pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

utorak, 14.07.2015.

Matija protiv Babinha


Podijelio sam neki dan na fejsbuku članak iz Forbes magazina, objavljen u prošli utorak, koji odgovornost za stanje u Grčkoj pripisuje isključivo sistemskoj grešci eurozone: kriza je plod trgovinskog deficita; imali su gospodarski rast, pa su uvozili puno više nego izvozili – samo nisu to mogli riješiti na standardni način, devalviranjem valute, printanjem drahmi, jer su se uopće lišili svojih drahmi, prešli na eure. Sistemska greška eurozone je stoga izostajanje (alternativne) metode kojom bi se trgovinski deficit nadoknadio bez pribjegavanja pridavljivanju ekonomije, ''mjerama štednje''. Ali ono što mi je ovdje fokus: autor ne nalazi niti malo odgovornosti na nacionalnoj ekonomskoj kulturi: The problem facing Europe is a systemic one. Those who try to understand it as being a reflection of individual national characteristics will completely miss the point (...) Are there lazy and corrupt Greeks? I'm sure there are, just as there are lazy and corrupt Germans, Swiss, French, Italians and so on. But that's not what’s really going on here. This isn't about good people and bad people. It's about a poorly designed system.

Dva dana kasnije, u četvrtak, osvanuo je u Forbesu drugi članak koji se bavi uzrocima stanja u Grčkoj, dijametralno drugačijih zaključaka. Glavnu odgovornost nalazi na nacionalnoj ekonomskoj kulturi: Beyond collectibility, there's a bigger concern: tax evasion. The IMF reported in 2013 that available data sested ''a high level of tax evasion and avoidance'' in Greece. And while a lackluster economy and a government unwilling to change things could have something to do with it, there might be a much more difficult problem: culture. Nobody likes to pay taxes but ''Greeks consider taxes as theft'', said Aristides Hatzis, an associate professor of law and economics at the University of Athens. Paying your taxes, he says, is simply ''not accepted by the Greek mentality''. That's not something you can change by passing a new law. Or bringing in a new finance minister.

Mogli bismo ova dva članka uzeti kao epitome dvije osnovne linije razmišljanja o temi.



Portal Index.hr intenzivno tretira stanje u Grčkoj: u bilo kojem času može se tamo pročitati neki članak na temu. Dovoljno je random kliknuti na par njih da bi se shvatilo kako pritom ne njeguju osobito dijalektičan pristup u traženju sinteze dvije linije razmišljanja; uređivačka politika je tendenciozna, slabo skriveno propagandna u korist druge linije: grčki problem je grčko ponašanje. Ofenziva je to koja traje već mjesecima, sve od početka godine, otkako je Siriza dobila izbore (jako ih to dira u živac) – takt je udaren kroz dvije pamfletske komponente.

Prva, kriptorasistička, idealno je oličena u januarskom upljuvku Denisa Kuljiša.1 Ova komponenta pokazivat će, kao na uzrok stanju, na loša temeljna svojstva grčke nacije i kulture (ili u proširenoj verziji, balkanske): u Ateni se, poučava nas, sve pretvori u svinjac usred opće deregulacije društva – Balkan gori od Beograda.

Druga komponenta, uža libertarijanska, idealno je oličena u februarskom upljuvku nekog jazavca koji citira Gordona Gekka bez daška ironijske distance, kao izreku iz Knjige životnih mudrosti.2 Ta će komponenta, kao na uzrok stanju, pokazivati na ''fiskalnu neodgovornost'', šatro dugogodišnje ''socijalističke'' ekonomske prakse grčke državne politike, s naglaskom na prevelika socijalna davanja, rasipnost javnog sektora i opću neproduktivnost radnika u takvoj ekonomiji – pozivajući na sve all star stavke ''reforme'' po mjeri ''politike štednje''. Ono što grčki problem, poučava nas, pretvara u pravu tragediju jest činjenica da se ovo nije moralo dogoditi. Problem je u lošem grčkom vodstvu i lošim grčkim odlukama.



Matija Babić, u skladu sa svojom općom žicarsko-kokošarskom poslovnom praksom, koja prvo gleda kako će proći budzašto ili besplatno, ima li koga da mu piše džaba za 5 minuta slave, te kojoj – javna je tajna – općenito etika korektnog surađivanja, s naglaskom na plaćanje i doprinose, ne spada u top milijun prioriteta, osuđeni je utajivač poreza. Riječju, potvrđeni gospodarski kriminalac dosta prizemne vrste (kokain je skup, treba uštedjeti na drugim mjestima).

S druge je strane promotor nekih visokih etičkih principa. Kakvih to? Recimo, da ''hrabroj i moralnoj osobi'' ne smije padati na pamet plaćati porez i činiti slične nepodopštine za gubitnike.


Aha, kao što vidimo, ovu über-kretensku ideju, koja opravdani revolt zbog utroška dijela javnog novca na SDP/HDZ, crkvene nekretnine ili Maminhov high life, ne ograničava na prokazivanje konkretnih mjesta korupcije ili perverzije, pa ako se hoće i sistemske, nego odmah na generalnom planu poriče sam institut javnog novca – u đuture sa zdravstvom, školstvom i komunalnom infrastrukturom – a plaćeni porez izjednačava s ''otetim'', naš Babinho, važno je razumjeti, ne plasira u ime vrlo niskih strasti svoga high lifea facilitiranog utajivanjem poreza, nego u ime vrlo visokih ideala Hrabrosti i Moralnosti i Otpora hegemoniji (koncepta javnog dobra).

(Hm, na što li nas to ono podsjeća? Jesmo već imali u ovom postu negdje nešto slično?)

Simultano s ludovanjem na fejsu, Babićeva će urednička politika na Indexu, da bi poduprla legitimitet osobnog interesa za utajom i koncept poreza kao ''otetog novca'', raspačavati širom šajke libertarijansku ideologiju ekonomske deregulacije te maksimalnog likvidiranja države i svega javnog, a onda u sklopu toga promovirati nemilo i onu našu drugu liniju tumačenja uzroka grčkog bankrota. No, da, kako to ono bješe? Grčki problem je grčko ponašanje: što genetski, a što politički, ali uglavnom ljenčine su, paraziti, uhljebi... i što ono još... ne razumiju modernost, suviše balkanski deregulirani i nedozreli za liberalnu demokraciju... i neodgovorni su, divlji, u još barbarskom stadiju fiskalne kulture, neće da plaćaju poreze, shvaćaju to kao otimanje njihovog novca... oh, wait!

Da bi Matija, pun vrlo visokih ideala, uperio prstom u to zašto su si Grci sami krivi, u što mora Matija uperiti prstom? Nisko, niže – u Babinha.



  1. ''Besprizornim multirasističkim upljuvkom'' je tekst nazvao Igor Lasić, pa je Kuljiš išao uzvratiti u svom karakterističnom stilu moralne vertikale: uvijek strogo okomito sve do dna dna.@

  2. U sklopu Babićeve politike činjenja karikature od svoga portala tim već masovnim pripuštanjem bilo kakvog bofla samo da mu je besplatno, da ne bi morao nikome ništa platiti.@

- 21:15 - slušam (11) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

četvrtak, 09.07.2015.

Minut semantike


A.D. 2015., Atena vs. Bruxelles; Žižekov komentar – izdvajam tri natuknice:

- the denial of ''the ideological side'' advocated by Dijsselbloem is ideology at its purest. It masks (falsely presents) as purely expert regulatory measures that are effectively grounded in politico-ideological decisions
- strategic decisions based on power are more and more masked as administrative regulations based on neutral expert knowledge, and they are more and more negotiated in secrecy and enforced without democratic consultation
- only a new ''heresy'' (represented at this moment by Syriza) can save what is worth saving in European legacy: democracy, trust in people, egalitarian solidarity



Stavimo ovaj čas na stranu čitav politički i ekonomički konflikt, tko je za i tko protiv čega. Sada me zanima nešto drugo – čisto u sferi razbistrivanja pojmova. U podtekstu ovog diskursa ostaje visiti značenjska mutnoća riječi demokracija. Zbilja, što sve ovdje mislimo kad govorimo o ''demokraciji'' i ''demokratskom''?

