pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

nedjelja, 15.03.2015.

Ja, Ti, Mi


1

Počet ću jednom knjigom jedne autorice koju sam već navodio na blogu, koja počinje filmskom knjigom snimanja s ovakvom scenom:

ON: Draga, tako si tiha, što ti je?
ONA: Ništa.
ON: Reci već jednom.
ONA: Ne znam kako bih ti objasnila.
ON: Što to treba da mi objasniš?
ONA: Želim te napustiti.
(stanka)
ON: Imaš drugoga?
ONA: Imam.
ON: Jesi li sigurna da ga voliš?
ONA: Jesam.
ON: Više nego mene?
ONA: Bez njega više ne mogu živjeti.
ON (grli je): Divno.
ONA (zbunjena): Što, molim?
ON: Kažem, ''divno'' – uzmi ga.
ONA: Zar se raduješ?
ON: Zašto se ne bih radovao?
ONA: Ti me dakle više ne voliš?
ON: Naprotiv.
ONA: Voliš me?
ON: Volim te, želim da budeš sretna. Jesi očekivala nešto drugo?

Na tom mjestu producent već iznerviran grabi telefon i zove autora, je li on to šenuo umom. Tražio je ljubavnu scenu, a u ljubavnoj sceni morao bi on njoj tu razbiti glavu i uskočiti iz tih stopa u auto, odjuriti uz škripu guma i namlatiti svog rivala. Ali, ne, kaže scenarist: ako je uistinu voli, ponaša se upravo tako, nikako drugačije. Prava je ljubav prije svega nesebična.


2



Razumljivo: nikako te ne veseli čuti, užasno se teško miriš s nightmare vizijom u kojoj je drugi ljubi, mazi i jedva išta da spavaš, i sve je u tebi preokrenuto, svi organi kao ižmikani... i sad pazi Cohena: u tom je ižmikanom stanju u kojem mu je draga otišla s drugim (koji im je, k tome, prethodno oboma bio, kako se da zaključiti iz stihova, prijatelj, vrlo bliska osoba), no se sabire nekako na okup i obraća mu se (cijela pjesma je u drugom licu, tom tipu):

And what can I tell you, my brother, my killer
what can I possibly say?


Jednom brat, on mu sad dođe kao neprijatelj, nemeza, ubojica sreće – ali! ali! ali ipak! – imao bi mu što i reći ''hvala''. Cohen mu zahvaljuje ako će je učiniti sretnom...

I guess I forgive you
I'm glad you stood in my way

Nadalje: Yes, and thanks, for the trouble you took from her eyes
I thought it was there for good so I never tried


Jedna složena emocija, u kojoj bi još bila laž samo takva reći da ti je ukupno drago što je našla drugog – ipak, na neki čudan način to može supostojati u tebi, paralelno, s time da ti je drago zbog vizije u kojoj je sretna opet, nasmiješena... I, ah, mrziš što mu moraš reći hvala, ali ako je usrećuje, kad već ti nisi imao što je potrebno za to – što ćeš, eto mu hvala. Da se razumijemo: iskreno hvala.


3

Jednom sam gledao film (stariji, crno-bijeli, zaboravio sam kako se zove, a i prepričat ću po sjećanju) u kojem majka posjećuje sina koji je u zatvoru. Razdragano stavlja pred njega nešto za jesti što mu je spremila, i općenito pršti od majčinskog stila ljubavi i brige. On joj pak, sav ozaren, najavljuje da je dobio pomilovanje i da bi ga uskoro mogli pustiti na slobodu. Njena reakcija? Dovoljno je reći da je sin ostao konsterniran majčinom reakcijom. Najednom mu se faca objesila. Jer nešto mu je upalo u oko na njenoj faci: njoj nije bilo drago.

Ponovit ću i kurzivirati: njoj nije bilo drago!

Pa gdje to ima – majka koja želi da joj sin ostane u zatvoru?

Nije se teško dovinuti zašto. Zato što dok je u zatvoru, potpuno je njen, sav ovisi o njenoj skrbi i ljubavi, dok kad bi izašao, izgubila bi ga u tim razmjerima, bio bi svačiji više nego njen. Osjećala je njegov izlazak kao gubitak za svoju majčinsku ulogu.

Očito, na prvom mjestu joj je ono što je s obzirom na sina dobro za nju, bez obzira što je katastrofa za sina samog. Pa ipak, bilo bi apsurdno tvrditi da ga prosto neprošireno nije voljela; i to je ono što stvar čini kompleksnom. Jer zašto bi joj inače sinovljeva robija – i s njom slabost, a sa slabošću posebno trebanje majčine brige – uopće bila kašika u medu? Da ga nije voljela, ne bi joj bilo stalo ni da ga ima cijeloga za sebe na raspolaganju, ne bi bilo razloga da u njegovoj žalosnoj situaciji vidi svoj interes. Suvremeni moralizmi skloni su u svemu sumnjičavo tražiti bezosjećajnost u kojoj će pročitati znak moralne izopačenosti (Camusev Mersault je, sjetimo se, pogubljen zato što nije pokazivao dovoljnu dozu pravovjernog rodoljubnog osjećaja u odgovarajućoj normizacijskoj situaciji), ali ovdje se ne radi o tome voli li ova majka ovog sina ili ne voli, to ne dovodimo u pitanje, nego o tome što uopće znači voljeti.

Majčinska je ljubav, razumije se, dirljiva stvar. Ali često je poprilično sebična. (Oscar Wilde)

Ili, što je s majkama koje se miješaju u sinovljev brak, sa željom da distanciraju, možda i otjeraju snahu? Kaže se da legendarna netrpeljivost svekrva spram snaha potječe od nemogućnosti da se pomire s činjenicom da više nisu glavna žena u sinovljevom uhu. Nema veze ako sin možda vidi svoju budućnost u zajedništvu s osobom koju je učinio svojom suprugom, ali od njegove budućnosti majci je neizmjerno važnije pitanje vlastitog statusa u cijeloj priči: dođe li mu ona sad kao prva ili kao druga najvažnija.


4

Ima tome već dosta godina otkako sam gledao onaj film, ali osjećaj pogođenosti u pleksus opisanom scenom bio je tako jak da mi je do danas ostao živ u sjećanju. To je bilo prvi puta da sam jasno sagledao, kao u bljesku otkrića, pravu prirodu onoga što zovemo ljubavlju. Majčinska ljubav najviši je poznati pojam bezuvjetne ljubavi. Pa koliko onda sve navedeno mora još biti izraženije u – ipak puno više uvjetovanoj – romantičnoj ljubavi?

U nekom novijem filmu Ramón je kvadriplegičar koji se na sudu bori za pravo na smrt (preciznije: za slobodu koju mi pokretni imamo, a njemu je uskraćena: da sam odlučuje). Tu su i dvije ljubavne priče, odnosno trokut.

Slučaj mu vodi Julia, odvjetnica koja ga donekle razumije u invalidnosti otuda što i sama pati od nasljedne degenerativne bolesti. Romeo i Julija, Ramón & Julia: s njom se – kroz rad na slučaju i na izdavanju njegove knjige poezije za koju se zagrijala – i romantično zavoli, s utoliko više i čistije obostrane emocije što se zatiču usred zajedničke bezizglednosti, u nemogućoj situaciji. Savršeno razumijevanje u nježnosti, koje ide bez mrzovoljnog napora, kompromisa, pošto gledaju u istom smjeru, nemaju sukobljene interese. Dogovaraju se i zajedno umrijeti, čime mu problem biva riješen.


I like the touch of your hand, the way you make no demands

Počinje ga posjećivati i neka sirotica, Rosa, koju su dotad muškarci isključivo ugnjetavali i on je prvi koji je dobar prema njoj. Razdragana, Rosa objavljuje da ga voli i da će mu ona pomoći, sve bi učinila da mu pomogne. Ramón se uozbilji i pogleda je s probuđenom nadom: stvarno si mi spremna pomoći? Počinje kombinirati: neka ne brine, ima još neke prijatelje spremne pomoći, sve je isplanirao tako da nitko ne završi u zatvoru, samo još jednu osobu treba, hrabru, tako poput nje. Na što će ona, zgrožena: Da umreš? Ne, zaboga, nisam tako mislila! Da živiš! Pomoći ću ti da živiš! On samo rezignirano i razočarano zašuti, kao probušen.

Jer Rosa, za razliku od Julie, ljubavni interes prema njemu ima u tome da on živi, znači (slično majci iz filma gore) suprotan njegovoj najdubljoj ljudskoj želji. (Naravno, na kraju mu u filmu pomogne ne Julia, koja se u odsudnom trenutku pokolebala, pa poslije postala također nemoćna, nego upravo Rosa, nakon što je shvatila poantu.)


5

Wilde bi još rekao: Nemoguće je biti pravedan prema onima koje volimo.

Obje filmske priče, zatvorska i eutanazijska, uče nas istu lekciju: ono što je dobro za voljenu osobu (npr. da kaže zbogom zatvoru ili životu) ne mora nužno biti istovjetno onome što je u interesu naše povezanosti s tom osobom, ili da kažemo jasnije: potrebe da imamo tu osobu za nas (da ostane u zatvoru, da ostane na životu). Postoji jasan, dubok jaz između ta dva interesa. Ne bih baš upotrijebio izraz ''sebičnost'': sebičnost je kad je nekome Ja u prevelikoj mjeri ispred Ti. Kad govorimo o našoj ljubavi prema nekome (veličanstven, visokopoštovan osjećaj, kojim se hvalimo), zapravo se radi o tome da u trokutu Ja-Ti-Mi njegujemo i zalijevamo Mi. Još jednom: Mi, a ne Ti! Te kinjimo predmet naše ljubavi kodificiranim društvenim moralom romantike – ako iz nekog njegovog postupka iščitamo da mu je do ovog Mi manje nego našoj ispršenoj zauzetosti za Mi. Ono što ljubavni interes ima zajedničko sa sebičnošću je da je Ti zapostavljeno, u nekom trećem planu (osjećaj nižeg ranga veličanstvenosti, kojim bi se bilo puno teže hvaliti). Nije pritom skandal u samoj činjenici da Ti nije na prvom mjestu – jer od koga bi se takvo što moglo zahtijevati – nego što se ljubav, za razliku od sebičnosti, prodaje kao nešto veličanstveno i specijalno upravo na račun toga da nam je neko Ti najvažnije na svijetu, da smo u Ti (a ne u Mi) infišani. Znači, mistifikacija. Sve bi bilo u redu samo kad bi se stvari nazvale pravim imenom – recimo, da se umjesto ''volim tebe ili te'', govori ''volim nas''; ili ''volim te imati''.


