pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

srijeda, 29.10.2014.

Samostan sv. Hipokrita Hipokrata


Sestra ROZARIJA: Vidiš kako je ovo zanimljivo. Jesi li znala da Hrvatska ima daleko najnižu stopu legalno obavljenih abortusa u Europskoj uniji? Podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo zbilja su frapantni. U nas je, na primjer, stopa legalno induciranih pobačaja – dakle onih kad žena samostalno odluči prekinuti trudnoću – dvostruko niža od europskoga prosjeka. A u odnosu na predzadnju zemlju na listi, u Hrvatskoj se godišnje obavi čak 50 posto manje dobrovoljnih abortusa.

Sestra LUCIJA: Pa to je dobro, zar ne?

ROZARIJA: Jest, samo postoji među tim podacima i jedan paradoks. Hrvatska istovremeno ima i najnižu učestalost korištenja bilo kakvih kontracepcijskih sredstava. Debelo najniži prosjek u Europi! Recimo, u zemljama sa snažnom katoličkom tradicijom, poput Italije ili Španjolske, bilježi se trostruko veći broj pobačaja nego u Hrvatskoj. Ili, uzmimo za primjer Nizozemsku, gdje je stopa abortusa relativno niska, ali ipak za 50 posto veća nego u Hrvatskoj. Tamo, međutim, preko 70 posto seksualno aktivnih žena koristi pilule protiv začeća, a u Hrvatskoj pilule uzima njih manje od 8 posto. Razumiješ, Lucija?

LUCIJA: Ne razumijem.

ROZARIJA: Pa ispada da u Nizozemskoj ima razmjerno malo pobačaja zbog seksualne osviještenosti, dok ih je u Hrvatskoj još manje zbog seksualne neosviještenosti. Hoću reći sljedeće: ako navedene parametre uzmemo zdravo za gotovo – da je dakle u Hrvatskoj najniža stopa legalnih abortusa u Europi, a istovremeno i najmanje korištenje kontracepcije – jedini mogući rezultat jednadžbe je da se u Hrvatskoj rađa više djece nego drugdje.

LUCIJA: A ne rađa se?

ROZARIJA: Ne, ne rađa se. Dapače, broj novorođenih stalno se smanjuje. Stopa nataliteta jedna je od najnižih u ovome dijelu svijeta!

LUCIJA: Čekaj malo, to bi onda značilo da Hrvatice i Hrvati imaju radikalno drugačije seksualne navike od ostatka čovječanstva?

ROZARIJA: Točno. Odbacimo li prekid snošaja kao nesigurnu kontracepcijsku metodu, to bi značilo da ovdje sve vrvi od popova i časnih sestara. Značilo bi da u Hrvatskoj nitko nikoga ne jebe!

LUCIJA: Ali mi znamo da to nije istina! Već samo iskustvo iz ovog samostana govori da…

ROZARIJA: Ispravno razmišljaš, mila. Razumno je pretpostaviti da ovo nije zemlja celibata, to jest da se građanke i građani Hrvatske jebu s približno istim intenzitetom kao i pučanstvo u ostalim zabitima kugle zemaljske. Prema tome, uzmemo li sada u obzir sva tri parametra – i najnižu stopu abortusa, i najmanje korištenje kontracepcije, i sve manji broj rođene djece – ispada da je dobiveni statistički rezultat nemoguć!

LUCIJA: Pa što se onda događa? Kako je moguće da nema ni djece ni pobačaja, ako računamo da se bludne radnje odvijaju relativno redovito?

ROZARIJA: Pazi ovako. Građanke Hrvatske koje ostanu trudne, a ne žele roditi, skanjuju se odlučiti za pobačaj koji im je zakonom omogućen uglavnom iz dva razloga. Prvi je snažna društvena stigma kojoj su izložene, a drugi, mnogo praktičniji, jest nedostatak liječnika koji bi takav zahvat obavili. Jesi li znala da više od polovice ginekologa u hrvatskim bolnicama odbija izvoditi abortuse? Zakon im to dopušta, jer se pozivaju na nešto što zovu ''prizivom savjesti'', vele da im vjera brani poduzimati takve medicinske postupke.

LUCIJA: Tih s prizvanim savjestima je tako mnogo?

ROZARIJA: Kulturološka tumačenja nemaju temelja. Najjednostavnije objašnjenje toga neobičnog fenomena ponudio je ravnatelj riječke bolnice. Rekao je – ja u svojoj bolnici ne toleriram privatne pobačaje! Shvaćaš, Lucija?

LUCIJA: Čekaj malo. Hoćeš reći da…

ROZARIJA: Da, to hoću reći. Pobačaji se u Hrvatskoj uredno i masovno izvode, ali u tajnim, privatnim aranžmanima. I to uglavnom u državnim bolnicama, jer zakon ne dopušta da se izvode u privatnim ambulantama. A obavljaju ih mahom liječnici koji zbog ''priziva savjesti'' odbijaju to činiti legalnim putem. Cijena pobačaja, ovisno o zdravstvenoj ustanovi, kreće se od dvije do četiri tisuće kuna. Keš curi direktno u džepove bijelih mantila. Zašto nešto činiti za redovnu plaću ako možeš ostvariti dodatni honorar?