Žižekova antinomija: s jedne strane ''europske vrijednosti'' kao sinonim za ''demokraciju'', s druge EU kao cinična tehnokracija (koja hoće suspendirati ''demokraciju''). Pa ajmo spašavati EU od nje same u dijelu u kojem iznevjeruje Europu u sebi.

Ali ne temelji li se i legitimira također i ta tehnokratska EU također na konstitutivnom poretku koji zovemo ''demokracijom''? Prisiljeni smo, unatoč Žižekovom propustu da eksplicira, uočiti višeslojnu semantiku te riječi.

Bruxelles će se pozivati na ''demokraciju'' u najširoj definiciji parlamentarnog društvenog uređenja opozitnog totalitarizmima – misleći na ekonomski liberalizam i sa svetinjom pravno obvezujućeg ''slobodnog ugovora'' na srcu.

Žižek će pak ovdje, potežući isto, konotirati drugo: ideju bazičnijih, supstancijalnijih demokratskih vrijednosti, koje prethode (parlamentarnoj) demokraciji u smislu nominalne oznake društvenog sistema.



Ništa, ništa, idite u miru; samo ovo malo opažanje za danas. Ne moram ni ja uvijek Markove konake.

- 12:05 - slušam (7) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

petak, 22.05.2015.

Eros i tanatos – nostalgija za sobom


1

U Hymnodia to mou somati Tin Ujević izražava nostalgiju za sobom, u suočenju s vlastitim entropijskim svojstvom:

O moje tijelo! i ti si čestica eterskoga mesa,
a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti;
ne slavim te – no u tebi su i zvijezde i nebesa,
prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i prosti.

To mnoštvo rada u ruci; te milje hoda u nozi;
te nade u očima; taj vulkan želje u boku;
te pseće gozbe u nosu; taj stas, kom zavide bozi,
i ta epopeja svih žeđi i kretnja u kroku.

Pa ona zbirka pohlepa u djelatnome mozgu, (...)
Pa ovi živci, po kojima svemir svira;
pa ova pluća, kojima bahato boštvo diše; (...)

Boštva prirode od gline stvorila su čelik.
Istovetno tijelo, svijesno, blistaj božanskoga ruha.
Prolazan i treptav no svojom stopom velik,
um svjetionik, taj hram volje, ova kula duha.

Slavim tvoj otpor, tvoju ustrajnost, tvoju snagu,
makar i snagu patnje, strpljivu patnju diva,
o moje tijelo! ti silno još na grobnom pragu,
pa što si nego savjest i moćna duša živa?

Pa što si nego izraz napokon budne svijesti
iznikle iz svih mračnih zakutaka svijeta,
iz svih mrtvih stanja stvari – jedinstvo svih česti,
što ih atom na putu kroz kozmos u cjelini sreta?

O moje tijelo! koliko smaknutih radosti,
koliko žrtvovanih sposobnosti i sila;
nerođeno da se kaje i da posti,
pa ipak tako trajno i moćno, nešto zdrava i čila; (...)

Koliko vrijedi darežljiva kapljica crvene krvi,
koju muž raskošno proliva i nikada ne štedi,
koliko treptaj mozga i svaki žmarak što vrvi, –
koliko? nego koliko i život i vječnost vrijedi.

O moje tijelo, sprdnjo slučaja, hire vasione,
ti si mi prijevod kaosa i samovoljne tvorbe;
a što od tebe ostaje nakon lomače bone
nosi još svjedočanstvo te gorostasne borbe.

Bez sebičnosti osim da budeš potok vina,
grozd opojnosti ubran na berbi duša stvari,
pehar na stijeni, gdje je Smrt sudbina,
i krvožedni bozi zakonski jematvari.



2

U intervjuu danom Vremenu '98, pod naslovom Nostalgija za sobom, kaže Štulić (u odgovor na klasično pitanje osjeća li nostalgiju za ovim prostorima): Nemam nostalgiju ni za čim, već 15 godina sam vani. Ali imam nostalgiju za samim sobom. Hoću da kažem da se osjećam kao Neron, stalno velim – jao kakva veličina propada sa mnom.

Tja, ovi pjesnici – sama neka egoistika, narcisoidno zabrinuta.


3

Na bogumilskim stećcima razasutima po Bosni možemo naći neke vrlo originalne i poetične epitafe.

Jedan Nepotpisani poručuje (1174. ljeta po Gospodu, ako se ne zbunih v brojenju): kada kiši ti ne možeš, a ja mogu da razumijem kakvo je to i koliko je to razočarenje za oblak kad postane voda.

29 godina nakon njega pocteni knez Rastudije Prvonjeg kaže: Onda kad sam mogao nisam htio, sada kada hoću ne mogu raširiti krila. I još, moleći za empatiju: Pristupite i žalite me, ali ne pritišćite me nogama, jer ćete biti vi kakav sam ja, a ja neću biti kakvi jeste vi.

Gorcin iz Soli (1253. godne v srpanj legoh v zemju ko posjetcen) ogorčen je, kako mu i ime kaže:
Ležim i gorko mi je. Sve vidim, sve čujem, sve sad znam, sve diram al zrak da udahnem ne mogu. I zato još gorče mi je, a dugo ti mi je ležati.
Ne prolazi pored moga kama proplakat ću, jer ti si ono što ja bjeh i vidim ludo trošiš dane ko što ih ja potroših.
Ne prolazi drugi put pored moga kama ugrišću te.


Kulduk Krilic ljeta 1268. žali nad taktikom za života:
Za života ne zgriješih, ne učinih nažao ni ljudima ni stoci. I Boga svaki dan spomenuh po dobru i po tri puta.
Slijedih put razuma ne srca. I sad mi je toga žao.

Savjetuje namjernika: A ti ako ti je ostao još samo jedan dan života pred tobom je cijela budućnost.

A dobri gost Misljen sa suprugom Badacom leži ispod kama usiječenog 1273. Kaže: Naši dani su izbrojani, naše noći potrošene, naši grijesi dim. Te decidirana vrijednosna ocjena: I da znaš više vrijedi crv koji se sada kreće no sva dobra djela koja zajedno učinismo za života svojih i Badaca i ja.

Izvjesni Ceprnja Dobrogost u nevrime u prosinac godine Gospodnje 1328. znade: Ono što ja danas znadem znat ćeš sutradan i ti. Zato ne juri u sutra.

Ili Asta, Bogcina Zlousica kći, koja pripovijeda (1422. ljeta kad se radovaše sretni, a ja umrijeh) o tome kako leži na tom mjestu... a ne leži mi se.
Kako bih rado sad pred veče s tobom kroz livade prošetala i onaj poljubac što si isko, a ne dobio, ti dala.
Pa da i nebo pukne.
Ne bi mi bilo žao, ... ni stid.
Namjerniče ne diraj mi kam, nek oni koji ne čine učine što ja ne učinih, jer ja tek sad znam kako dušu prže neispunjena davanja.


I, na kraju, jedan od mlađih zapisa – travnja 1449. Kulduk iz Soli: Da mi se ispod biljega dić svaki bi mi novi dan bio po jedan pravi život.


4


Tamo gdje sam odrastao postojali su ljudi i prije mene (ne znam zašto sam to napisao, jer trebalo bi biti samorazumljivo, zapravo). Ako koga zbunjuju slike gore: to su moji sugrađani, iako ne i suvremenici, nekih davnih godina gospodnjih, prije skoro 8 decenija ili i preko stoljeća.

Ispraćaj u Veliki rat (1914.), poklonstvo popu Stepincu (1936.). Narod blizak mi (jer dijelimo egzistencijalno mjesto radnje, možda i krvno srodstvo) i istovremeno posve dalek (jer vrijeme radnje odudara jako). Znači li to da su ti ljudi ''živjeli''? ''Bili''? Bili, to je drastična riječ, jer u sebi sadržava biti, tj. jest, ali koje pritom nije. Evo na primjer ljudi na slikama – jesu li oni? Nisu. Nisu više. Jesu, međutim, kao ''prošli''. Istovremeno, dakle, i jesu i nisu, pomalo schrödingerski. Egzistiraju, ali nasitno, oslabljeno, fragmentirano. Samo onoliko koliko ih ''ima'' na tim slikama.

