od smijeha kao znaka minimuma zdravog razuma, u stanju ozbiljno shvatiti samoga sebe i nekakve munjene muškarce u bijelim haljinama ili rukavicama dok si međusobno izgovaraju viteške prisege i iniciraju jedan drugoga u rangove te odličništva križarskih postulanata. Netko, dakle, do grla u goreopisanoj psihologiji vjerništva, odnosno kultova koji počivaju na intelektualnoj odanosti (nekoj Istini).

Zašto je to problem? Zapravo i nije. Svatko ima pravo za svoj račun biti munjen na koji god način mu privatno odgovaralo, pa vrijedi i u Borasovom slučaju: to je samo njegova stvar, barem se ne gura i ne biva delegiran na javne funkcije koje bi se svojom prirodom izravno kosile s takvom vrstom lunatičke strukture svijesti... oh wait...

Evo je Zagrebačko sveučilište, čiji je alfa i omega društveni zadatak - kao, je li, sveučilišta - biti rasadnik i omogućavatelj procesa istine u formi nepristranog saznavanja i kritičkog mišljenja, skepse, intelektualne nelojalnosti, postavilo ne nekoga drugog, nego baš tog i takvog Damira Borasa, turbo ''čovjeka s uvjerenjem'', famozno uhvaćenog i s prstima u izjavi po kojoj bi Sveučilište trebalo temeljiti na biblijskim vrijednostima, za svog prvog čovjeka, za rektora.

Ili se to danas kaže: Prvi Prior Sveučilišta?

- 21:58 - slušam (319) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
DUGI KAŽIPRST
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/01 - Index na indexu
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/08 - Falanga
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2013/11 - Spin godine
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 Druge oči
... 2011/08 Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Prave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/04 - Biti kao svi
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
USPUT REČENO
- 2009/11 - Svinjarije sa svinjarijom
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se