pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

srijeda, 19.11.2014.

Zapisi iz ludnice




Sane, sane, they're all insane... uz dijete i nasilnog ''kiropraktičara'', u prostoriji su bile još 4 osobe, djetetov otac i djed te stric i njegova djevojka. (...) Mirno su promatrali kako Pavlović bičuje dijete po stražnjici i licu i tjera ga da pokaže spolovilo dok dijete moli tatu za pomoć, ali ga u tome sprečava bratova djevojka. Tek pošto je Pavlović nekoliko puta udario dijete, dječak i tata izlaze iz prostorije. (...) Inače je inteligentan i živahan, a obitelj smatra da s njim nešto nije u redu jer su ga navodno uhvatili kako masturbira. Zaključili su da ga je opsjeo đavao, a u dr. Pavloviću su prepoznali pravu osobu koja bi ga tretmanom centriranja dovela u red.

Ovaj slučaj
– mislim, stvarno. Sud je Pavlovića oslobodio pritvora, pa sad tužiteljstvo ulaže žalbu. Da žalba itekako ima temelja, svjedoči sam osumnjičenik koji se nakon puštanja na slobodu na društvenoj mreži izrugivao s pravosudnim sustavom riječima: ''Ko vas j..., dr. A je neuništiv'' i ''Nikada se promijeniti neću''. Zaintrigiran, otišao sam baš na profil pacijenta što se predstavlja kao doktor. Brzo se shvati: u pitanju je netko ozbiljno poremećen; što se kaže u Ferdydurke: nalik luđaku kao jaje jajetu. Ali lako za pojedinog njega, nego je fascinantan taj kultni status koji lik uživa – zid mu je okupljalište također potpunih luđaka, koji ga obožavaju kao superiornog u manijakalnosti ili ga – poput bolesno nasađene obitelji koja je dospjela u vijesti – ozbiljno shvaćaju u liječničkoj pretenziji, kao egzorcista i ''izlječitelja'' takvih sindroma kao normalno buđenje spolnosti. Svaka daljnja minuta skrolanja dublje zakopava čovjeka u dojmu kako je ludnica otključana širom ostala.

A nadležni sudac ga pritom pušta na slobodu – jer zašto i ne, ta jasno je da nema straha da bi psihopat koji urla gdje god stigne kako će jebati koga god stigne, ili neka se jebe pravna država, jer on je ''neuništiv'', i kako se ''nikada promijeniti neće'', možda na slobodi mogao ponoviti kriminalnu svinjariju. Sudac tako – kao ovlašteni predstavnik/provoditelj stava koji društvo prema nečemu zauzima – patologiji daje novi zamah, ovjeravajući ludilo, prenoseći ga s razine neregistriranog opskurantizma na razinu društvenog legitimiteta, u svojstvu nečega što, prema zajedničkim mjerama vrijednosti, čak uopće ne zahtijeva preventivni pritvor te daljnju institucionalizaciju.

Slučaj potiče na svijest o tome gdje živimo. Ne samo, kažem, činjenica postojanja ovakvog besprizornika, već i – they're all insane – tih gomila koje mu dolaze i pogotovo onih koje mu se klanjaju, kao i tretiranje od strane sustava. Baudrillard je mistifikacijsku ulogu Disneylanda vidio u tome što nas pokušava zavarati da je samo tu, unutra, svijet imaginaran, dok vanjski da je onda najnormalnije stvaran, slobodan od simulakruma. Disneyland postoji da bi sakrio činjenicu da ''stvarna'' zemlja, ''stvarna'' Amerika, jest Disneyland. Tako i ovdje: ludnice postoje samo zato da bi sakrile činjenicu kako smo i u vanjskom svijetu okruženi samim luđacima te da čak i bazično mentalno zdravlje puno više pripada iznimci nego li pravilu u odnosu na ono što bi se zaključilo iz službenih podataka.

- 15:46 - slušam (11) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

četvrtak, 06.11.2014.

Kritika pomračenog uma


Lijepo je napisati post koji potakne istomišljeničku rezonanciju. Ali nema slađega nego kad neki izazove kognitivnu disonancu kod velikih umova falange.

Domaćinu, koji se kliče bartimej croata – i pred nekim je velikim podvizima i epohalnim otkrićima_1 – komentator blogi sugerira da u tom žaru borbe konzultira i moj (nedovršeni) serijal o genezi ''libertarijanskog'' uma iz puritanskog kršćanstva. Bartimej me odmah prepoznaje, odnekud otprije, zna da mu se nikako ne dopadam tj. da sam sila nečista.