Od jednog mog pradjeda ostala mi je samo požutjela fotografija – čovjeka s brčinama – i legenda o tome kako je lijep dio života proživio u zarobljeništvu u Sibiru. Kako je pak tamo dospio nije mi poznato; načuo sam od starijih nešto o tome da se vratio u zavičaj herojskim i nadljudskim naporima, ali pitate li me bilo što konkretnije, neću vam znati reći. Njegova osoba za mene je misterij gotovo u cijelosti osim u tom malom fraktalu u kojem mi ''biva'' u mojoj sadašnjosti, s komadićem žutog kartona i nekoliko rečenica.


Evo još jedna slika iz istog albuma kao ona prva: također moji sugrađani i ne moji suvremenici; isto 1914., na ''Gradskom kupalištu''.

Kupači.

Osmijeh se zaledi na čas... Nije mi to prvi put da gledam požutjele fotografije s ljudima koji su već odavno mrtvi. Pa zašto pred svima nisam reagirao kao pred ovom, zaleđenim osmijehom? Možda bi se moglo reći da sam se i uznemirio... Što to ima na njoj da mi ju izdvaja mrtvošću?

Mislim da bi to mogla biti upravo živost.

Možda zato što su – goli? Ogoljeni; reducirani na egzistenciju.

Na masovnim slikama gore isto su ljudi, u istoj mi mjeri bliski zemljopisno koliko i ovi, ali to je rulja, gomila – ne da se iz te mase izdvajati lica. Ili, ako su i lica, mehanička su, bezdušna, trenutak ukočene beživotnosti za ceremonijalno slikanje. Dok, ovo... to su konkretni pojedinci, osobe, uočavamo osobnost; možemo osjetiti što upravo sada – tj. tada – proživljavaju, što u sebi stvaraju... Svaki ima neku svoju ekspresiju, prosto im možeš napipati duše na toj slici... ovome je hladno, onaj se stidi, treći se ustobočio, klinci u vodi ''izvode'', žgoljo na ćošku se pogureno s... smije... i, oh...

Taman kad čovjeku dođe misao kako ovo ovdje nije bezlična masa, nego izraziti, živi ljudi... dođe mu u svijest da je to, de facto, sve samo ne točno. Koliko god bili živi, ipak uopće nisu živi! Te su bačve otkad popijene. Čak i ovi klinci u prednjem planu – to su možda preci nekoga koga danas znam, tvrdo pokojni djedovi i pradjedovi mojih današnjih sugrađana.



Ježi kožu to simultano preklapanje dječaštva usred pokreta (jer dok ih gledam, oni za mene ne mogu biti drugo nego dječaci) i pokojnog metuzalemstva (jer jednostavan račun mi govori da su oni otprilike vršnjaci mog pradjeda, pokopanog 1951.).

Zbunjuje ta njihova živost podšivena mrtvošću... mladi cvat superponiran uvenućem.

U isti mah su mi živi i mrtvi, prisutni i odsutni, cvatu i venu, ''jesu'' i – ''bili''...


5

Koja je razlika između budista i stoika? Kao u Ezopovoj basni o hrastu i trski.

Stoički program je hrabrost hrasta, stamenosti, izdržati život, putem ''prosvijetljene'' filozofske ataraksije. Budistički je pak program povinuće trske, nemati ništa za izdržavanje; utrenirati se ataraksijski u vegetativno stanje u kojem ''prosvijetljeni'' neće više ovozemaljski život ni osjetiti.

Što je zajedničko budistima i stoicima?

Negativan stav prema životu; naglasak na patnji i bolu; činjenje filozofije i programa iz interpretacije života kao nečega što se predominantno izdržava, odnosno bilo bi dobro ni ne osjetiti – mističnom ga mudroserskom vještinom izbjeći, eskapirati.


6

Neki dan, nema ni deset godina (ta što je dekada u razmjerima vječnosti!), bloger Pax Discordia postavlja radikalno egzistencijalno pitanje (ili bolje reći, neegzistencijalno): zašto zapravo žalimo za mrtvima? Nalazi da to nema puno smisla: Je li nam žao što ih više nema, što više neće uživati u blagodatima života, što će propustiti sve lijepe – i ružne – stvari koje ćemo mi tek doživjeti, ili je zapravo riječ o sebičnosti, o tuzi zbog gubitka osoba koje su nama nešto značile, zbog događaja koji će u nama stvoriti prazninu i bol zbog gubitka. Dakle, tugujemo li zbog sebe ili zbog njih? Kome je bolje, mrtvima ili živima? (...) Kad se zaista malo bolje pogleda, mrtvima je svejedno. Oni su mrtvi; više ništa ne osjećaju, više ništa ne žele, više ih ništa nije briga. Sasvim je nebitno postoji li duša ili ne, živi o tome ionako nikad ništa neće saznati. Da malo citiram Balaševića koji u pjesmi o Vukovaru kaže:
Znaš ti, nema oslobođenih
Svaku tišinu ti granata prošara
Spašen je onaj prvi pogođeni
A svi su drugi večni taoci košmara…


Pax se pita i o pravom značenju pojma strah od smrti: Je li tuga zbog smrti bližnjeg zapravo samo odraz straha i podsjećanja na vlastitu smrtnost? Koji je glavni osjećaj koji nas obuzima dok zamišljamo golemi val koji se u nekoliko sekundi ruši na desetke tisuća ljudskih bića i puni uzavrelo more paničnim zamasima ruku i nogu dok pokušavaju izbjeći neizbježni kraj? Suosjećanje s davljenicima ili panični strah od slične sudbine? Njima je sada svejedno, kratko su patili dok su umirali, ali sada im je svejedno. No, mi smo ostali, sa stravičnim prizorima u glavi. Može li se nešto takvo i nama dogoditi? Katastrofa, kataklizma, nesreća, pomor. Užas. Ali ne za one koji već blaženo snivaju, nego za one koji su ostali iza njih i koji se s Velikim Prelaskom tek trebaju suočiti i koji će, dok se to ne dogodi, u sebi nositi slike užasa koji ih je pogodio u nekoliko kratkih minuta prvog dana poslije Božića, ljeta Gospodnjeg 2004.

Hm, ako smrt sama po sebi nije ništa strašno (nego je samo nama strašno koji ostajemo, mi smo taoci košmara), zašto onda kaže da su slike njihove smrti (a ne našeg preživljavanja) ''slike užasa''? Zašto ih onda ne nazove slikama oslobođenja od užasa? Ali tada bi sam pojam naše zapalosti u košmar proživljavanjem tuđe smrti zapao u unutarnje proturječje – izvod sadrži contradictio in adjecto.

I to je jedino što nam preostaje ako želimo sačuvati zdrav razum. Vjerovati da smrt nije tragedija; možda je kraj, možda ne, nije važno. Ali mrtvi ne pate. Pate živi, a čovjeku koji pati nije važno je li poginula sedamnaestogodišnja djevojka, posada jednog broda, trogodišnje dijete ili 70.000 neznanaca s drugog kraja svijeta. Imamo izbor. Vjerovati da je tako ili se izgubiti u ludilu zbog saznanja da je svemir jedna velika klopka koja samo čeka kako će čovjeku nanijeti što više bola i nesreće.

Ne! Sto puta ne! To što Pax priča za mene nema nikakvog značenja ni smisla. Užas je ipak za njih – koji su stradali, kojih više nema. Kakav samo cinizam (ne prigovaram posebno Paxu; to je širi, čest način umovanja): čovjeku koji nestaje s lica zemlje, vrišteći u agoniji, reći kako ne treba vrištati on, jer njemu je dobro, ni ne kuži koliko, nego je drama nama kojima njegova agonija i vrištanje uzrokuje stres time što je moramo gledati, a nije, eto, prijatan prizor; baš je nesretnik mogao biti i uviđavniji prema publici. Koješta. Događaj je, sofisteriji unatoč, katastrofa za njih, kojih više nema, a ne za nas, kojih nastavlja biti – zato što život nije nešto što se predominantno izdržava, kako to misle budisti, stoici i Pax Discordia, nego nešto što je predominantno vrijednost koju se uživa, dar koji se dobilo.