6

Prije ili kasnije, slijedi trenutak u kojem voljena osoba postaje još samo smetnja za našu ljubav prema njoj. Zapamtio sam jedan vrlo instruktivan ''šaljivi kućni video'' u kojem djevojčicu mama i tata snimaju kako pjeva I love my sister (stalno ponavlja taj isti stih). U jednom momentu zazvana sestrica ulijeće u kadar, kad li ju ova – što bi mogla s njom u silnoj ljubavi? – zagrliti je? – poljubiti? – ne, nego je grubo gurne! – sruši dolje na pod! – jer što joj se sad predmetna sestrica ima motati između nje i kamere taman dok ona voli svoju sestricu.




7

Završit ću jednom scenom iz jednog filma, koju sam jednom već navodio na blogu:

EMMA: Čime sam zaslužila ovakvo ponašanje? Ni psa se ovako ne tretira. Tko ti misliš da si? Kad bi me samo malo volio... razumio bi neke stvari. Ti nikoga ne voliš. Ne znaš što ljubav znači! Sebičan si! Srce ti je tvrdo i prazno! Jedino ti je stalo do žena, ne do ljubavi. Neki muškarci su sretni da su voljeni i ne traže druge žene! Ti si jedini takav! Sramota! Sramota! Ti si bijedni crv. Završit ćeš sam poput psa! Vidjet ćeš! Tko će ostati s tobom ako te ja ostavim? Tko bi te mogao voljeti kao ja? Pronašao si najvažniju stvar u životu. Imaš ženu koja te voli i koja bi dala život za tebe! Ti sve uništavaš. Nikako da se smiriš, nikad nisi zadovoljan. Kad se dvoje vole, ništa drugo nije važno. Čega se bojiš?
MARCELLO: Tebe, tvoje sebičnosti, tvojih bijednih ideala. Nudiš mi bijedan život. Pričaš jedino o kuhanju i krevetu! Kad bih pristao na to, završio bih kao crv! Ne vjerujem u tu tvoju ljubav, agresivnu, priljepnu, materinsku! Ne želim ju! Ne trebam ju! To nije ljubav, to je degradacija! Kad ćeš shvatiti da ne želim tako živjeti?! Da ne želim više biti s tobom?! Želim biti sam!




8


Doesn't matter where she is tonight
Or with whoever she spends her time
If these arms were meant to hold her
They were never meant to hold her so tight


- 23:00 - slušam (6) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

utorak, 03.03.2015.

Zatvoreno pismo


MORNAR NAREDIO RAVNATELJIMA ŠKOLA: NE SMIJE SE SILOVATI DJECU!

Medicinski je nevjerojatno da dijete zatrudni, poručio je zagrebački školski kapelan

Prof. dr. sc. Vedran Mornar, predsjednik uprave Hrvatskih škola, uputio je pismo svim ravnateljima osnovnih i srednjih škola, kao i nastavnom osoblju općenito, naredivši im potpunu suradnju s povjerenstvom uspostavljenim za zaštitu maloljetnika od spolnog zlostavljanja.

– Neće moći prevladati nikakva obzirnost, poput želje da se izbjegne skandal, jer u školama nema mjesta za one koji zlostavljaju maloljetnike – decidiran je bio ministar u pismu. – Roditelji moraju znati da školski sustav ne štedi truda u zaštiti djece te da nam se mogu obratiti s punim povjerenjem jer smo sigurna kuća – dodao je.

– Važno je da javnost prepozna blagotvorni reformacijski učinak predsjednika Mornara na sustav školovanja u Hrvatskoj – apostrofiralo je povjerenstvo za zaštitu maloljetnika pod predsjedanjem školskog kapelana don Damira Stojića. – Premda treba istaći i da je silovanje djece u velikoj mjeri urbani mit, kao marginalni slučaj na koji se koncentrira sva psihoza društva – podvukao je Stojić i drugu stranu medalje, relativizirajući u duhu Einsteina – a poznata je medicinska nevjerojatnost zatrudnjivanja djeteta u tom slučaju, naročito kada je riječ o djeci muškog spola.

Zgodnim, zanosnim dječacima – promrmljao je ispod glasa, kao više za sebe.


***

Ovo gore je jasno kao satirička vijest a la News bar. Zamislimo paralelu iz stvarnosti: papa pusti u svijet otvoreno pismo svim biskupima, kao i vjerskim dužnosnicima općenito, upozoravajući ih kako u Crkvi nema mjesta za pedofile i naređujući im potpunu suradnju s povjerenstvom uspostavljenim za zaštitu maloljetnika od spolnog zlostavljanja svećenika (čak i ako bi to dovelo do otkrivanja novih pedofilskih skandala unutar Crkve). A paz'mo sad: takve je vijesti stvarno i bilo, nema mjesec dana!

!

Aha, oteo mi se uskličnik. Ta zar nije riječ o nečemu što bi moralo – ili je moralo – grunuti? GRUNUTI.

Ali ne, premda je papino pismo bilo vjestica za jedan dan po svim naslovnicama, u isto vrijeme je prošlo i nekako nesrazmjerno mirno, tiho, ne pamti se da je izazvalo ikakve ozbiljnije reakcije, polemike i potrese, barem kod nas. Sjeća li ga se još tko uopće?

Kao, ono, sve najnormalnije. Papa očekivano i s najnespornijim zahtjevom.

I šta? I ništa?



Među događajima koji su me protekle godine na blogu najviše zabavili svojom nastranošću izdvojio bih post Lion Queen u kojem ona, u svom poznatom stilu veće katolkinje od pape, nešto bijesni na njega, karakteristično jadno i šovinistički (zbog toga što je pozvao na molitvu i pomoć stradalima u poplavama u Srbiji i Bosni i Hercegovini – vidimo da se ne spominje Hrvatska, a Hrvatska je, naravno, ispred svega – kao i generalno zbog njegove kritičnosti spram nekih praksa ponašanja svećenstva), a komentatorica Ema potom izražava negodovanje, kao vjernica, uslijed takvog nasrtanja na papu od strane sestre u vjeri (ne boli me govor ljudi koji su izvan ili protiv Crkve, ali ovo kad procitam od vjernice, svu me uznemiri).

Razonodio me čisto ovaj moment sukoba na klerofašističkoj desnici; nazvao sam to far-right catfightom.
Premda mi se čini da, suprotno nominalnoj tituli kraljice životinja, lavica izvlači deblji kraj u ovom međusobnom grebanju divljih mačaka blog-katoličanstva.
A zbilja je LQ nabaljezgala svašta – takvo što da ne samo bezbožni pas poganin poput mene, nego evo ni neka sveta maca ne bi s maslom polizala.
Ali bome nas je i sveta maca o svom trošku biserjem prvog reda podarila.
Imao sam lani post Lucidni sebi unatoč, o fenomenu kada judi, zviri i beštimje vrše nesvjesnu autodifamaciju, ''herojski uspijevaju ne prepoznati satiru koju proizvode na vlastiti račun''.
Evo jednog idealnog primjera: ''ljubav prema Crkvi ( kao majci) ne bi ti dopustala da protiv ikog iz Crkve govoris, i to javno''.
Opa bato!
Superponirajmo ovo s lavičinim instant-klasikom palosti s marsa: ''Nigdje ja u svojoj Crkvi nisam vidjela raskoši, a u svojih pola stoljeća života nisam čula niti srela niti jednog pedofila među svećenicima! A hvala Bogu, krećem se u tim krugovima.''
Pa dabome! Kako i bi, kad vlada omerta – pri čemu, kao što i biva sa svakom cosa nostrom, vlada zakon ne samo šutnje, nego i drugoredne šutnje o toj šutnji; baš ovako, recimo, kao što lavica kraljica pumpa poricanje da bi – makar šta – bilo u crkvi nekakvog skrivanja pedofilije ili tokova novca. Ali zato nam je tu blažena sveta maca da, u žaru felis silvestris čerupanja, javno (!) razotkrije protujavnu narav mafije: pa crkva nam se naša, poučit će ona naglas pred svima sestru lavicu, sva i temelji na zakonu šutnje o zakonu šutnje.
Ne znam jesam li ikada igdje čuo izravnije klero-samoprokazanje. Zbilja, nema do dobrog časnosestrinskog catfighta!


Perverzna ljepota ove autodiverzije je u tome što Ema, javno obznanjujući politiku nejavnosti, uopće ne govori o pedofiliji, nego generalnije o tome kako je ''osobni grijeh'' ikakva vrsta govora protiv Crkve (a onda i pape napose) – no, čini to u okviru repliciranja na LQ-inu tiradu, pa je nehotice opći princip aplicirala i na partikularno pedofilsko pitanje. Dok LQ tek prosto neprošireno primjenjuje doktrinu Šutnje (te onda još Šutnje o Šutnji) kao politike postupanja u skandalu zlostavljanja djece, Ema doktrinu potkopava, minira, denuncira – ali protivno samoj sebi, jer na razini svijesti je upravo zagovarajući, ne percipirajući da sâmo njeno konstatiranje biva njeno poništenje.

Papa sad poduzima isto to – konstatirajući, priznavajući egzistenciju doktrine Šutnje – autodifamacijski s obzirom na Crkvu kojom ravna – samo on već u lišenosti nesvjesnosti.



A znači, ne vlada pod normalno da popovi ne jebu djecu i ako se dogodi delikt, biskupi to odmah prijavljuju?

Znam, zvučim kao francuska sobarica – ja to namjerno. Što kad bismo uvrstili istu formulu u paralelni kontekst iz satiričke varijante? A znači, ne vlada pod normalno da profesori ne jebu djecu i ako se dogodi delikt, ravnatelji to odmah prijavljuju?

Bi li takva vijest prošla kolektivnim pljeskom Mornaru zbog pozitivnog – ''reformatorskog'' (!!!) – utjecaja na školstvo ili bi se digla na noge cijela država? Bismo li prihvatiti kao normalno da se toleriranje ili netoleriranje predstavlja kao pitanje dobre volje prvog čovjeka organizacije, koji onda svoje odgovorne rukovoditelje posebno napućuje (u nešto što bi moralo biti samorazumljivo, a u suprotnom stvar za policiju) i eto, baš je cool jer je odlučio ne tolerirati? Zašto ga se pita? Zar bismo priznali presudan značaj njegovom osobnom stavu?