Osim toga se ne slaže s blogijem da bih bio dostojan sparing partner za velike borbe koje ga čekaju, superiorno proglašavajući vlastito pripadanje nekoj drugoj, puno višoj ligi: Ja mislim ući u ring sa kardinalom Kasperom i sa nadbiskupom Forteom, pa mi se ovaj @pero čini sitna riba.


Jer Sv. Pavao je, jasno, studirao grčku filozofiju, a iz nje je, jasno, uzeo ono najbolje, tj. gnozu, a gnoza je, jasno, objavljivala spoznaju o višem duhovnom biću, odnosno dualizam, shvaćanje da postoji suprotnost između dobra i zla, svjetla i tame, duha i tvari itd., a do duhovno savršenog stanja (pneumatikoi, nasuprot sarkikoi (što bi @pero rekao- guzičari)) dolazilo se, jasno, odricanjem od tjelesnih predmeta i požuda i mrtvljenjem tijela, iz čega, jasno, proizlazi da je Nietzsche krivo optužio Pavla (?) i da je intelektualni imbecil koji nije poznavao Grčku povjest_2 (jedino što mu se, kaže, na Nietzscheu sviđa je što je, misli barem da je, žene smatrao malo nižim bićima), a ima tu, jasno, i masona koji preko Nietzschea porobljavaju čovječanstvo, a i Nietzsche je, jasno, bio zazivač Hitlera, a @pero se pozvao na Nietzschea i, zamislite, on čak i voli Nietzscea (bježi, sotono, iš iš!), što, jasno, jasno, znači da je blogijevo referiranje bilo u startu infantilno i da se, jasno, on, veliki bartimej, koji ima dokaze, on koji će u ring s kardinalom K. i nadbiskupom F., ne bi ni osvrtao na mene samo da mu nisam onako đonom Sv. Pavla očepio. I evo, previše je to za njegovu instalacijsku infrastrukturu, već pomalo pucaju osigurači...


Jer filozofi se odlikuju time da su glupani i neznalice, po tom kriteriju ih se novači. Užas jedan. Jadan ti je onaj koji se osloni na filozofe. Zalutao je u intelektualni labirint u kojem nema izlaza. Slava Gospodinu što me je uputio na apostole i na Apostola Pavla. Jer bartimej se dovinuo rješenju: Zato se ja držim biblijskog diskursa – i to kako: doslovno, do zadnjeg zareza: Svaka rečenica, svaka riječ i svaki zarez je na svome mjestu. Ergo: Ako si učenik Pavla onda nemaš problema shvatit filozofe i gdje su pogodili i gdje su fulali.


Za svaki slučaj, treba se brzo dekontaminirati i povratiti nazad u biblijski element. Eno ga, gadno sam se navukao. Moram odmah napustiti spominjanje filozofa. Zaglupit ću. Evo danas ću pročitati jednu Pavlovu poslanicu. Mislim da će mi to pomoći da se uspješno 'skinem'.


Tu se apliciraju još neki postovi koje sam imao. Ljetni post, o idealu djevičanstva, anđeostva, čiji je imperativ ne onečistiti se, te čovjeku kiča kojem je potrebno u svom lažnom ogledalu iznegirati sve ono što mu kalja pretkoncepciju čistoće. Falanga, definirana fiziognomičkom gestom čepljenja ušiju, odnosno neurozom vjere u vjeru, u kojoj imperativ ostajanja u vjeri postaje napor volje, iz straha od vlastite pomaknutosti s inicijalne točke vjerovanja (jer to bi onda bilo onečišćenje, propast duše i sl.) – vjernik kao netko tko si ne smije dozvoliti izlaganje mikrobima skepse i kritičkog uma (utvrđivanje u Istini; idem brzo pročitati još koju poslanicu).


Ne prestaje me fascinirati mogućnost postojanja ovakvih svijesti, začepljenih.