Čista logika: to smo uskraćeniji ostali za neku vrijednost što smo je manje prilike imali uživati.

Paxov post počinje od krive premise reduciranja pitanja smrti na iskustvo smrti; tzv. ''straha od smrti'' kao straha od onoga što se tada proživljava (pa pošto dolazi do zaključka da ništa strašno, otpisuje i nju kao ništa strašno). Pisan je povodom tsunamija 2004. Ta djeca koja su se igrala u plićaku pa je grunulo na njih... pravo pitanje zapravo glasi: gdje su njima njihove 20-te i 30-te i 40-te i 50-te, da ne idem dalje? Pax grozotu smrti svodi na pitanje senzacije bivanja mrtvim – je li jako grozno ili možda nije uopće (pate li mrtvi). Ali to je besmislen jezik, nesuvisao, zato što smrt – mrtvost – nije nešto što egzistira, stvarni entiret (ona je tek regulativni mentalni pojam). Ona je negativ pojma života, kao pozitiva, koji jedini tu jest stvarni entitet. Ne radi se, kantijanskim rječnikom, o kontrarnoj antinomiji (contrarie s. realiter oppositum), s dva realna entiteta nasuprotnosti, pri čemu bi kvalitet smrti bio postvareni, pozitivizirani drugi pol, nego o proturječnoj antinomiji (contradictorie s. logice oppositum) u kojoj je smrt negativ kao naprosto izostanak pozitiva. Dakle, nisu posrijedi dvije činjenice suprotnog predznaka (+1 i -1), nego prisutnost i neprisutnost činjenice (1 i 0). Jedino o čemu možemo smisleno govoriti je iskustvo života – stanje 1 ili stanje 0 – ima li ga ili ga nema. Apsurdno je ''bojati'' se bivanja mrtvim; stvar je u tragici (preranog) nebivanja živim, u žaljenju za nedoživljenim životom kojeg se moglo doživjeti.

Nije pitanje je li smrt tragedija, nego da je tragedija gubitak života – ako ću biti shvaćen.

Ne sastoji se tragika u grozoti stanja s one strane, koje je prazan pojam, lišen pravog značenja, nego u ostajanju prikraćenim za svoje godine s ove strane, za svoje 50-te ili 30-te ili (u najjezivijim varijantama) i 10-te pa nadalje.1

Tragika, naravno, sve dok svoje ljudske godine uopće i razumijevamo kao vrijednost, a ne kao pokoru i tlaku koju se jedino izdržava.


7

Što dijele s budistima i stoicima abrahamske religije? Opći pesimizam spram života učinjen doktrinom; loše raspoloženje pretvoreno u teologiju (te puritansku razdraženost prema ''svjetovnom'').

Divim se svakom onom koji ne vjeruje u neku višu svrhu. Nikad mi neće biti jasno kako izdržavaju te doline i oceane suza.

Vjerovanje u ''višu svrhu'' centrirano je u nemogućnosti mirenja s inherentnom tragičnošću egzistencije. Potrebno je pretpostaviti da mora biti nekakvog – nije jasno kakvog točno, ali je jasno da mora biti nekakvog – ''spasa duše''; deus ex machina. Ali to li je tek narcisoidno pridavanje samome sebi na značaju, koje hoće sebe izdvojiti iz poretka stvari – (Nietzsche:) spas duše: jasnije rečeno, svijet se vrti oko mene. To je jednostavno tako u cijeloj prirodi: egzistencija je tragična; mala glista danas gmiže, sutra je nestala zauvijek. Ali monoteistički vjernik se ističe po smatranju da svemir s njime ne bi smio kao s glistom, on drži da je za njega potrebno učiniti iznimku, učiniti natprirodnu, ''božansku'' intervenciju, ''spasiti'' mu ''dušu''.

Treba imati na umu da smo svi mi koji danas živimo jednom već bili mrtvi, i nije se zemlja bez nas odbijala vrtjeti oko sunca. Kako se nositi s tom pomisli? No, što da se priča, teška je to stvar. Biti čovjek je biti doveden u osjećanje unaprijed nostalgije za samim sobom. Prema načinu nošenja, ugrubo se kristaliziraju dvije osnovne vrste reakcije:

A) Hibernacijsko-utopijski: više Utjehe uz manjak života, s necijenjenjem i prezirom spram trajanja na ovom svijetu. Tuga, to je ovaj smrtni život, a iskupljujući Spas i Smisao se nalaze negdje u onostranosti, nekoj (metafizičkoj) teoriji Idile – bilo s istočnjačkim varijantama koje egzistencijalnu tjeskobu prebacuju u reinkarnacijske koncepte i ''nirvanu'' kao stanje oslobođenosti Patnje (kao da bi najbolje što se sa životom može bilo negacijsko određenje da se Ne Pati!), bilo sa stoičkim/epikurovskim jadnim ''hedonizmom'' definiranim negacijski, ''odsustvom boli'', bilo onim najkukavnijim vrstama davanja petama vjetra kao što su kršćani i muslimani sa svojom šećernom bolešću, ljigavim i sladunjavim eskapizmom u obećanje ''vječnog života'' (s naličjem u puritanskom moralnom barbarstvu na planu ovdje i sada).

B) Vitalno-tragični: joie de vivre stav, uz prihvaćanje imanentne tragike; tuga je ne u životu (kao ''dolini suza''), nego u gubitku života, ali bez traženja Utjehe ni Smisla. Živjeti umjesto preživljavanja koliko se može – i to je to, nema Spasa. 2

Da uprostim: s jedne strane mrgudsko preživljavanje/duranje plus Utjeha, s druge strane življenje plus tragika.


8

''Koliko vrijedi kapljica crvene krvi'', pita Tin, ''koliko treptaj mozga i svaki žmarak što vrvi''? Koliko? – ''koliko i život i vječnost vrijedi.''

U Vadanjelovom Dnevniku besposličara R. jednog dana u stolici nalazi krv i život mu naglo poprima obrise konačnosti: suočen s vrlo mučnim pitanjem koje mi se samo od sebe nameće – kako to izgleda oprostiti se od samoga sebe? (...) Prestanak vlastita postojanja osjećaj je koji poništava sve druge osjećaje. Sve odjednom postaje relativno. (...) Književnost, javni ugled, pisanje... sve je to u ovom trenutku poput smrdljiva rublja gurnuto u stranu. (...) Kažem sudbini: – Zapalio bih sve što sam dosad napisao i odrekao bih se pisanja i bilo kojeg drugog stvaralaštva samo da mogu i dalje živjeti. Biti živ, najveća je životna kreacija.


9

Prolaznost je jedna od najdrastičnijih tema ljudskog života, temeljito obrađena u umjetnosti. Arsen Dedić, na primjer, već oko tridesete žali za kopnućem mladosti.
A jutros već su drugi mladi
O, mladosti, o, mladosti
O, mladosti moja
Pa zbogom, budi bolja s drugim
I daj mu više nježnosti
Jer to je ništa što ja gubim
O, mladosti, mladosti


Negdje u isto vrijeme piše i Baladu o prolaznosti:
I ostali smo tako kraj odlazeće vode

Također Takvim sjajem može sjati:
Takvim sjajem može sjati, ono što je prošlost sad
Što ne može da se vrati, što je bilo ko zna kad
Ljubav naša ranih ljeta, za oboje bješe jad
Sad je prava, sad je sveta, kada nisam više mlad
Uzalud od ove noći, tražiš da ti više dâ
Jer najprije mora proći, da se o njoj nešto zna


Oko svoje pedesete uglazbljuje Majera:
Snijeg se topi
Sve se topi
Moja draga
Naša mladost
Naša snaga
Sve se topi


U 62-oj već je pomalo u panici nostalgije za sobom: Život se troši kao kreda:
A kredi pisati se ne dâ
U ruci mi se lomi
Život se troši kao kreda
Tragovi nam se brišu
Uzet ću žlicu gorkog meda
I onda sâm u kišu


A kao 66-godišnjak, prepjevava De Andréovu Pjesmu izgubljene ljubavi:
Želim ponovo naći sve iste stvari
Al ljubav što gasi tvoje omiljeno cvijeće
Hoće i nas
A vrijeme nam troši i kosu i drugo sve
Da ostane samo koja bezbolna kretnja
I samo malo nježnosti


Ili piše svoju Vrijeme je rijeka bez obala:
Bez kraja, bez pristaništa
Na putu do gubilišta
Preda mnom opet voda
A iza mene – ništa



10

U Društvu mrtvih pjesnika profesor Keating ohrabruje učenike da životu ''dodaju svoj stih''. Carpe diem, (pre)poručuje im, zato što je samo pitanje vremena kad će biti hrana za crve. Citira Thoreaua: otišao je u šumu ''to suck out the marrow of life'', da bi isisao srž života, da bi otjerao sve što nije život.