Kako to da se javna reakcija na papinu gestu svela na apsurdan aplauz njenom pozitivnom karakteru, umjesto uzela je kao dokazni materijal par excellence i čak osnovu za toj stanovitoj sekti ključ u bravu, stavljanje je izvan zakona barem do raščišćavanja stvari? Kako je moguće da istup prolazi bez uopće potezanja pitanja da isti ne bi trebao biti potreban, odnosno hvatanja za činjenicu da se radi o najslužbenijem mogućem priznanju duboko poremećenog i strukturno kriminalnog stanja stvari? Zašto se već sam papin apel ne tretira kao kazneno-pravni skandal prvog reda i, uostalom, temelj za raciju, izvrnuti ih naglavačke policijski?

Po kojoj se osnovi policijama svijeta dozvoljava da ih povlašteno tretiraju, s progledavanjem kroz prste? Zašto ako si svećenik, nisi svejedno građanin kao svatko drugi, jednako podložan istim zakonima i zakonskim reperkusijama?

Papa je možda auto-desante na Šutnju Crkve poput onog Eminog izveo u otvorenost, s osviještenom i iskazanom namjerom, no i to ostaje prazna retorika dok god izvjesni župnik Tomušić i prikrivač biskup Košić (te svi tomušići i košići po istom obrascu) nastavljaju ne bivati suočeni ni s kakvom drugom sankcijom nego premještajem za prvog i visokim apelom na drugog.

***

Pitali smo za objašnjenje i ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića: ne misli li da Mornarovo pismo ostaje prazna gesta dok god izvjesni nastavnik Tomušić i ravnatelj Košić, protagonisti poznatog slučaja, nastavljaju ne bivati suočeni ni s kakvom drugom sankcijom nego premještajem u drugu školu za prvog i visokim apelom na drugog?

– Gledajte – rastumačio nam je Ostojić – treba uvažavati činjenicu da je Republika Hrvatska sklopila posebne konkordate s multinacionalnom kompanijom Didaktikan, kojima je njihova podružnica Hrvatske škole učinjena državom u državi. Nije naša ingerencija. Netko može biti građanin ove zemlje, ali važnije je ako je istovremeno podanik Didaktikana. U slučaju neusklađenosti s državnim zakonima, primjenjuje se njihov interni pravilnik.


- 22:44 - slušam (8) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

utorak, 17.02.2015.

Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije


Grobna je tišina na inauguraciji. Većina uzvanika ne smije međusobno razgovarati zbog mogućeg utjecaja na svjedoke. (Ante Tomić)

Dalo bi se prići s primarnim fokusom na ugursuze i notorne probisvijete koje se – umjesto da ih se pušta za vikend – pripušta u svečanu ložu; čineći ih uglednim uzvanicima sa službeno najreprezentativnijeg državnog mjesta, čineći od njih društvene uzore, idealnu mjeru sustava vrijednosti.

Stvar tako suštinski skandalozna i prepunjena karikaturalnošću da nema nikoga s minimumom moždane funkcije tko se nije već zgrozio i narugao. Može li što više od Kolindinog VIP popisa prokazivati duboko bolesno, gangrenozno tkivo našeg društva?

Anything?



Pomalo u sjeni deklaracije sastava VIP lože ostao je jedan aspekt zapravo neovisan o njoj (jer jednako bi bio prisutan sve i da su čašćeni najčasniji sveci).

Golemi, superteatralni cirkus kojim mala i siromašna država otkriva svoje komplekse i operetne sanjarije o velebnim krunidbama uz koje se barem jedno nedjeljno podne može osjećati strašno važno i ozbiljno. Svi znamo kako već idu scenariji takvih priredbi. Napirlitani baletani iz one garde koju je izmislio FT ponosno stoje uz povijesne postrojbe dok im kaputići vijore na vjetru, pleh-glazba svira koračnice, doajeni glumačkog mainstreama izvikuju riječi himne i domoljubne poezije kao da su užasno ljuti na publiku, a pokoja nježna duša u publici od ganuća plače uz intoniranje himne. (Zrinka Pavlić)



A sjeća li se još tko Borasove inaugursuzacije prije 4 mjeseca?

Građanski osvrt na kićenu povorku: Sramite se!
Među ostalim poznatim uzvanicima isticali su se načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga, general Drago Lovrić, predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, šef zagrebačkog SDP-a Davor Bernardić, utjecajni odvjetnik Marijan Hanžeković, bivši ministar obrazovanja Radovan Fuchs, predstavnici sindikata i poslodavaca te predstavnici svih vjerskih zajednica u zemlji. Goste je u predvorju kazališta muzikom dočekao gudački kvartet, a nakon svečanosti počašćeni su obilnom zakuskom.
Svečana atmosfera nakratko je narušena na samom početku inauguracije, prilikom protokolarnog ulaska okićenih članova sveučilišnog Senata u kazalište. Nepoznati stariji muškarac novog je rektora i sveučilišne dužnosnike dočekao vikom i oštrom dozom ogorčenosti zbog kićenog protokola:
'Sramite se što ovako glumatate, sramite se!', vikao je muškarac, no kada na njegovu provokaciju nitko nije reagirao, otišao je s mjesta događaja.

Inauguracija rektora Borasa započela incidentom – tako su naslovnice izgledale.

Riječima Nataše Škaričić: ''Inauguracija je incident, a ne ovo što je tip vikao.''

Ili riječima Viktora Ivančića: Dragi se mrtvac, uostalom, može smatrati rodonačelnikom žanra, jer je – preuzevši vlast nakon više od pola stoljeća terora socijalističkoga modernizma – svojski prionuo ubrzanoj proizvodnji tradicije i utemeljio operetni oblik promicanja nacionalne države i nacionalne kulture. Ponajviše njegovom zaslugom hrvatska se državnost, kada je podignut krvlju poprskani svečani zastor, ukazala kao opereta za tri groša, komad čija je forma besprijekorno prilagođena sadržaju, pa su pred fasciniranom publikom u jurišnoj formaciji iskočili zaboravljeni hrvatski kraljevi i knezovi, Tomislavi i Domagoji, Tuposlavi i Blesimiri, šireći miris vlage i naftalina, a i sam vladar, dok je postrojavao počasnu gardu u kitnjastim crvenim mundirima, skrojenim po uzoru na uniforme portira u boljim austrijskim hotelima, nije se trudio skrivati orgazmički grč na licu, grimasu koja ga je duže od desetljeća priječila da primijeti kako se zatekao na čelu tvorevine koja u globalnim okvirima znači manje od crnog ispod nokta. Slični su ga osjećaji bez sumnje prožimali i kada je u zgradi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu proslavljan njegov rođendan, u režiji ceremonijal-majstora Krešimira Dolenčića, koji je kasnije scenski osmislio i ispraćaj voljenoga vođe na onaj svijet, ili kada je u bijeloj vrhovničkoj odori bliještao iz svečane lože na jarunskoj vojnoj paradi, djelu istog režisera, dok je pod njim defilirala čitava slavna hrvatska ratna povijest, od sinjskih alkara s kuburama za pojasima do raketa načinjenih od kaširanog papira. Sam čin rađanja samostalne države bio je obilježen pompoznim povratkom brončanoga konjanika na Trg bana Josipa Jelačića, postavljanjem krupnog primjerka skulptorskoga bofla na zasluženo mjesto, uz razvijene zastave, snažni razglas i zborno pjevanje 'Lijepe naše': u provali opće nacionalne sreće nitko nije ni primijetio poveću hrpu toplih govana koja se taložila pod konjskim repom.

Čekaj, o čemu ovo Ivančić? O Kolindinoj inaugursuzaciji, rajt?


Ne, nego o Borasovoj. Od rektuma konja bana Jelačića do rektora zagrebačkog sveučilišta, obnavlja se lijepi hrvatski običaj prema kojem ceremonijalna megalomanija ide pod ruku s realnom mizerijom. Skoro da je riječ o šifri za razumijevanje temeljne niti nacionalne historije: što bjednije – to veličanstvenije!


Jednom je jednom; dvaput u koji mjesec – to je obrazac. Duh nacije.



Fenomen transcendira sezonu jesen/zima '14/15. Motivski sklopovi potemkinovih sela, lažnog ogledala, carevog novog ruha, pokondirenih tikava...

Od Ivančića po običaju maksimum minuciozne fenomenološke vivisekcije. Ali što ako je sve to među Hrvatima identificirano i opisano još prije sto godina, pošto ipak nacionalni sport? Pada mi na pamet primjenjivost klasičnog Krleže u uvijek novom i uvijek istom među nama klasičnom slučaju s ruba pameti: Glupost se zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama, glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi, a ta je cilindraška glupost elemenat što sam ga proučio prilično pomno jer sam među tim cilindrijacima imao čast i sreću proživjeti čitav jedan svoj maleni, neznatni život skromnog građanskog lica, toliko skromnog, te se rasplinulo gotovo do nevidljivosti. Naš domaći, autohtoni, takoreći, narodni rasni homo cylindriacus, dakle, koji stoji po pravilu uvijek na čelu jedne takozvane ''kulturne (cilindraške) ustanove'', razmišlja u sjaju svoga građanskog dostojanstva o sebi ovako: u ime sedam hiljada doktora naše cilindraške znanosti, ja stojim na čelu te iste naše znanosti kao njen najučeniji predstavnik, svakoga poštovanja najdostojniji! Svaka moja riječ do dana današnjeg bila je na svome mjestu, i u mojim veleučenim raspravama što ih je štampala naša cilindraška akademija nema ni jedne jedine pravopisne pogreške, a naš je pravopis, zna se, prilično zapleten. Već sâm taj fakat što se naši pravopisi, takoreći, sezonski mijenjaju, već sam taj fakat govori o natprosječnoj nadarenosti naše cilindraške, kaligrafske, pravopisne rase! Ja sam predsjednik u dvadeset i tri društva, i vila, koja stoji nad kolijevkom svakog novorođenčeta, meni je prorekla da ću biti pokrovitelj i zagovornik, počasni predsjednik i predsjednik, pokretač, ideolog, nadgrobni govornik i govornik kod otkrića spomenika, a s vremenom i sam brončana pojava u jednom od naših perivoja. U sjeni svoga cilindra ja sam, u dostojanstvu urednog telefonskog pretplatnika, lice o kome su u knjizi telefonskih pretplatnika odštampana puna četiri retka samih naslova i podnaslova njegovih građanskih funkcija, ja sam čovjek koji nikada nikome iz načela nije potpisao mjenice i koji nikada nije na otplatu kupio ni jedne kutije sardina, jer ja sam svoj uredni i ugledni život proživio u okviru svojih vlastitih plaćevnih mogućnosti, bez dugova, bez moralne, građanske ili bilo kakve mrlje, bez političke sjenke, bez rodoljubive ljage, otvoren kao trgovačka knjiga, uvijek svakome na uvid, propisan, učtiv, skladan, jasan, susretljiv, samome sebi i svojim bližnjima uzor-rodoljub, uzor-građanin i uzor-trudbenik, čovjek supružnik koji nije spavao nikada ni s kim osim sa svojom vlastitom gospođom koju sam odmah u prvoj noći našeg sretnog braka učinio majkom jednoga budućeg gospodina doktora i budućeg predsjednika i budućeg cilindraša, jer je nama Gospodin zapovjedio: rađajte se, cilindraška gospodo doktori, i rađajte buduću cilindrašku gospodu doktore, jer zato je i Svemir pokrenut da bismo se množili i umnožavali mi, cilindraši, govornici pred spomenicima i nad otvorenim grobovima velikana, sami u posljednjoj konzekvenciji velikani i budući naslovnici ulica i trgova u našem glavnom i prijestolnom gradu, u našoj metropoli, u našoj hiljadugodišnjoj civilizaciji.