LUCIJA: Joj, pa to je obična korupcija!

ROZARIJA: Ne obična, nego katolička korupcija, Lucija. Izgleda da imamo modelski primjer crkvenog morala u svakodnevnoj praksi: deklariraš se kao ljuti vjernik zato da bi mogao ilegalno zarađivati pare, i to na djelatnosti koju vjera najstrože osuđuje. ispada da je korupcija sastavni dio vjerskih sloboda. Odnosno da ona predstavlja samu suštinu hrvatskoga katoličanstva. Radi se o nekoj vrsti crne burze gdje se operira novčanim jedinicama u vidu pervertiranih ideala – što su snažnija religijska uvjerenja u službenome dijelu programa, to je izdašniji profitni priljev u ilegalnoj zoni. Šire promatrano, to je princip na kojem funkcionira ova država.

LUCIJA: Statistički gledano, međutim, Hrvatska je lojalnija kršćanskim vrijednostima od Vatikana.

ROZARIJA: Statistički gledano, ova zemlja je samostan u kojem svi glume da su časne sestre, poput tebe i mene. A ispod statističke ambalaže, zatječemo krv, znoj i kiretažu. I pritom su žene – radi gole pljačke i nasilja organiziranih pozivanjem na vjerske razloge – silom gurnute u područje bezakonja. Te su nesretnice živi dokaz lukavosti sistema: zakonom im je zajamčeno pravo na pobačaj zato da ga ne bi mogle zakonito koristiti.

LUCIJA: Sve u svemu, nisam još čula za bijedniji lanac hipokrizije.

ROZARIJA: Ni ja. S tim da me muči još jedna stvar. Ako je Hrvatska katolička zemlja, a ispostavlja se da je to katoličanstvo lažno, zbog čega bi Hrvatska bila istinita?

LUCIJA: Nemam pojma. A malo sam i umorna od analize katoličke Hrvatske. Hajdemo mi na spavanje.

ROZARIJA: Slažem se.

LUCIJA (cijukne u mraku): Polako, mila, gdje si navalila…

ROZARIJA (šapćući): Ne brini, stavila sam prezervativ._1



  1. Kakva je ovo dramatizacija? Malo sam prosijao, prodestilirao (zaboravljeni) Ivančićev tekst iz ožujka; nekako se turbo reaktualizirao zadnjih dana.

- 20:40 - slušam (22) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

utorak, 21.10.2014.

Ljubav


"Sviđa mi se pjesma Drage Ivaniševića_1, iako progovara o ljubavi koje očito više nema, govoreći o njoj kao da je bila prava, velika ljubav. Mislim da ljubav, ako je stvarno prava, nikad ne završava, pa je lirski subjekt u ovoj pjesmi očito bio u zabludi." (Učenica, 14 godina)

Učenica je svakako za pohvaliti već samo zbog toga što ne zijeva na satu, nego aktivno uključuje vlastitu glavu i staje iza nečega do čega drži i što joj je jasno. Afirmatorica je velike/prave ljubavi, nade u sretan završetak (odnosno ne-završetak, kao kad ugledamo na ekranu The End, ali znamo da je to nepravi kraj, jer s onu stranu spuštenog zastora dvoje koje se voli je nastavilo na neodređeno, unedogled, po onome da ''nikad ne završava'', s limesom koji teži u beskonačno). O istom trošku, doduše, daje i antitezu: možemo je čitati i kao negatoricu velike ljubavi!

Najmekaj, sjetimo se ljubavi koje su ostale iza nas: ako prihvatimo učeničinu definiciju (pozitivan ishod kao kriterij), automatski nijedna od njih ne može više biti vođena pod veliku ljubav. Što mi nešto stariji, počevši od Drage Ivaniševića, već znamo da i ne mora biti slučaj, da može biti i drugih razloga za izostanak hepienda. Takva definicija (osjećamo možebitno) nepravedno ponižava naše stare, svršene ljubavi, čije pravosti ne zaslužuju da budu omalovažene.

Ima i točno recipročnih stajališta (negativan ishod kao kriterij), po kojima je conditio sine qua non velike ljubavi – da sretno uspije nesretno završiti.

Što bi bilo s Romeom i Julijom da nisu tragično skončali pri samom startu – spriječeni, onemogućeni? Prenapisali bi se u komad pod imenom I živjeli su sretno do kraja života? U umjetnosti je, a možda i u životu, važno da velike ljubavi na vrijeme završe tragično: zato, naime, da se ne bi pretvorile u male. Ako nije tragična, ljubav tada postaje moguća, a ako je moguća, više se baš i nema što s njom.