Carpe diem. Stećcoklepci, Tin, Arsen, Thoreau... svi nas ti ljudi – ako će se dopustiti: ljudi sa stanovitim egzistencijalnim znanjem i iskustvom – podsjećaju na dragocjenost tijela, života, vremena provedenog na zemlji. Na zemlji smo u ograničenoj dozi, ističu. Trenutak, moment, ništa više. Stars have their moment and then they die, pjeva Nick Cave. Čovjek kojemu priprijeti nadgrobni ''biljeg'' naglo počinje shvaćati vrijednost svakog dana na zemlji – poželi raširiti krila onako kako dok je mogao nikad nije, jasno vidi kako ljudi oko njega uludo troše dane, uviđa da više vrijedi jedan živi crv nego sve prošle vrline, a samo jedan jedini dan značio bi mu cijelu budućnost.


11

Ali što bi to uopće značilo živjeti (u kurzivu) nasuprot pukom preživljavanju?

Što bi to bilo raskriliti krila?

Kakva je to točno ''marrow''?

Svi znamo one uvriježene izreke o karakteru najboljih stvari u životu, recimo kada ih se definira kao ''besplatne'' ili kao ''uopće ne stvari''. Ali to su izlizane općenitosti.

Naletio sam u Kureishijevoj Intimi na nizaljku ljubav, nagnuće, kreativnost, spolna želja, inspiracija (riječju: eros) – u kontekstu koji ih označava stvarima koje je moguće zaštititi i poticati, ali ih ne možeš potraživati.

To mi je upalilo lampicu kako točnije definirati najbolje stvari u životu: to su one koje nije moguće iznuditi – od sebe ni od drugoga.

Ali još mi se najbolje sviđa način na koji to Boris Vian formulira: Postoje samo dvije stvari: ljubav s lijepim djevojkama, i to na sve moguće načine, i glazba New Orleansa ili Dukea Ellingtona. Ostalo bi moralo iščeznuti, jer sve ostalo je ružno...3


12

Zar, gonjenima uvijek novim obalama,
U vječnu noć, ko bespovratni san,
U more ljeta bacit nije dano nama
Sidro bar na dan?


Apostrofirani navod riječi ''drage usne'' kao sastavni dio de Lamartineove pjesme Jezero, ispunjen osjećanjem da vrijedi živjeti, negledanjem ljudskog trajanja kao predominantno Patnje koju se izdržava – i stoga htijenjem da vrijeme stane, da ne teče, da se živi, bude, egzistira još!

''O, vrijeme, stani čas, nek malko dulje traje
Let tvoj nesnosan!
Da užijemo sve do kraja, što nam daje
Najljepši naš dan.

Ta nesretnih je dosta, što im preko mjere
Dug je taj tvoj čas.
Za njihov dan se skrbi, što ih patnjom ždere –
Pusti, sretne, nas.

Al ja zaludu molim vrijeme neka stane –
Bijeg je njegov živ.
Ja velim noći 'Lakše' al sjaj zore rane
Već je razbi siv.

Tad volimo se! Nek to vječnost bude mala:
Ljubav, ja i ti!
Jer svijet je brod bez luke, vrijeme val bez žala,
– Prolaznici mi!''



13

Hamvaseva Filozofija vina – e to je poezija! Pisao ju je kontra ''apstraktnog čovjeka'' svih fela. Čarolija knjige je u osebujnom jeziku, kao lakšem od zraka i većem od života, kroz koji je propuštena naša tema u terminološkoj rošadi. Ateizam je zapravo bolest. Bolest apstraktnog života. Za nju postoji samo jedan lijek: neposredan život. Zaljubiti se u prvu lijepu ženu, i to vrlo brzo, mnogo jesti, šetati u cvijeću, živjeti u borovoj šumi, slušati glazbu, uživati u slikama i piti vino, vino, vino piti. (...) A zatim će sama od sebe slijediti želja za poljupcima, branjem cvijeća, za prijateljstvom, pravim dubokim snom, za smijehom, i umjesto novina ujutro ćete čitati pjesnike.

Hamvas namjerno zbunjuje šifriranim jezikom. Kako glasi šifra? Po uobičajenoj semantičkoj konvenciji, ''ateizam'' je antinomija religijskog puritanskog principa; Hamvas to okreće. Crkva vina metafora mu je crkve pravih vrijednosti u životu, zbog kojih vrijedi postojati na ovom planetu. Oni koji ih ozloglašavaju, po izmoraliziranoj osnovi, dakle upravo puritanci/pijetisti/scijentifisti (zajednički nazivnik: ''apstraktni čovjek'') – njih on ovom genijalnom rošadom prekrsti u ''ateiste'', nevjernike (jer ne vjeruju u vino, u život). Iz čega proizlazi ''ateizam''? Kaže: Iz tog neutješnog košmara, u kojem se skupa kuhaju poricanje, strah, laž, skrivanje, oholost i bogomoljstvo...4


14

Keating preduhitruje skepsu učenika: Pitate se što će vam poezija kad planirate upisati studij ne književnosti, nego medicine, ekonomije, prava? Pa parafrazira Le Corbusiera: medicina, ekonomija i pravo jesu važna zanimanja; hvala im najljepša; ali ne diraju nas u srce. Ne, poezija nije jedno od tih zvanja, namijenjeno specijalistima, nego elementarni ljudski sloj koji dolazi ispod svih zvanja – za sve ljude. Ne čitamo i ne pišemo poeziju zato što je slatka; pišemo je i čitamo zato što smo ljudi.

Ako uzmemo ovdje riječ ''poezija'' kao metonimiju: domena kreativnog ispunjenja i erosa samoaktualizacije, to je srž života; marrow; ono jezgreno u njemu.

Što bi rekao Dylan, upitan za sreću, sve se čudeći – ''Sretan? Svaka budala može biti sretna; koja je svrha toga?''



15

Nabokov me inicijalno očarao Lolitom, od prve stranice. Lolita, svjetlo moga života, oganj mojih prepona. Grijeh moj, duša moja. Lo-li-ta: vrh jezika prelazi put od tri stupnja niz nepce da bi na trećem lupnuo o zube. Lo. Li. Ta. Ujutro je bila Lo, naprosto Lo, sto četrdeset osam centimetara visoka s jednom čarapom na nozi. Kaže: kad mislim na Lolitu, uvijek odabirem, radi posebna uživanja, takve slike kao što su uljudni Taksovič, ili popis Lolitina razreda u Ramsdaleu, ili Charlottu dok izgovara ''nepromočiv'', ili Lolitu kako prilazi, kao u usporenom filmu, Humbertovim darovima, itede, nabraja još tih slika (živčani čvorovi moje knjige, podsvjesne koordinate njene koncepcije), ali ono što je bitno: kaže, radi posebna uživanja. I to je to: pri svakom se retku osjeća autorova razigranost, stvaralački eros, radost pisanja, vidimo da se on tu prije svega zabavlja! Tako piše samo netko tko beskrajno uživa u oličenju onoga čime smo gore definirali najbolje stvari u životu – na kojem god mjestu otvorimo knjigu, nailazimo na isto kreativno sladostrašće; Lolita je sastavljena od sve samih ''živčanih čvorova'', uzbuđujućih.