Na drugom se mjestu u istoj knjizi spominju i neke sočne karakteristike ''našeg malog grada'', iste kao u svima malim zakucima koji hoće da igraju ulogu velegradskih centara te vrše neka poslanstva u mračnim i zaostalim provincijama iznad svoje vlastite snage.



- 22:04 - slušam (22) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

subota, 14.02.2015.

Kontra ljubavi






Ne idi za izgledom, ne idi za novcem, ne idi za lažima – moto je Njegove strane priče, izvjesnog Deana. Stalo mu je naglastiti kako nije tipičan frajer današnjice, sumnjivog morala, koji bi se, kao ti drugi, tipični, hvastao kako hvata ''pičke'' po birtijama, pa ih ''riješi na fukiju'' i onda skoči do druge koja ga zove da se idu ''negdje grijati''. Poziva se na svoj dobar kućni odgoj, radi kojega mu je ''ponos i slava u drugačijem obliku, finijem, kulturnijem''. Jednom je curu odveo sve fino i kulturno u restoran, na ulazu otvorio vrata, uzeo jaknu, odveo do stola koji je rezervirao, primaknuo stolicu. Zaboravio se, doduše, pohvaliti da je za stolom rabio pribor, ne žderući prstima, a nije ni prdio ni podrigivao, no ja ne sumnjam u njegove dobre manire. Ni supu nije srkao, uvjeren sam. Izričito zato navodi kako je sirotu djevojku tjerao da si pišu pisma, ali ne mejl, ne facebook, nego prava pisma, što se šalju poštom (daj mi nešto što mogu opipati i pomirisati, nešto živo, tehnologiju ostavi za neke druge ljude) te bio pun ideja kako da uspiju, da joj pokaže da ima i drugačijih muškaraca od onih na kakve je navikla. Trebamo, osim toga, imati na umu da se i s vlastitom mamom lijepo ophodi, da mu nije problem nazvati je svaki dan, otići s njom u nabavku, popiti kavu, otići u šetnju. I nikad je ne zove ''stara''. Osim toga nam pokazuje da je i svjestan zašto je to dobro naglasiti: radi prezentiranja slike o sebi na način koji misli da će mu donijeti poene: puno toga o muškarcu možeš saznati iz načina na koji se odnosi prema svojoj majci. Stavlja nam pod nos kako – evo, dakle – možemo sve jako lijepo sad znati o njemu.

OK, ovaj istovar govana ne možemo uopće uzimati jako ozbiljno, jer teško da ga i sam autor uzima – to je ono što je Lou Salome okarakterizirala kao šalkovićevsko uvaljivanje ženama (''mentalno uvlačenje u gaćice ženske publike sa statusima tipa 'ljubav je sve', 'think pink' i slično'') da bi mu lajkale i kupovale ostale proizvode; saying all the right things papagajstvo. No, do te mjere prozirno, trash i preloše da je čak bezveze i razotkrivati kao preloše. Sadržava, međutim, jedno opće mjesto koje me podsjetilo na nešto drugo.

Prije nego je počeo izvoditi u restorane, dok još nije imao kinte u džepu, neku je curu Dean odveo u park da na ''rosnoj tek pokošenoj travi gledaju zvijezde'' – i jako mu se dopalo (bio je to vjerojatno najbolji spoj na kojem sam bio) – i ne, nije s njom odmah spavao, ne toliko zbog nje, jer ona je htjela nego zbog sebe (poštovanja prema sebi). Nisam siguran je li izgovarajući ovo bio do kraja svjestan što je zapravo rekao. Dok mu cijela ideja počiva na tretiranju djevojke s poštovanjem koje ona zaslužuje, primjenom istog kriterija po kojem mora ne spavati odmah s njom da bi poštovao sebe proizlazi da je ona nevrijedna poštovanja. Jer ako si spremna sa mnom spavati na prvom spoju, tko zna sa kolikima jesi spremna napraviti to isto. I sa kolikima to i jesi napravila. I tko zna koji ti je ovo prvi spoj po redu ovaj tjedan. Ne, ja nisam takav tip frajera. Ne, ni ne želim te ako si ti takav tip cure.

Ali ovakvo je razmišljanje, tvrdim, upravo pokazatelj manjka onoga što autosugestivno tobože potvrđuje: poštovanja prema sebi.



Na što me to sjetilo? Lani u ovo doba je blogerica Kontra svega prepričala raspravu s prijateljem, u kojoj mu je skrenula pažnju na unutarnju proturječnost onoga što govori: ono što mogu reći je da si sam sebi dosta kontradiktoran. Ako se damo prvu večer, kurve smo. Ako se "čuvamo", onda smo dosadne. Činjenica je da je ovo balkan i da smo još uvijek svi poprilično zatucani, htjeli to priznati ili ne i upravo zbog toga postoji strah od osuđivanja ako se nešto napravi prerano ili prekasno. Uostalom, ti si mi ispričao onu teoriju o bravi i ključu. Ako ključ otključava 5 brava, to je dobar ključ. Ako bravu otključava 5 ključeva, to je loša brava. Razumiješ kako je nama ženama teško na ovom brdovitom balkanu? Moramo naći savršenu sredinu između svega toga.

Kako sam pisao već prethodno tu i tamo o datoj temi, nadovezao sam se nečime od toga: podvlačenjem licemjerne naravi glorificiranja ženskog djevičanstva na općem planu i čežnje za razdjevičavanjem na posebnom, odnosno shizofrenosti navade mnogih da im se neka manje sviđa zato što im se više sviđa (kao znak poželjnosti i drugim muškarcima, čime biva na stanovit način ''uprljana'', obilježena defektom). Neurotsko nametanje samome sebi apriornog hendikepa: isturanje posesivne opsesije u prvi plan, kao glavnog faktora selekcije.1



Someone Like You - Van Morrison by Original Sound Track on Grooveshark



Naravno, čim je nešto o muško-ženskim odnosima, odmah je tu i guru Igniss radi davanja svoga pravorijeka. Imao je prigovor mom komentaru: ne mislim da itko zapravo smatra ženu koju je razdjevičio manje vrijednom zbog toga što ju je razdjevičio. Prigovor koji bi možda imao nekog smisla da sam ja govorio o intrinzičnom manjem cijenjenju djevojke zbog toga što smo je sami razdjevičili. Ta nisam shizofrenim i licemjernim proglasio sam čin razdjevičenja (daleko bilo), već taj zahtjev pri kojemu smo okej s time da sami razdjevičimo, htjeli bismo da ona spava s nama (poseban plan: na kojem ništa ne pitamo i okej nam je kad činjeno s nama), ali joj onda istu tu radnju upisujemo kao zamjerku, stavljamo to na njenu dušu, dajemo joj minus bodove – ako činjena (i) s drugima (opći plan: na kojem je kinjimo moralističkim džudom). A onda, projekcijom tog općeg plana i u naš poseban plan, ako i s nama liježe počinjemo je gledati podozrivim okom.

Čime igniss obrazlaže hipokriziju stava kojeg advocira? ''Utilitarističkim'' argumentom: ako se nije morala pomučiti/uložiti/žrtvovati da bismo je uzeli k sebi, nema garancije da neće i strugnuti prvom prilikom kad joj puhne ćeif. Možda je ona krasna osoba koja donira djeci u Africi, ali po trenutnim indikacijama ne čini se kao osoba koja bi mogla istrpjeti dugoročnu vezu i/ili brak bez da u nekoj točci ne odluči otići nekome drugome (ili još gore, da mu podvali kukavičje jaje). Stoga on razumno kaže ''passe''.2

Mašala, nisam ni očekivao nego škiljenje iz dva bijednička mentalna vizira.

Prvi bijednički vizir: moralizam kmeta.

Drugi bijednički vizir: moralizam sitnog trgovca.







add. 1) Moralizam kmeta. – Osobno, ne rukovodim se nikad logikom: ako mi se (pre)brzo (pre)dala, da bi to značilo da je žena ''laka'', da bi se jednako tako dala i bilo kome. Ma da? Zašto? To je rezoniranje karakteristično za veću ili manju dozu samoprezira, kako i rekoh: manjak poštovanja sebe. Jebešga, taman sam dovoljno narcisoidan i arogantan (ma dobro, malo se hvališem; stavimo ovako: poštujem sebe) za ne osjećati se kao Bilo Tko. Barem njenoj afekciji da nisam Bilo Tko. Ako se dala meni, izvodim iz toga jedino to što je i rečeno: da se dala – meni. Meni (na posebnom planu), ne nekom drugom, petom, desetom, ne Bilo Kome (na općem planu).