Mike Nichols, režiser Diplomca, umjesto da završi po svim konvencijama žanra – u momentu kad je postalo izvjesno da je ljubav moguća (jer sve bajke završavaju apoteozom ujedinjenja, dramski antagonizmi su tek u borbi da do njega dođe) – finalnu scenu neumjesno produžuje, gurajući kameru u face protagonista koji se meškolje, nešto tamo nasilu smješkaju dok ih cijeli bus napeto gleda, pa skreću pogled, u zasebnim zamišljenostima uz zvuke tišine. Nikako onog The Enda, koji stvar zadržava u sferi vječno produženog hepienda. Kadar kao da nas tjera da se zapitamo o najstrašnijem pitanju ljubavi: okej, golupčići, evo ste ipak mogući udvoje, pobijedili ste, zapečatili ste se... a što sad?_2

Dići kredite, primijenjivati sva očekivana ponašanja, činiti kako je red i ugađati svojti?

Zadnja scena Diplomca je subverzija konvencije ljubavnog filma po kojoj drama završava uspješnim ishodom borbe da se bude zajedno, umjesto da njime tek počinje.

Volim parafrazirati misao Kunderinog doktora Havela: nema ničega goreg od sretnog braka – gubiš svaku nadu u razvod. Što je cilj u ljubavi? Čemu smjeram? Koja je premisa sreće? Je li sreća uopće premisa?

Ljubav by EKV on Grooveshark

Kasno je, slušam EKV, natočio sam čašu crnog i razmišljam o učenici kao istovremenoj afirmatorici i negatorici velike ljubavi, što je čini sličnom meni na sasvim drugačiji i dvostruko tordirani način.

To je zapravo semantički problem. Odgovor na pitanje je li nesvršeni oblik glagola voljeti velika, a svršeni mala ljubav (kako bi htjela romantična komedija) ili pak stoji obratno (kako bi htjela romantična tragedija) – ovisit će o tome predstavlja li u nečijem jeziku nesvršena varijanta ime sreće ili otupljenja, a svršena ljepote ili jada.

Nije istina da će večer proći bez zaključka. Što sam stariji sve mi jasnije biva da što smo stariji sve nam mutnije biva.



  1. Ljubav @

  2. Dakako, kad je riječ o bilo kojem prikazu ljubavne priče, uvijek se javlja dilema kako tu priču završiti – a to je naročito izraženo u tradicionalnim ljubavnim filmovima. Povremeno se događa da ono što počne kao ljubavni film mutira u antiljubavni film samo tako što prekrši uobičajena pravila za svršetak, čime slučajno – ili namjerno – stavi naglasak na temeljnu neodrživot same premise. Sjetite se slavnog završnog kadra Diplomca: nakon što naš junak otme ženu svog života s njezina vjenčanja i ukrca je na autobus, umjesto da se slika zacrni, kamera nastavlja snimati par, za filmske pojmove beskonačno dugo vremena, navodeći nas da se zapitamo – kao što se, po svemu sudeći, i oni pitaju – ''I što sad?''
    To je zabranjeno pitanje ljubavnog filma. To se pitanje ne smije postavljati, i upravo zato je strateški tempirano zatamnjenje zadnjeg kadra zaštitni znak ljubavnog filma. Kada bi takva pitanja postala uobičajena, kako bi se uopće mogao održati osjećajni život kakav poznajemo? Kada bi kamera nastavila snimati, tko zna kakve bismo užase vidjeli? I zato oni najbeskompromisniji antiljubavni filmovi počinju ondje gdje zatamnjenje staje. Bigamist Ide Lupino (koja je režirala film i odigrala jednu od prevarenih žena); Bergmanovi Prizori iz bračnog života; Tko se boji Virginije Woolf Mikea Nicholsa (prema Pinterovoj drami): sve su to primjeri zorno prikazanih horor priča iz života udvoje. Gorki mjesec Romana Polanskog valja posebno izdvojiti, jer tako hladnokrvno i perverzno razotkriva raspad ljubavi koja se pretvara u mržnju da će se čak i okorjeli cinici lecnuti i oboriti pogled.
    Televizija je (barem u svojoj predkabelskoj inkarnaciji tradicionalno prikrivala takve teme, najčešće humorom. Za razliku od filmskih muževa, koji nerazmjerno često žele osakatiti ili ubiti svoje žene, televizijski muževi uglavnom su budalaste šeprtlje u stalnom strahu od žena koje ih na svakom koraku kontroliraju. Tko se ne bi pokunjio pred tim samo-uvjerenim, militantnim kućanicama koje neprestano drže predavanja, veći dio svake epizode rugaju se mužićevoj nesposobnosti, moraliziraju i prijete da će mu uskratiti seks ako se ne dovede u red. Podrazumijeva se da su žene vratarice seksa, osim u parodijama poput Bračnih voda, serije u kojoj velik dio komičnog efekta proizlazi iz pretpostavke da bi žena uopće htjela imati spolne odnose sa svojim mužem.
    (Laura Kipnis, Protiv ljubavi) @

- 00:52 - slušam (7) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
DUGI KAŽIPRST
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/01 - Index na indexu
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/08 - Falanga
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/06 - Geneza jezivosti
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 Druge oči
... 2011/08 Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Prave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se