U Humbertovoj strasti prema Lo sklon sam vidjeti metaforu pigmalionske romanse autora s vlastitim stvaralačkim činom – romanse, uostalom, ne puno manje zabranjene (sjajna rečenica koju sam jednom negdje čuo: društvo doduše dozvoljava pjesnike, ali ne i postajanje pjesnikom), kakva stoga često vodi i k (samo)uništenju, kao što se Humbert uništio, i znao je unaprijed da se uništava, a svejedno nije mogao stati. A bome onda ni ja, u čitateljskom sladostrašću: učinilo je to da sam na Nabokova navalio pohlepno, plijeneći sve to plijeneće čega sam se mogao dokopati – gradivo koje zbog neiscrpnosti opusa još nisam dospio prožvakati i ne znam kad ću. Znam da rečenica za rečenicom biva čisti seks.


16

U Sramoti, David se prihvaća pisanja opere o lordu Byronu i njegovoj talijanskoj ljubavnici Teresi. Ima neku početnu zamisao, no ne dira ga u srž. Nešto je pogrešno začeo, nešto što mu ne izvire iz srca. Lik Terese mu ne odgovara glazbi koju za nju čuje. Dolazi mu zato nova, drugačija zamisao. Radi najbrže što može, držeći se Terese, pokušava skicirati uvodne stranice libreta. Stavi riječi na papir, govori sam sebi. Kad to napravi, sve će ići lakše. Onda će imati vremena pregledati majstore – na primjer Glucka – možda i pokrasti melodije – tko zna – možda i ideje.
Postupno, kako svoje dane počinje sve više živjeti uz Teresu i mrtvog Byrona, postaje mu jasno da posuđene melodije nisu dovoljno dobre, da to dvoje traži svoju, vlastitu glazbu. I, zaprepašćujuće, u komadićima i djelićima, glazba se javlja. Ponekad mu se javi obris fraze prije nego što spozna kakve će riječi ići uz nju; ponekad riječi unaprijed prizivaju kadencu; ponekad se sjena melodije, danima lebdeći na rubu čujnosti, razvije, i konačno otkrije. Kako se radnja počinje odvijati, ona sama počinje prizivati akordičke modulacije i prijelaze koje osjeća u vlastitoj krvi, kad mu nedostaje glazbenog znanja da ih otjelotvori.
Sjeda za klavir kako bi spojio dijelove i zapisao početak partiture. Koči ga nešto u samom zvuku klavira; previše je zaobljen, previše tjelesan, previše bogat. S tavana, iz kutije pune starih knjiga i Lucynih igračaka, vadi neobičan, mali sedmerožičani bendžo, koji joj je kupio na ulicama Kwa-Mashua, još dok je bila mala. Pomažući se bendžom, počinje zapisivati glazbu koju Teresa, čas žalosno, čas gnjevno, pjeva svojem mrtvom ljubavniku, koju će Byron blijeda glasa pjevati njoj iz zemlje sjena.
Što dublje slijedi groficu po njezinu podzemlju, pjevajući njezine riječi, ili mumljajući njezinu liniju, to je teže od nje razdvojiti glupo drndanje maloga bendža. Kitnjaste arije koje joj je sanjao dati, polako odbacuje; od toga još je samo maleni korak da joj stavi glazbalo u ruke. Umjesto šetkanja po pozornici, Teresa sad sjedi i gleda preko močvara, prema paklenim dverima, držeći mandolinu kojom sebe prati u svojim lirskim izletima; dok sa strane neupadljivi trio u rokoko-hlačama (čelo, flauta i fagot) popunjavaju međuigre ili daju štura tumačenja između strofa.
Sjedeći za svojim radnim stolom, gledajući zarašteni vrt, zadivljuje ga sve čemu ga poučava maleni bendžo. Prije šest mjeseci vjerovao je da će njegovo sablasno mjesto u Byronu u Italiji biti negdje između Terese i Byrona: između žudnje da se produlji ljeto strasnoga tijela i nevoljkog odziva iz dugog sna zaborava. Pogriješio je. Ne doziva ga ni ono erotično, ni ono elegično; doziva ga komično. Njegovo mjesto u operi nije ni uz Teresu, ni uz Byrona, čak ni u nekakvoj slitini oba lika; on je sadržan u samoj glazbi, u šupljem, cilikavom zvonu žica bendža, u glasu koji se muči izbjeći iz tog smiješnog glazbala, ali ga nešto neprekidno povlači natrag, poput ribe na udici.


Što ja to ovdje pretipkavam? Coetzee je kreativni proces – i karakteristično stanje duha pritom – učinio temom svoga poglavlja.

Dakle, to je umjetnost, misli on, i tako ona nastaje! Kako čudno! Kako zadivljujuće!
Čitave dane provodi u stisku Byrona i Terese, živeći na crnoj kavi i žitnim pahuljicama. Hladnjak mu je prazan, krevet nije namjestio; kroz razbijen prozor ulijeće lišće i leti po podu. Nije važno, misli on: Neka mrtvi pokopaju svoje mrtve.


To je eros, to se zove život!


17

Čitam prije par tjedana u novinama Arsenov intervju, u kojem nabraja što je sve tijekom života napravio, napisao – ali, kaže, ne da bi se hvalio... Pričam u samoobrani. Ja sam postao žrtva minulog rada. Počeo sam ispaštati zato što sam toliko mnogo radio... Pomalo to treba smanjivati; odradio je sad još neke koncerte, bit će još pokojeg... I to bi bilo to. Neću reći da zatvaram vrata. Pritvaram ih.

Intervju me podsjetio na jedan drugi, januarski, u kojem isto kaže (izvučeno i u naslov): pomalo privodim svoju priču kraju.

Tada je drug Babl, tj. cross-imenjak mi Pero, na fejsu intervju popratio komentarom: Po mom sudu Arsen je najveći živući hrvatski pjesnik. Zbog stihova koje je napisao, a posebno zbog muzike. Šerao sam od njega, jer je to bio komentar najreprezentativniji za ono što mi je došlo kao pobuda, a mogao sam jednako tako šerati s puno mjesta, intervju se razmilio fejsom, i posvuda s tim nekim sličnim prizvukom, malo sablasnim, morbidnim, tanatostičnim. Promislimo još jednom Perin komentar: što on tu čini? Osjetio je potrebu dati neko zaokruženje... Sam je to Arsen tako zadao, ovakvom izjavom, pa onda i ljudi prihvaćaju; kao da treba dati neko zaokruženje priče... zaokruženje Arsena?