Ako znas bilo sto by Azra on Grooveshark
ne znam što da radim sa sobom
na što misli da bacim
eto stvaram polako pjesmu o tebi
gledam tvoje tijelo
ludujem za njim
i ponavljam u sebi samo jedno:
poljubi me
pa mi prste u kosu uvuci
i zagrli me
poljubi me
pa se privij tik uz mene
i zapjevaj
ako znaš bilo što
želim da se stisnem uz tebe
da te milujem
da ti šapućem na uho bisere
da pričam o slobodi
da se glupiram
i da kažem:
oh, ti ludo jedina


To me, konačno, jedino i zanima: da mi se žena dâ iz gotivljenja moje osobe, zato što je to sama poželjela, iz privučenosti i očaranosti, iz obostranog ushita jedno drugim. Svaka druga varijanta – u kojoj me neka hoće ne genuinom dinamikom međusobne afekcije kojom me hoće, nego (jer oštrica kalkulantskog, ''utilitarističkog'' morala se okreće i u obratnom smjeru) u ovisnosti o tome koliko sam to ''zaradio'', koliko sam se pomučio, uložio garancije, itd. – ohlađen sam. Pa onda i ona bivajući ''drolja'' ili ''dama'' u ovisnosti o tome daje li prema kriteriju da joj afekcijski došlo, tj. onima koji su je očarali onime što jesu, ili pak prema kriteriju ''zarađivanja'', tj onima koji su iskazali i dokazali ''poštene namjere''. U podtekstu potonje propisane ''damskosti'', koju se traži od žena, stoji shvaćanje po kojem je tjelesna ljubav za nju nešto što čini samo kao ustupak muškarcu, ako je zaslužio onime što je uložio i čime se obavezao. Jedino zato hoće imati posla sa mnom: ne što bi me sama htjela, zbog onoga što ja jesam, što je očarana mnome kao i ja njom, nego što sam ja htio nju, pa očekuje zavjet zauzvrat i mjeri je li dovoljno dobila. To je sranje, i upravo to ću nazvati droljastim, na ovaj način fundirano ne-davanje (u čekanju dok joj ne potvrdim čvršće garancije).





Volim ovaj video. Za početak, kako se gledaju. Kako mu približi ruku do brade i zavesla prstima. Kako joj stavi ruku na struk. Kako ona stavi srednjak na svoju bradu i spusti dlan, prijeđe si njime po ramenu, prsima, u pokretu predavanja i senzualnosti. Kako se približe jedno drugom, licima, dahom. Kako se opet udalje, a zatim joj on priđe usnama uz obraz, do uha, s jedne pa druge strane. Kako stavi čelo na njeno čelo. Kako se njišu u nježnoj priljubljenosti, nosom, okom. Kako otpozadi stavi ruke na njegova ramena, miluje ga, ljubi. Kako se uhvate za ruke. Kako si stavi vanjsku stranu njegovoga dlana na obraz, mazno, pa unutarnju stranu na drugi obraz, na dno vrata, na jamicu (''to vam je suprasternalni urez''), voleći mu dlan koji je voli. Kako se priljube licima, njegova ruka na njenom potiljku, njena na njegovom vratu. Kako se dodiruju nosevima. Kako sad on njoj zgrabi ramena otpozadi, draga joj kosu, vrat, spušta glavu do nje. Kako naposljetku plešu pretapajući se u zagrljaj i poljubac.

Pa dobro, pobogu, ako između nas ima ovakve afekcije i magnetizma, nježnosti i strasti, ako ima ljubaviinfatuacije – što će mi još i nekakve garancije?

Jer uvijek može takve ljubavi za mene u njoj nestati?

U redu, ali što bi mi onda trebala i dalje ona?



Kiss of Fire by Hugh Laurie on Grooveshark



Kako li je malo pouzdanja u ženu koja se dade uloviti u nekakvoj vjernosti. Ona je danas vjerna tebi, a sutra nekom drugom. Ima skoro pola decenije da sam pisao post u kojem sam se nastavljao na ovu Krausovu misao. Kada mi je neka žena posvećena i vjerna na previše zagrižen, zapjenjen, nakostriješen, krut način – razočaran sam. Znam zbrojiti dva i dva, jasno mi je da to tada ne govori ništa o meni. Moje ''ja'' je njenom vjernošću devalvirano; mogao bih komotno biti i netko sasvim drugi i drugačiji, ona bi mi svejedno bila posvećena i vjerna – jer ionako to nije radi mene, već iz uvjerenja, to je ideologijski zasnovano; više ima u tome apriornog refleksa nego srca.

I na Dylanovu pjesmu: dah ti je sladak, oči k'o dva dragulja na nebu, leđa ravna, kosa bajna, ali badava to sve...
But I don't sense affection
No gratitude or love
Your loyalty is not to me
But to the stars above


Ja sam u toj predstavi sporedan lik, zvijezda na sceni je svetinja njenog monogamnog Dostojanstva.



Our Love Is Easy by Melody Gardot on Grooveshark



add. 2) Moralizam sitnog trgovca. – Ljubomora je produkt straha, nepovjerenja, nesigurnosti u partnera, kada želimo da i dalje ostaje s nama osoba za koju primjećujemo ili barem sumnjamo da joj više i nije toliko do nas, da nas više ne voli ili ne želi, no mi nju još volimo ili želimo, i onda se zelenimo. U čemu je, međutim, smisao zadržavanja osobe kojoj nije do mene – zlopateći i jedno i drugo – zar je to ideja ljubavi kakvu si priželjkujem? Ljubomora je stoga nesuvisla, no ljudski razumljiva, jer nije čovjeku ni u sebi moguće po komandi izbrisati osjećaje koji postoje za nekoga tko ih za nas više ne gaji. Princip zavjetnosti, s mjerkanjem ''potencijala za monogamiju'', je ništa drugo nego kodifikacija anticipacijskog zelenjenja, ustanovljena da se preduprijedi mogućnost – no za to već nemam razumijevanja. Bijedničko i nakaradno u tome je činjenje iz zelenog besmisla moralnog principa. Ružan, vrlo analan instinkt kontrole i manipulacije nad futurom njene afekcije – hoćemo da joj odsad i nadalje i ubuduće igramo mi, jedino mi i isključivo mi (u protivnom je ona ''nekvalitetna'' ili barem ''drolja''). Možda je na drugim poljima krasna osoba koja donira djeci u Africi i slično, ali zajebi ti to ako ne bi mogla ''istrpjeti dugoročnu vezu i/ili brak bez da u nekoj točci ne odluči otići nekome drugome''. Jer poanta je u tome da istrpi jednom kad se upustila ozbiljno, sve i ako više ne osjeća prema nama infatuaciju, tj. ako dlan na obrazu želi ne više naš nego nekoga drugoga. Kako ćemo mi sitne duše isljeđivanja imperativne monogamije i kontrole s kime je dužna biti, najbolje moći u startu procijeniti je li ona materijal za takvo što? Ta jasno: ako je nešto žrtvovala, ako se morala potruditi. Pa dabome, nema gušta do nečijeg ostajanja s nama zbog toga što je držimo za jaja onime što je potpisala ili obećala ili žrtvovala/uložila ili dospjela u ovisnost i socijalne pritiske.

Ma marš, prostaci, antiromantici, istovarači govana, sentimentalci zavjetne veze, kenjatori monogamne vjernosti pretvorene u moral! Kakva samo bezdušnost u progonu ljubavi.







  1. A u optjecaju je ista logika i u obratnom smjeru, među ženama. Sviđa ti se neki muškarac? Loša vijest, draga, nešto tu znači nije s njim u redu. @

  2. Svodi stvar na procjenu koliko je cura pogodna za monogamni oblik vezivanja, preko usporedbe dva slučaja:
    - U prvom slučaju (povijesnom) muškarac razdjeviči ženu nakon što se već zna da će s njom provesti ostatak života. Za uspostavu takvog dogovora su se sve uključene strane morale prilično pomučiti i uložiti nekakve garancije, što s njegovog stajališta upućuje na to da će se ona toga (zajedničkog života) pridržavati u budućnosti.
    - U drugom (modernom) slučaju muškarac razdjeviči ženu zato što ju je našao u disku, njoj se svidjelo to što joj je rekao da mu ona izgleda kao da se tu najbolje zabavlja, i pri tome ju je dotaknuo po nadlaktici. Za uspostavu takvog dogovora se nitko nije nimalo morao pomučiti, niti su uložene ikakve garancije, tako da s njegovog stajališta nema nikakvih indikacija da će se ona toga (zajedničkog života) pridržavati u budućnosti.
    Analizirajmo moderni slučaj. Zašto bi muškarac treban potencijal za monogamiju žene iz modernog slučaja procijeniti jednakim kao i kod žene iz povijesnog slučaja?
    - Ako joj je bilo potrebno toliko malo da ona spava s njim, koliko će joj trebati da spava s nekim drugim? Dosadašnji dokazi kažu: malo.
    - Je li ona osoba koja razmišlja i djeluje dugoročno? Dosadašnji dokazi kažu: ne.
    - Je li morao išta uložiti da bi se dokopao njene vagine pa da bi se osjećao sentimentalno ili kao da je stekao nešto vrlo vrijedno što valja čuvati? Dosadašnji dokazi kažu: ne.

    Je li njen potencijal za monogamiju jednak kao i kod povijesnog slučaja? Naravno da nije! Pa muškarac bi morao biti lud da misli da je isti.
    @

- 23:59 - slušam (20) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

srijeda, 11.02.2015.

Spektar sive


Tesko vrijeme by Azra on Grooveshark
teško vrijeme za matore, prijatelju moj
ljudi postaju nalik na kokoši
slabo vide i rano liježu
a jutrom žure na kopanje
zbijeni u gomile duhana
džepova usukanih od znoja dlanova
(uloge su davno podijeljene
i svak ide svojim putem)


George Grosz, Sivi dan (1921.)

George Tooker, Government Bureau (1956.)

Važno je zvati se Đorđe. Ako misliš farbati sivom.

Portret mog zivota by Đorđe Balašević on Grooveshark
setno sivu, nepogrešivu



Čemu svo ovo sivilo? Zbog pitanja Smisla.

Otkud najednom pitanje Smisla? Zbog Stephena Frya.



Sjetio me ovaj video – što se zadnjih dana viralno raširio internetima pa dospio i do mene – na neka razmišljanja koja sam imao ili imam; obnovio mi jednu temu.



Ljudi se školuju, šegrtuju, pa se zapošljavaju i rade, ako uopće i to, pa tako godinama i decenijama, jutro za jutrom, žure na kopanje, sve slabije vide, sve ranije liježu, nema se s kime ostati mlad jer su svi ostarili, akumuliraju staž u dodijeljenim im ulogama, postaju lažno tašti, otplaćuju kredite, idu u penziju i... i... što? I gotovo?

Tužno, ha? Što čovjeka čeka na kraju puta, nakon odrađenog života kopanja? Možda nagrada, kost, šećer, med? – ne, nego jedino poraz, starost, bolest, smrt. Priča ne može ne završiti tragično, život nije nitko preživio. Pa dobro, ljudi! Ako je život samo kopanje pa tragika, onda zašto? kome? čemu?

Zato većinom barem svijemo nekakvo gnijezdo, razmnožimo se. To nam daje kakvu-takvu motivaciju i posredni smisao: besmisao egzistencije prebaciti na drugoga – nek' se mali bakće. Umjesto da stvarno riješimo to pitanje, da preuzmemo problem življenja na sebe – jer stvarno riješiti to znači riješiti sobom, jedino se tako može – umirimo se racionalizacijom ''življenja za njih''. Djeco (govorimo), na vama svijet ostaje!

Kad na svijet dođu, gledaju (samo) da žive, i tako ispune svoj smrtni udes; i djecu za sobom ostavljaju da i dalje ima tko da umire. (Heraklit, fragment 20)



Knjiga Viktora Frankla Čovjekova potraga za Smislom (kod nas prevođena i kao Život uvijek ima smisla) rađa se na supstratu graničnih stanja – ljudskog duha u izrazito teškim okolnostima, u izloženosti najvećim deformativnim pritiscima (Frankl elaborira na primjeru života u Aušvicu), s prelijevanjem šoka i gorčine u apatiju, katatoniju i depersonalizaciju.

U Kunderinim romanima, svaki lik obilježen je nekom svojom temeljnom situacijom, svojim problemom, temom, ''egzistencijalnom šifrom'' koje je eksperimentalni nositelj. U Nepodnošljivoj lakoći postojanja dano je i objašnjenje: Bilo bi glupo kad bi autor pokušao uvjeravati čitaoca da su njegovi junaci stvarno živjeli. Njih nije rodilo majčino tijelo, rođeni su iz jedne ili dviju sugestivnih rečenica, ili iz jedne osnovne situacije. Tomaša je rodila rečenica einmal ist keinmal. Terezu je rodilo krčanje crijeva. Krčanje crijeva, to je znak njenog tijela, koje ju podsjeća da je tu: duša vuče gore, a tijelo dolje, što zatim izaziva unutarnju vrtoglavicu. Ali pojam ima i općenitije važenje: Tu vrtoglavicu, taj zov dubine mogli bismo definirati i kao opijenost slabošću. Čovjek postaje svjestan svoje slabosti i ne želi joj se suprotstaviti, nego joj se želi predati. Opijen je svojom slabošću, želi biti još slabiji, želi se srušiti na trgu, pred svima, želi biti dolje i još niže.

Pred par godina, Sredovječni udovac imao je post koji me se dojmio: Bilo mi je hladno, ali nisam se nikad smrzavao. Pisala mi prijateljica o onom osjećaju kad hodaš izgubljen u planini noću, zimi... Ono kad osjetiš slatku nemoć i zaželiš sjesti i predati se i nasmijano čekati... Ja sam uvijek išao dalje... Neki dan smo Nezaposleni Vjeran, njegova kćer i još šezdesetak drugih trčali, hodali kroz snijeg i nismo ni pomislili odustati. Jednom davno je dvojica nas otišlo u planine poslije nekoliko pića, a mrak se već spuštao i bio je zatvoren planinarski dom u koji smo išli, pa smo nepoznatim putevima u drugi. Na drugom brdu su se neki smrzli, prijatelji su nas oplakivali, a mi smo išli dalje i nisam ni pomislio stati... Opisala mi je taj osjećaj umora i želju da staneš i sjedneš u snijeg i čekaš onako nasmijano... Osjećam se baš tako...

Kaže: taj osjećaj umora i želju da staneš i sjedneš u snijeg i čekaš. Nasmijano: kao olakšanje. Odmah sam se sjetio nečega: Nietzscheov odlomak o ''ruskom fatalizmu'': onaj fatalizam bez revolta, s kojim ruski vojnik, kad mu ratni pohod postane neizdrživ, naposljetku legne u snijeg. Uopće ništa više ne prihvaćati, ne uzimati na sebe, ne uzimati u sebe – uopće više ne reagirati...1

''Želiš'' se prepustiti, odustati. Navodnici zato što je to nejedinstveno, kompozitno željenje, zapravo kompenzacijsko. Tko proživljava vrtoglavicu, dok ga vuče vlastiti pad, dubina, nije da joj se doista želi predati, nego samo želi izbjeći kalež kroz koji bi u protivnome – pri opiranju gravitaciji, čupanju prema gore – morao ispijati. Osnovna i prava želja bila bi promijeniti svoj položaj, no u situaciji beznadnosti promjene – ili ako je ono kroz što treba proći da bi se probilo do druge obale preteško, premučno, prebolno, prenezamislivo (na primjer) – podsvjesno ''želimo'' da ne moramo ništa, samo leći u snijeg, biti pošteđeni prolaženja ili pokušavanja, oslobođeni obaveze poduzimanja, nalazimo olakšanje u prepuštanju vlastitoj slabosti; u tome je vrtoglavička opojnost kapituliranja. Samo kad bi nekako mogli mirne duše nastaviti bez nastojanja na promjeni, da sve ostaje kako jest – ali i kad bi nestalo onog nezadovoljstva sadašnjim položajem (koje u odmazdu tim jače izbija iznutra!).

Frankl uviđa: život je po definiciji naprezanje i borba, a katkad postaje teško motivirati se na nastavak kotrljanja kada nema vajde, kad nisi baš načisto zašto, čemu se uopće truditi i jedino ti je još do slatke nemoći lijeganja u snijeg. Njegova logoterapija počiva na premisi po kojoj je, za razliku od Freudove psihoanalize (temeljene na volji za užitkom) i Adlerove individualne psihologije (temeljene na ničeanskoj volji za moć) najdublja sila oko koje se ljudska bića okupljaju – Kierkegardova volja za smislom. Dalo bi se to opisati i kroz obrtanje poznate uzrečice: dok ima nade, ima i života. Osnovna postavka je pomalo samoreferentna: da je naša glavna motivacija na življenje naša volja da nađemo smisao života. Ako ta volja blijedi i nestaje, čovjekova psiha se deformira i razboljeva. Stoga se i liječenje sastoji od otkrivanja, iskapanja u nama nečega do čega još uvijek marimo, čak i kad nam je najteže i najapatičniji smo, te prihvaćanja na djelu zadatka s tim u vezi.



Ideja logoterapije je utoliko nošena jednim svojim vrlo simpatičnim vidom: inzistiranje na ''prkosnoj moći duha'', stav koji odlučuje biti jači od sudbine (kažem ovo bez trunčice ironije), nešto kao Isus koji još i na križu viče Pilatu i mučiteljima da mu ništa ne mogu. Unatoč svemu govorenje životu DA, nepuštanje, nelijeganje u snijeg, sve i ako in ultima linea apsurdno; Frankl kao proto-Camus: Sizifa trebamo sebi predstaviti kao sretnog.



Na jednom mjestu Frankl pripovijeda kako je utješio svoje apatične pacijente: Zatim sam, obraćajući se cijeloj grupi, prešao na drugo pitanje: Je li majmun – na kojemu se proizvodi serum poliomielitisa pa se zato neprestano bode iglama – kadar ikada shvatiti smisao svoga bola? Ne može, dakako, jer svojom ograničenom inteligencijom ne može ući u ljudski svijet – u kojemu njegov bol može jedino biti shvatljiv.

Hm, u ovom mi izvodu već nešto jako smeta. Poručuje se da majmunova bol svejedno može imati smisla, iako ga on sam ne zna. Pa da, baš utješno za majmuna: što ga boli u ime našeg smisla. Postavljaju se brojna pitanja. Boli li ga zato manje? Zašto bi ga trebalo biti briga za naš smisao? Zašto bi trebao nalaziti svoj smisao u našem smislu? Je li sâmo to što može biti nekog tamo smisla njegove boli onkraj onoga što sam shvaća, stvarno podloga za zaključak da bi svoje trpljenje trebao osjetiti kao ne više glupo, besmisleno, apsurdno?

Treba razumjeti: Frankl je ponajprije doktor, psihijatar, medicinski oportunist – nije ga toliko briga što ni kako, samo da mu je izliječiti, izliječiti. A izliječiti (manje-više sva stanja) prema logoterapijskim zasadama znači: proizvesti čovjeku neki smisao. Doslovno: neki. Samo da bude nekog, bilo kojeg, jer je stanje bolesti definirano kao ono u kojem izostaje neki, bilo kakav. Pojedina ideja o smislu Franklu će stoga igrati ne onoliko koliko sadrži kritičke osnovanosti, nego koliko je medicinski efikasna, odnosno koliko ju se da instalirati u pacijenta kao iznjedreni smisao. Ovo što sam rekao može se reći i otvorenije: po potrebi on neće prezati ni od demagogije ukoliko ona postiže viši cilj izliječenja stanja, tj. ako ju se može prodati, uvaliti pacijentu, kao logoterapijski placebo – šupljikave izvode koji će, međutim, proći; rupe da ne budu opažene.

Frankl pritom nije ćorav: jasno vidi i potentnost snažnih religijskih uvjerenja – po prirodi autosugestivnih – u funkciji nošenja smisla. Naročito to vrijedi za religije s onostranom te(le)ologijom, koje za njega nisu cilj po sebi (jer cilj svih ciljeva je uvijek izliječenje, zdravlje), ali percipira kako moćno sredstvo mogu biti. Kod graničnih stanja, kao ultimativne točke logoterapije, kada dođeš do zida i više se valjda ništa ne može naći u okviru ovoga svijeta i života, otvara se kompletan novi izvor smisla s onu stranu. I to nepresušan, jer što god da se događa ovdje, zadnje svrhe izmještene su u transcedenciju, a tamo naravno neuništive. To je svojevrsno ''varanje'', deus ex machina doskakanje logoterapijskim ograničenjima zadanima pravilima igre na planetu.