Misao, kažem, dosta morbidna, kao najava kraja koji prijeti, ali osobno, sve mi je prije nego novost. Kad sam pročitao naslov, odmah me sjetio da sam jednom si zabilježio takvo nešto... Išao sam to potražiti lokalno: godina je bila 2005., gledao sam na TV, on na bini s mikrofonom, pjevao je Ni ti ni ja, a ja sam mislio kako je ovo najbolja izvedbe pjesme koju sam čuo – bolja mi, puno bolja od studijske verzije. I zadivljenost. I onda sam još mislio (čitam sad tog sebe od prije 10 godina) kako i inače taj čovjek... mislim, stvarno... strašan osjećaj za jezik, za govor, melodija, sugestivnost, dikcija, intonacija, akcentuacija, sve, da uopće ne ulazimo u tekstove, poetske sposobnosti, humor, inteligenciju. Za ne povjerovati, prosto da se uplašiš (tako sam si to bio zapisao) kako je u pitanju rijedak spoj, sretan spoj vrlina za slušateljeve uši koji se svezao u tom čovjeku. Ali istovremeno (isto sad čitam što sam si bio zapisao)... to tijelo... lice. Udarala je u oči činjenica da loše izgleda. Nije to još bilo ni dugo nakon operacije jetre, mršav je jako bio. Istinabog, u tom mi je mršavom izdanju u naročitom smislu čak nekako bolje djelovao, vitalniji, živahniji, žovijalniji... Kao nekako (mutno je to za izraziti) fokusiraniji u mršavosti. I raspoložen – način na koji je lupnuo Branka Bulića, vragolasto, dječački! Homo ludens. To je sve bitno uvjerljivije dok mršav nego recimo 80-ih kada je bio debeljko. Nisam si ga u toj fazi u izvjesnom smislu mogao spajati: umjetnik, a takvi obrazi? To mi se oksimoroniziralo na nekom tajnom nivou. Pjesme bez premca, oštre, tanane, vibrantne, kao mačevi, a ovamo – ugojenost? Kako? U novom ruhu mršavosti bio mi je i sam oštriji i vibrantniji, puno usklađeniji s djelom, ne mislim samo na lik nego i na geste, kretnje... ali opet, ta je mršavost 2005. naposljetku ipak - mršavost ispijenosti. I onda opet – naprosto je stariji nego u onoj fazi predratnoj, da, točno, to je također i mršavost starijosti... i vidi se već obješenost kože u poodmaklom stadiju propadanja, iščezavanja, dobrano već na putu nizbrdo. I to me užasno mučilo. Kako je moguće? Pomisao koja se nameće: ta maestralna svezanost talenata i moći u jednom tijelu... Tko će to ponoviti? Kako procesuirati misao o iščeznuću? A istovremeno jasnoća: no, pa ne može vječno trajati; da se iz njega tu sad preda mnom na bini (dobro, na TV-u na bini) zlobno naviruje – kraj. Pomisao snažno obojena sebičnošću, egoizmom. Prethodne godine izašao mu je album Na zlu putu, koju godinu prije i Kinoteka... Napunjenost kao nekim ne samo – i čak možda ne u prvom redu - žaljenjem osobe (priznajem ovu potencijalno antibontonsku crtu, lošeg tona), koja za mene u krajnjoj liniji ostaje osoba prilično apstraktna, kao neznanac, nego i žaljenjem unaprijed za svime onime budućim, još neaktualiziranim, što ćemo izgubiti s njim, što ću izgubiti sam. I kako bi ga trebalo držati kao na dlanu, pod staklenim zvonom, ako ne radi njega, a ono radi mene. Kako je moguće da ljudi poput njega nemaju osiguranu za sebe pažnju narodne garde ako treba – da ih čuva i mazi, pošteđuje? To mi se nije činilo normalnim. Poslije je izašao i 'Rebus', mislim 2008. – a ovo ranije razmišljanje mi se vratilo: evo (rekoh si) to je to, aktualizacija tadašnjeg puko potencijalnog budućeg, o kojoj sam onda mislio, još si ne mogavši ni predočiti album u konkretnosti. Da se nije tijelo održalo ovih godina međuvremenskih, 'Rebusa' ne bi bilo. I neumitna sljedeća misao: hoće li ih biti još? Je li onda ovo zadnja postaja koju nam daje? I u biti se tako i odigralo: nije bilo više postaja tog tipa. Danas čitam intervju, čitam naslov, i mislim na tu 2008. kada sam mislio o onome što sam mislio 2005. Sad, znači, Arsen već i sam naglas govori ono što sam ja samo poskrivećki razvlačio po glavi, ne usuđujući se čak ni sam pred sobom suviše naglas misliti, a kamoli pred drugima govoriti. I nije mi svejedno. Pojačani pjesnici su narcisi, vole pojačano osjećati nostalgiju za sobom, veličinom koja propada s njima... no, što ako su pritom zapravo objektivni? Može li njegovu nostalgiju za sobom osjećati i tko drugi, npr. ja?

Eh, što ti je egoizam.



  1. Evo i baš danas na blogu: tuga majke za sinom. Kako izgleda ta tuga? Da ni 26-ti rođendan nije proslavio. Da bi danas imao 34.@

  2. Asocira mi se i ''kristalna kocka vedrine'' – Tinova sintagma. On – pola čovjek, pola ''igračka vjetrova'' – sanja naročit dan: kada mi poderane cipele neće ranjavati nogu, kada ću imati na sebi sasvim čisto rublje, kada u džepovima neću morati da vucaram sve nekakve otrcane knjižice i masne bilješke. I kada ću imati tanjir u svojoj kući. Ali dobro – ako je to cijena slobode! A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu – bila bi: VEDRINA. Kristalna kocka vedrine.
    Nešto vrlo kiničko – (Sloterdijk:) Modernim jezikom dade se ono što je suvremenike uznemiravalo u Diogena izraziti kao ''uskrata nadgradnje''. Nadgradnja bi u tome smislu bila ono što civilizacija nudi od konformnih zavodništava, kako bi čovjeka namamila u službu svojih ciljeva: ideali, ideje dužnosti, obećanja spasa, nade u besmrtnost, meta častohleplja, pozicije moći, karijere, umjetnosti, bogatstva. Iz kiničkoga vidika sve su to kompenzacije za nešto, što Diogen nije dopustio da mu se otme: sloboda, svjesnost, radost života. Fascinacija kiničkog načina života jest njegova osebujna, dapače, gotovo nevjerojatna vedrina. @

  3. Vian je umro mlad, s 39 – i dugo znajući da mu se po svoj prilici tako piše, zbog slabog srca. Treba ipak razumjeti: pravi eros događa se u pozadini tanatosa. Ima na svijetu puno tupe veselosti: to je bezveze, to nije joie de vivre o kojem govorimo. Vedrina mora ići s prizvukom melankolije, onim duende elementom, praćena aromom smrti; bez nje je frivolna.@

  4. Još nešto: možda je manje poznato da Hamvas – veliki heraklitovac – svoju filozofiju govorenja Da životu nije ispisao u trenucima kada ga je život mazio; naprotiv, živio je tada u vrlo teškim uvjetima II svj. rata i poratne staljinističke Mađarske, slan na frontu, progonjen, bombardiran, šikaniran, prisiljavan na teški fizički rad. Upravo je u tome stvar: umjesto utopijskog stava, koji sublimira neminovnu tragičnost egzistencije utješnim eskapizmima i dizanjem nosa nad ''svijetom'', uvrijeđeno govoreći Ne životu (s pozadinskim računom), tragični stav odbija ''odletjeti'', prihvaća vlastitu tragičnost bez pribjegavanja apstrakciji, pijetizmu, puritanizmu, ''ateizmu'' spram plemenitih vrijednosti života. Nietzsche: Moja formula za veličinu u čovjeku glasi amor fati: ne htjeti imati išta drugo, ni naprijed, ni nazad, ni u cijeloj vječnosti. Nužnost ne samo podnositi, još manje tajiti ju – sav idealizam je lažljivost pred nužnim – nego je ljubiti...@

- 23:02 - slušam (21) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

srijeda, 20.05.2015.

Čovjek je čovjeku ovca


Kada bi se tražilo školski primjer paralogizma lažne dileme za izučavati i pokazivati sofistički obrazac, ne bi se našlo idealnijeg od ovog članka izvjesne Zadnje Ovce... pardon, Vuka Perišića.


Ono najgore što vam se može dogoditi u kapitalizmu je da budete nezaposleni i siromašni, ali i to je bolje od staljinističke čamotinje, klerikalnog moraliziranja ili – onog najstrašnijeg – državotvorno-domoljubnih pothvata. To su prave napasti i prijetnje spram kojih su kapitalističke nepravde smiješno bezazlene.

Jao Vuče, Vuče, alaj ga zavuče – pravo u glupost. Postojanje drugog/većeg zla prezentirano kao automatski izvor legitimiteta za nešto.

Ono najgore što vam se može dogoditi u zatvoru je da vas malo, mrvicu, siluju u dupe, ali i to je bolje – je, je, jelda da je?, recite da je! – nego da naletite na grupu bijesnih štemera koji će vam razbiti nos, dakle silovanje je gala i silovanje je legitimno, budite sretni i zadovolj(e)ni, lijepo recite hvala tima što vas guze.

Ali pozor, još uvijek nije Vuci(batina) nalazio da se spustio dovoljno nisko u cinizam i s onu stranu logike. Ostavimo zato kapitalistima njihove tvornice, njihove cilindre od zečje dlake i prugaste hlače jer ako krenu na njih, da parafraziram pastora Martina Niemöllera, doći će jednoga dana i po nas. Po vas.

Pa nego što. Učinimo sve da nas npr. Todorić što bolje guzi i guli, jer ako jednom njemu uskratimo to njegovo pravo, sljedeća na dnevnom redu je sigurno uskrata ljudskog prava svakoga od nas da ne bude odveden – jer to dvoje su prava iste razine legitimiteta, dakako: guziti & guliti kao i bazična sloboda kretanja!