No, rekli smo, Frankl je prije svega oportunist logoterapije pod svaku cijenu (što si je i eksplicitno deklarirao kao smisao svoje osobne egzistencije). Zato mu je bilo mnogo interesantno ustanoviti pojam smisla koji nadilazi naše ovostrano shvaćanje, onako kao što je smisao boli majmuna transcendirao njegovo shvaćanje. Onda sam dalje upitao: ''A što je s čovjekom? Jeste li sigurni da je čovjekov svijet završna točka u evoluciji kozmosa? Zar je nezamisliva mogućnost još neke druge dimenzije – neki svijet iznad čovjekova svijeta: svijet u kojem se nalazi odgovor na pitanje zadnjeg smisla čovjekove patnje?''



Primijetimo ipak da se od nas tu traži nešto što se od majmuna nije tražilo: da sami pojmimo taj smisao koji nas nadilazi. I u redu, 'ajde, dopustimo taj kvantni skok u slijedu vrsta, uzmimo da bismo mi ljudi, pametni kakvi već jesmo, u odnosu na niže vrste ne samo imali viši intelektualni prag nakon kojega nas smisao naše boli kognitivno transcendira, nego onda još mogli i reflektirati o njemu. Ali primijetimo i još nešto: nismo svejedno ni pod razno u stanju misliti smisao sam, nego tek tu misao: da nije nezamisliva nad-dimenzija u kojoj imamo smisla. Ne, dakle – koji je. Nego jedino – da ga možda i može biti (nije isključeno kao mogućnost). Nismo ga u stanju kapirati u onome što on jest, ne njega (jer to svakako jest izvan naše pameti), već samo: pojam o mogućnosti njegove egzistencije.

Dno religioznog osjećanja: iako nismo sposobni naći ''odgovor na pitanje zadnjeg smisla čovjekove patnje'', mi možemo ''steći uvid'' da traženi odgovor ipak ''mora postojati'', u nekoj nad-dimenziji. Tu se onda misao – kako mora da postoji viši smisao izvan naše pameti – redovito uzima za optimističnu misao, misao Vjere, misao Nade, ideal koji nam ''daje razlog'', opravdanje ufanja: u ideale, u spas, u dobrotu i ljubav, u moral... u ''Boga''. Franklova knjiga podrazumijeva isto: velika potraga za mogućnošću Smisla kao automatski razlog za prirediti proslavu. Utemeljenje optimizma!

Nisam slučajno 'Smisla' napisao velikim slovom. To je zato što ćemo sad to već morati razlikovati: smisao s malim od Smisla s velikim.



Razmišlja se: laboratorijski majmun na čijoj koži eksperimentiramo smio bi biti sretan i zadovoljan – optimističnog odnosa, punog ufanja, spram svoje boli – samo kad bi skužio da je poslužio nekoj višoj svrsi. To bi mu trebalo već biti dovoljno, odmah utjeha. A mi? Mi smo, analogno, tjeskobni tek zato što nismo načisto ima li naša egzistencija višeg smisla. Jednom, dakle, kad bismo uspjeli konačno utvrditi da ima, mogli bismo biti mirni. (A logoterapija bi uvijek imala čemu pribjeći, neovisno o stanju stvari na zemlji, kakav god crnjak bio posrijedi.) I zato – svi u potragu!

Ali gle (da operiramo dalje s Franklovom paralelom): taj majmunov smisao, koji ga nadilazi – naime, mi, naši laboratorijski postupci – uopće ne mora (ne bi se vjerovalo) raditi u zajedničkom interesu s majmunom. Komotno ga može(mo) iskorištavati, mučki i bezobzirno, u svoju vlastitu svrhu, koja s njegovom dobrobiti ne da nije zajednička, nego joj je izravno suprotstavljena. Ili, primjer žabe. Čovjek nesumnjivo posjeduje izvjesnu nad-dimenziju u odnosu na žabe. One ne razumiju što (im) čini čovjek. No, da kojim slučajem razumiju – zar bi ih to što saznaju obradovalo? Jedan moj bivši cimer ih je kao dijete znao žive guliti (e da bi ''vidio kako iznutra funkcioniraju'') i ostavljati ih tako oguljene da danima skapavaju u najgorim mukama.

Ni mravi i gliste i slična ''niža'' stvorenja ne dosežu do našeg mjerila. Nije li ipak točno da mi s njima – čisto olako? Nema tu čak više ni maliciozne znatiželje (žaba), niti nevino-hladnog instrumentalnog znanstvenog sadizma (majmun), nego ih zgnječimo i zdrobimo bez razloga... onako, došlo nam, iz dosade, iz obijesti. Da razgazimo cipelu.



I don't believe in an interventionist God... U postu Probavljivost duše dao sam sliku Gombrowicza na plaži kako spašava izvrnute bube i kod jedne biva prisiljen obustaviti radnju, postati ravnodušan na arbitrarnom mjestu prema patnjama te konkretne bube.2 Slično kao s ovim bubama biva i s nama, djecom Majke Prirode i Boga Oca, ali zanemarenom djecom, jer Mater i Ćaća su blazirani, ravnodušni, potpuno lišeni sentimentalnosti prema našim stradavanjima i agonijama. Svijet je, rekoh tamo, okvir mogućnosti unutar kojega se život odvija. Složeni sustav, ali sustav koji se vrti sam sobom, svojom unutarnjom neumitnošću, bez ikakvog nadzornika izvana. Mama i Tata postavljaju krajnje granice slučaja, dok ono što se događa unutar tih granica – to se njih ne tiče, u to se ne upleću. I ni zbog koga neće posebno intervenirati. Na sve naše urlike, plač, jadikovke, kukumakanja, odgovaraju tek lijenim zijevom, s izrazom neizrecive dosade.

Fry postavlja poznato pitanje maksimalne neugodnosti za teologe, o kojeg su mnogi jurišnici na Vječnu Istinu zube porazbijali: pitanje: ''Zašto to Bog dopušta?'' Zar ne iz istog razloga iz kojeg je Gombrowicz kao svemoćni div dopustio da neke bube ostanu umirati u mukama? Svakoga dana možemo u novinama čitati užasne, užasne vijesti, koje se opiru našem shvaćanju. S posebnim naglaskom na smrt djece: naša imanentna tragičnost bila bi nam još nekako i prihvatljiva samo kad ne bi bila tako nelogična i hirovita, tako nasumična, besmislena i, last but not least – nepravedna. Nepravda je neopozivi princip života: nekome daje, nekome uzima. Netko je zdrav, netko bolestan, jedan živi, drugi umire, podijeljeni smo – bez ikakve logike, najglupljim slučajem – na bogate i siromašne, lijepe i ružne, sređene i zbrkane, sretne i nesretne... Najnapetija točka pitanja o smislu života: problem smrti djece i novorođenčadi. (Dozovimo u sjećanje samo strašne prizore s onkologije u Klaićevoj.) Kako gledati na svijet i postojanje iz njihovih očiju – ako se pokušamo uživjeti, uosjetiti u perspektivu te stradale djece? Riječi kao pravednost i smisao moraju zvučati limeno i smiješno. Viša nepravda pred kojom naš razum ne može ne kapitulirati; posve naopaka, nastrana... neljudska (poništava sve naše koncepte ''zakonomjernosti'' prirode). Činjenica smrti djece dovodi nas na rub smisla, izravno nas suočavajući s crnim, vrtoglavim, bezdanim upitnikom: o beznačajnosti postojanja. Mama i Tata pokazuju nam da im nismo baš jako bitni. Smrt djeteta obezvređuje ljudski život po sebi, općenito i ultimativno – daje načelnoj tragediji života, koja je u startu gorka, još i dodatan okus proizvoljnosti, nevažnosti, lakoće (nema lakoće koja bi nam teže padala). Ta ironična bezbrižnost nasumične nepravde, očevidna i neumoljiva, do dna razara humanitarno-optimistični patos ''podvrgnutosti Višem Redu Stvari'', koji bi tragediju činio dostojanstvenom, značajnom, uzvišenom. Ne, u prah bivamo pretvoreni... i s kakvim samo nehajem!



Precizirajmo odstupnicu koju trebamo. Nećemo je naći u golom uvidu da nam muka ima nekog višeg smisla. Da smo korisni nečemu što nas transcendira. Jer nije baš nešto utješno biti sluga smisla koji nas doduše transcendira, ali kojemu i dalje dođemo obični majmuni i gliste!

Vidimo li već koja je to pretpostavka neophodna za održanje naše utješenosti?

Laboratorijskom majmunu smo preporučili da smije biti optimističan, kao da je naš interes odmah i njegov interes. Eto nužne pretpostavke: da ''interesi'' nisu suprotstavljeni. Nalaženje utjehe za trpljenje u višem smislu imat će smisla samo ukoliko služenjem njemu istovremeno služimo svojoj dobrobiti (upravo kroz to služenje, njim samim).

Zato optimistički govoriti o pojmu nad-smisla ne pali ako ćemo ga doživljavati u ordinarnom biologističkom smislu: kao oblik života superioran našemu, superhumanog mjerila. Ne, morat će smisao postati – Smisao.

Ako nas tješi misao da nismo sami sebi svrha, već sredstvo neke nad-dimenzije, onda pritom obavezno ciljamo ne tek na neku višu, kao mi što smo majmunima, nego isključivo na najvišu, krajnju instancu, Apsolut, na idealni koncept nekoga ili nečega što posjeduje karakter apsolutne svrhovitosti – dakle (lat. ab i solus) onoga koji je samodovoljan, samotvoran, sam po sebi, sve sam iz sebe i za sebe i tako dalje – te kao takav, sverazumijevajući i sveizravnjujući, stojeći u isti mah na svim stranama, stoji i na našoj strani. To je apsolutno nužno: da se radi baš o Apsolutu. Jer ako kažemo da je naša bol objašnjena običnim superiornim smislom, to još ne mora značiti da nas dotični neće samo iskorištavati (mučki, kao mi majmune), ili se s našom sudbinom zezati (razgaziti, kao mi gliste). Tek služba konceptu apsolutne pravednosti (Bogu, Cjelini), moći će garantirati istovjetnost interesa (pa ako su naše muke i naša umiranja u njenom interesu, apsolutnom i savršenom, onda to jamči da su OK i za nas).



Ali tu sad upadamo u glib najrazuzdanije metafizike! Što je definicija metafizike? Kada se hoće znati više nego što se može. Spoznaja Apsoluta je ono što nam je potrebno za ovo što Frankl hoće s pričom o majmunu – za logoterapijski se sublimirati Smislom po transcendentalnoj odstupnici. Pa možemo li to? Ponovimo još jednom kako sam kaže (u nasljedovanju struktura tradicionalnosti koje se fundiraju na konceptu ''nečega višeg''): mi možemo zamisliti ''neki svijet iznad čovjekova smisla''. Dakle, ''neki''... tek neki. Jedino što možemo zamisliti je da postoji to ''nešto'', neka druga dimenzija (u kojoj prebiva Odgovor). Krajnje neodređeno. Ne možemo znati ama baš ništa u vezi s eventualnim višim smislom našeg trpljenja osim da bi ga ''moglo biti''. To je jedini, jedini, jedini uvid nama dostupan. Što, međutim, baš i nije ono što mi hoćemo i trebamo, zar ne? O Apsolutu, o Cjelini – ni riječi. Ništa! Terra incognita. Nismo pozvani.

Vidimo, logoterapijski zahvat tu, igrajući na kartu upravo racionalnog uvjeravanja, u sebi sadržava ne rupu, nego provaliju u racionalnom slijedu. Kao Rješenje/Utjehu/Odgovor nudi nešto u što je lako povjerovati, jer racionalno koherentno – naime, da se ne može isključiti neki smisao što transcendira naše poimanje (doista, ne može se) – dok se stvarno Rješenje/Utjeha/Odgovor ipak nalazi na sasvim drugom mjestu, u nečemu puno težem za povjerovati, jer totalno spekulativno-metafizičkoj fatamorgani: Smislu, tj. Apsolutu, tzv. Providnosti čiji su putevi misteriozni, ali koja ima plan i neki razlog za svakoga od nas, koja ravna svime i brine za nas, točno znajući zašto nam radi sve što nam se događa.3


A smo u stanju misliti, B nismo. Da bi premostio provaliju, um koji traži Smisao poduzima poistovjećivanje A, kao onoga što može suvislo pretpostavljati (neodređenog ''nečega'', smisla s malim s), s nemislivim B (dobronamjerna ab solus Providnost, koja u ultimativnom svođenju računa brine za nas i nad ukupnošću zbivanja – uključujući jad, čemer, čamotinju i sive dane – ravna u našem najboljem interesu). Jedan kroz jedan demagoška podvala od strane Frankla, u terapeutske svrhe, sadržana je u argumentiranju A uz navođenje (pribjegavajući oportunom instrumentaliziranju konotacija religijskog koncepta Dragog Boga) na zaključak B.



Ljubim one koji ne traže tek u zvijezdama razlog da propadnu i da budu žrtve; već one koji se žrtvuju zemlji, proklamirao je Nietzscheov Zaratustra odmah u svom pred-govoru, kao prvu stvar koju je imao za podijeliti sa svijetom. Preklinjem vas braćo moja, ostanite vjerni zemlji i ne vjerujte onima koji vam govore o nadzemaljskim nadama! Trovači su to, svjesno ili nesvjesno. Kakve sve može biti logoterapije i ''prkosne moći duha'' koja se ne bi utjecala jeftinom triku bježanja u kič-idilu utopijskih teleologija, nego ostajala tragički intonirana? To bi mogla biti tema nekog drugog posta... ili mnogih drugih.

Nije sve tako sivo by Hladno Pivo on Grooveshark



  1. Komentirao sam Sredovječnom cjelovitim odlomkom: Nietzsche priča kako je u teškim situacijama, koje se ne može promijeniti, najpametnije tako reagirati, s važnim naglaskom: u lišenosti gorčine, kivnosti. Ako se igdje uopće nešto mora umjesno iznijeti protiv bolesti, protiv slabosti, onda to da se u njoj omekšava izvorni instinkt za izliječenje, obrambeni i oružani instinkt u čovjeku. Ni od čega se ne zna otresti, ni sa čim se ne zna završiti, ne zna se ništa odgurnuti – sve nas ranjava. Čovjek se i stvar nametljivo približavaju, doživljaji zasijecaju preduboko, sjećanje je gnojava ozljeda. Bolest jest unekoliko sam resentiman. – Protiv toga bolesnik ima samo jedan veliki lijek - zovem ga ruski fatalizam, onaj fatalizam bez revolta, s kojim ruski vojnik, kad mu ratni pohod postane neizdrživ, naposljetku legne u snijeg. Uopće ništa više ne prihvaćati, ne uzimati na sebe, ne uzimati u sebe – uopće više ne reagirati... Znatan razbor (Vernunft) koji počiva u ovom fatalizmu nije uvijek samo odvažnost na smrt, kao nešto što održava život u okolnostima opasnima po život, nego je i smanjivanje razmjene tvari, njeno usporavanje, neka vrsta volje za zimskim snom. Par koraka dalje u toj logici i imamo fakira koji tjednima spava u grobu... Jer prebrzo bi se iscrpili ukoliko bismo uopće reagirali, pa više ne reagiramo: u tome je rečena logika. A ni s čim se ne sagori brže nego s afektima resentimana. Izvjesno je da je za iscrpljene najštetnije da reagiraju srdžbom, bolesnom ranjivošću, s nemoći da se svete, žeđi za osvetom, otrovnom smjesom u svakom smislu. Time je uvjetovano rapidno trošenje nervne snage, nezdravo povećanje štetnih izlučevina, na primjer žuči u stomaku. Resentiman je ono po sebi zabranjeno za bolesnika – njegovo zlo, nažalost i njegova najprirodnija sklonost. – To je shvatio onaj duboki fiziolog Buda. Njegova ''religija'', koju bi bolje bilo označiti kao higijenu, da je ne bismo miješali sa stvarima dostojnim sažaljenja kao što je kršćanstvo, učinila je svoj učinak ovisnim o pobjedi nad resentimanom: osloboditi dušu od njega – prvi je korak k oporavku. ''Neprijateljstvo se ne okončava neprijateljstvom, prijateljstvom se okončava neprijateljstvo'': to stoji na početku Budinog učenja – tako ne govori moral, tako govori fiziologija. – Rođen iz slabosti, resentiman nikome nije štetniji nego samom slabom – u ostalim slučajevima u kojima je pretpostavka bogata priroda, ostati gospodar nad tim osjećanjem, suvišnim osjećanjem, bezmalo je dokaz bogatstva. @

  2. Koja? Koja? Koja? Svaki čas sam sebi govorio ''ova je'' – i spašavao je ne mogavši se odlučiti na tu strašnu, gotovo podlu arbitrarnost – jer i zašto ta, zašto ta? Dok najzad ne dođe u meni do sloma, naglo, olako odbacih u sebi suosjećanje, zastadoh, razmislih ravnodušno ''no, vraćam se'', usredotočih se i pođoh. A buba, ona buba na kojoj sam prekinuo, ostala je mašući nožicama (što mi je zapravo bilo svejedno, kao da sam izgubio volju za tu igru – ali znao sam da su mi tu ravnodušnost nametnule okolnosti, i nosio sam je u sebi kao nešto tuđe). @

  3. Na primjer kršćanski Bog: Možda nikad niste razumjela da Bog ima plan za Vaš život, plan koji obuhvaća sva područja Vašeg života, plan koji osigurava sve Vaše potrebe i omogućuje Vam da se u potpunosti ostvarite kao osoba. Da, Bog ima plan za Vas. Čudno – naglašavaju neki duhovni pisci – kako mnogi vjeruju da Bog postoji, ali, kad nešto krene loše, vjeruju li da On ima plan za njih i da ih ljubi? I nema majci da bi bilo ičega majci neplaniranog: Gospodin Vas je želio. Čak i ako Vas Vaši roditelji nisu očekivali, On je uredio da dođete na ovu zemlju u ovo vrijeme. Postoji smisao i svrha za Vaš život. Imate jedan cilj, imate ogroman potencijal, Vi ste skladište puno prekrasnog zrnja: talenti, darovi koje je Bog stavio u Vas da Ga slavite i da služe Vašem naraštaju. Postoji problematika na ovoj zemlji koja iziskuje apsolutnu potrebu Vaše nazočnosti i Vaše intervencije. Niste došli na zemlju da preživite, da patite ili da živite neprestano u kaosu, frustraciji, pritisku ili depresiji. Gospodin ima prekrasne planove mira, a ne nesreće, da Vam dadne budućnost i nadu (Jer 29,11). On zna da je osoba bez nade već mrtva. Jedino je pitanje 'kad će biti pokopana?' – Odbijte napustiti zemlju bez ostvarenja tog cilja, jer niste ovdje na zemlji slučajno. Zapamtite to! Dan kad otkrijete zašto vas je Bog poslao na zemlju, bit će jedan od važnijih u Vašem životu. Otkrivanjem i hodanjem u Božjem planu doživjet ćete ispunjenje i zadovoljstvo kakvo nikada prije niste osjetila... Treba, napokon, definirati i što je to Božja Providnost: Niste prepuštena samoj sebi. Postoji Božja skrb o stvorenjima, posebno o čovjeku, pa i o Vama (= Božja Providnost). Ona nije istovjetna sa sudbinom, nego je čin slobodne i dobrohotne Božje volje. Bog je ne samo sve stvorio već sve uzdržava i svime upravlja (usp. I Vatikanski sabor), ne ograničavajući čovjekovu slobodu, u skladu s ljudskom naravi, što nas navodi na suradnju u otkrivanju i ostvarenju Božjeg plana. U SZ, pogledajte: Božji plan kao predviđanje; Job 10,12; Mudr 6,7; 14,3; 17,2; Ps 33,11), Božja skrb za sve ljude (Iz 44,7)... U NZ, pogledajte: Isus naviješta i uvjerava nas o Božjoj skrbi i Providnosti: Mt 6,25-34, te stalno ističe da nam je Bog 'otac'. Biblija ne govori o sudbini s elementima slučaja i fatalizma. Hebrejska riječ koja označava sudbinu znači: put, staza, putovanje, smjer ili tijek života. Sudbina je put kojim moramo ići (Iz 40, 27-28). Samo oni koji ne poznaju Boga mogu vjerovati u sudbinu i biti fatalisti, ali vjernici znaju da je njihova sudbina u rukama Isusa Krista, Sina Božjega (usp. Iv 3,35). @

- 17:15 - slušam (7) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
DUGI KAŽIPRST
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Prave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se