- 17:51 - slušam (16) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

srijeda, 13.05.2015.

Paradoks narcisoidnosti



Ovo je kao u Poeovom Crnom mačku. Osuđenik na smrt priča o tome kako je, inače blage ćudi i veliki ljubitelj životinja, počeo lokati, postao nasilan, tukao ženu, zlostavljao kućne ljubimce, izuzev mačka Plutona, mezimca i najboljeg druga, no naposljetku i njemu iskopao oko – jer ga je nerazdvojni mačor stalno gledao u tom bivanju kretenom (kao svojevrsni svjedok optužbe). Samo onda svaki put kad bi vidio Plutona sjetio bi se svog zvjerstva prema zvjerčici – nije mogao s tim živjeti pa ga objesio na drvo. E, ali tu mu tek kreću nevolje – podsjetnik na zlodjelo prestaje biti samo mačak: ta personifikacija opomene i lošeg odraza u ogledalu izlazi van iz životinje i prelazi u neki dijabolični slijed. Pluton je obješen, ali eksterna opomena se nastavlja svejedno – kroz izgorjelu kuću, propalo imanje, lik mačka s užetom oko vrata urezan u jedini neurušeni zid nakon požara, te napokon (ne može doslovnije!) pojavu novog jednookog mačka, koji se niotkuda stvorio, u svemu istovjetnog Plutonu osim što s bijelom mrljom na prsima, u kojoj potom razaznaje – sliku vješala (kao podsjećanje što je priredio Plutonu?, kao nagovještaj što mu se samom sprema?).




I jedno ga zlodjelo goni na sljedeće, pritišću ga more danju i noću, zapada u jad i u jed, postaje već posve zlovoljan i ispunjen mračnim i opakim mislima, mrzi cijeli svijet, ima česte provale bijesa, jednog dana u podrumu sjekirom zatuče ženu, udarcem namijenjenim mačku pa preusmjerenim na nju nakon što ga je htjela zaustaviti. Što će sad, mora smisliti kako ukloniti leš – zazidat će ga u podrumu. Traži potom i mačka da ga se konačno riješi, svoga mučitelja, ali mačka nigdje. Koji dan potom eto ti i policije, no nije mogla ništa naći – na to ovaj, u trijumfalizmu neotkrivenosti, štapom pokuca po zidu u podrumu (kao: evo vidite, gospodo, komad kakvog samo zida, nema se tu dalje kud), no najednom neko jecanje, pa pakleni krikovi... mačak! Kad su probili zid: na glavi mrtve žene ''čučala je odvratna životinja koja me svojim lukavstvom zavela na ubojstvo, a svojim izdajničkim glasom predala krvniku''.1

Sâmo nošenje sa svojom umrljanošću kao nešto samoperpetuirajućeg, spiralnog karaktera – to nošenje s vlastitom slikom u ogledalu, lošim narcisizmom, je ono što ga tjera na zlo stalno dalje uvijek. Zato kaže: zavela ga na ubojstvo – ''odvratna životinja'' kao metafora ovog odvratnog samoodražavanja: to samoodražavanje je ruka koja drži nož, koja zida zid itd.; njen glas koji stalno čuje je ono što dovodi do predanosti krvniku.

Što je paradoks narcisoidnosti? Da se prije nego kao iracionalno zadovoljstvo manifestira kao iracionalno nezadovoljstvo sobom. Narcis nije zaljubljen u sebe, nego u svoj odraz, odnosno opsjednut time kako si sam dolazi u posrednoj refleksiji (kroz oči rijeke bitka koja ga promatra) – stoga mu sreća u sebi stoji u ovisnosti o slici o sebi kakva mu stiže izvana, predan joj je na milost i nemilost. Narcisoidnost često ne podrazumijeva veliko samovoljenje nego upravo veliki samoprezir – (anti)junaci ovih priča čine destrukciju i u konačnici autodestrukciju uslijed progonjenosti vlastitim lošim odrazom.

Još jedna takva priča: Zločin i kazna. Pisao sam o tome: Raskoljnikov se nije, kako glasi popularna papagajska formula, predao zbog grižnje savjesti. Ne, jednako kao ni kod Poea, gdje se tip ne kaje i ne očajava zbog zločina, nego samo gleda kako da ga prikrije, i Dostojevski je jasan: on je strogo sudio sebi i njegova surova savjest nije uopće našla u njegovoj prošlosti neku naročito strašnu krivicu, već jedino običan neuspjeh. Jedino to, dakle – ne što je ubio (uspješno), nego što ''nije uspio'', pa evo sad mora čamiti u zatvoru. Eto što je on jedino smatrao svojim zločinom: samo to što nije izdržao do kraja i što se sam prijavio vlastima i priznao krivicu. Bio je tada zbunjen, u trenutku slabosti napravio je pogrešan korak. Ali sada, u zatvoru, na slobodi, kad može čiste glave razmišljati, jasno vidi pogrešku; predbacuje sebi što je propao tako slijepo, beznadno, neznano i glupo po nekakvoj presudi slijepe sudbine (obratimo pažnju: nekakvoj presudi; on o presudi kojom je osuđen govori prezirno, ne priznaje ju), i mora se smiriti i pokoriti pred ''besmislicom'' (ne smatra svoju kaznu zasluženom; naziva ju besmislenom). I kad bi mu bar sudbina poslala kajanje – ono ljuto kajanje koje kida srce i otima san (...) O, on bi se njemu obradovao! Muke i suze – pa i to je život! Ali Raskoljnikov se nije kajao zbog svoga zločina.

Roman završava time što uznik proklinje i gorko ispašta dan kada je stajao nad rijekom i zaključio da je bolje javiti se sudu i priznati krivicu. Zašto se on upravo osjećao loše u svojoj koži, ako već nije sebe krivio? Zašto – zato što je sve izrazitije počinjao uviđati da ako ne on sam, krivili bi ga ipak drugi ljudi (kad bi saznali). Badava mu elaborirana filozofska rasprava kojom dokazuje da nije kriv: ne živi sam na svijetu pa da bi mogao stvarno samostalno misliti o tome. Raskoljnikov u sebi predmnijeva kako stravično loš odraz mu se stvara u međuljudskoj mreži ogledala: nije se rodio u čamcu, poznato mu je da društvo osuđuje ubojice. Dirljiv je taj moment u kojem se pojedinčeva osobna savjest pokazuje kao savršeno nebitna, pošto ju on mora odbaciti i umjesto nje ucijepiti u sebe kolektivnu savjest, koja mu je nametnuta. On je prisiljen vidjeti se očima drugih – znači, vidjeti se kao zločinca; suočiti se sa optužujućim pogledima koji ga šibaju (odnosno, za koje zamišlja da bi ga šibali). Eto, to ga je potaklo da se preda: nikakvo kajanje, nego zabrinutost zbog slike o sebi.

Veliko otkriće romana! Slika o sebi, koja nam se zrcali od strane ''kôra'', kao ono glavno zbog čega radimo sve što radimo. Ona tjeskoba ''što će ljudi reći''... o tome je na dnu svega u Raskoljnikovljevoj drami savjesti riječ, a ne o tipu-koji-ubije-babu-pa-se-pokaje.


narcis

Nagni se nad vodom, Narcise, i ostani zauvijek opsjednut opojnim, lelujavim odrazom koji ti se u njoj stvara...



  1. Kada likuje jer ga policija nije otkrila pa onda samim tim likovanjem biva otkriven – radi se o motivu sličnom kao u priči Zloduh nastranosti (koju sam navodio u Ostvarujuća moć privida): također osuđenik na smrt koji nam priča o tome kako čini savršeno ubojstvo, no propada ne zbog nečega drugoga, nego zbog misli o propasti. Nikada ga ne bi otkrili da nije pomislio nastranu misao: nikada me neće otkriti... osim ako ne budem tolika budala da se, recimo – sâm otkrijem.@

- 16:40 - slušam (67) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
DUGI KAŽIPRST
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Prave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se