  1. Ja imam neposredne dokaze o postojanju Adama i Eve kao povjesnih osoba, ali to ću iznositi kad nađem vremena. Dokazi su teološke naravi i nalaze se, vjerovali ili ne, najviše u Apokalipsi, ali i u nekim simbolima židovske religije. A to mu pak zadire u pitanja o obitelji, tj. pitanje homoseksualizma kao posljedice otpadanja od Božjih zapovijedi. Ako čovjek prihvaća rodnu teoriju koja ima religiozni karakter, obzirom na idolopoklonstvo, onda će se kvariti. Geni će mu ubrzanije mijenjati hormonalnu strukturu, i tako će se udaljavati od sklada koji je od Boga zadat. (...) Tim prihvaćanjem može čovjek vrlo brzo uz pomoć zlih duhova postati biseksualac. A i homoseksualac. I na drugom mjestu: Kad sam se borio za jednu dušu koja je bila u tom grijehu, u jednom snoviđenju vidio sam cca 25 zlih duhova, od kojih je većina bila vrsta koja navodi na laž. Pored ovih halucinacija, maestralan mu je i izvod zašto je u homoseksualnoj zajednici prava ljubav nemoguća: jer je (premisa 1) Bog ljubav, a (premisa 2) Bog homoseksualnost ne odobrava, iz čega slijedi (konkluzija) da se može raditi jedino o najprimitivnijoj sirovoj požudi bez ikakvih emocija. Upozoren da bi ipak moralo biti gradacije i da je poznato kako, kao i u heteroseksualnoj varijanti, ima onih koji mijenjaju 300 partnera, ali i onih koji se drže isključivo jednoga, bartimej odgovara kako su ti drugi još opasniji, jer (on zna) tako i čine samo kako bi zamazali oči javnosti da je normalno to što traže društveno priznanje. A britansku je kraljicu, hvali se dalje logičkim dostignućima, nazvao najvećim homofobom na svijetu jer je odobrila homoseksualne brakove – ohrabrujući ih na taj način da ne spase dušu i završe u paklu. Ističe pritom originalnost svojih misli: iznosim stvari koje nigdje nisam pročitao, niti sam čuo da netko ovako razmišlja. Jedno je sigurno: najveća je lujka od svih poznatih mi na blogu; apsolutni rekorder.@

  2. Ovo me sjetilo na jednoj mjesto iz Gombrowicza: Inženjer L. pozvao me na sastanak jednog katoličkog udruženja. Dvadeset lica i monah. Izgovorena je kratka molitva, poslije čega je L. čitao tekstove Simone Weil u vlastitom i vrlo dobrom – koliko sam mogao suditi – prijevodu. Potom diskusija. Kao uvijek na takvim sastancima, zapanjili su me prije svega očajni tehnički nedostaci tog poduhvata. Simone Weil je teška, kondenzirana, nabijena unutrašnjim proživljavanjem, mnogim njenim mislima treba se vraćati po nekoliko puta – a tko je od tih ljudi mogao uhvatiti ih u letu, usvojiti ih i upamtiti? Ali kad bi ih čak i uhvatili... Diskusija je bila od onih koje nikoga nisu u stanju uznemiriti, pošto su postale svakodnevni kruh. I pored toga činilo mi se da mi situacija govori kao Shakespeare:
    Ali postoji u meni nešto opasno,
    Čega, savjetujem ti, čuvaj se...

    Nije istina da su svi jednaki i da svatko može raspravljati o svakome. Simone Weil zapala je u zupčanike tih manje izgrađenih umova, tih duša valjda manje zrelih i upravo na taj nepripremljeni način počeli su valjati pojavu puno višu od njih, koja ih je nadvisivala. Govorili su skromno i bez pretenzija, ali nitko se nije odlučio na tvrđenje da nije razumio i da uopće nema prava o tome govoriti. Najčudnije je bilo što su oni, koji su bili toliko ispod Weil, raspravljali o njoj s visine, s visine te skupne mudrosti koja ih je uzdizala. Osjećali su se kao posjednici Istine. Da se na tom sastanku pojavio Sokrat, ponijeli bi se prema njemu kao prema đaku, jer on nije bio posvećen u tajnu... Oni znaju bolje. I baš taj mehanizam, koji nižem čovjeku dopušta da izbjegne konfrontaciju s višim, učinio mi se nemoralnim.
    @


- 06:07 - slušam (10) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

subota, 01.11.2014.

Kako ih nije sramota?!


Velika vijest jutros: ''Dejan Lovren napokon progovorio o golišavim fotkama!'' Ma daj, pa šta kaže? Oženio je, kaže, Brku iz Ko to tamo peva.

Tad mi je žena najviše patila. Bio sam jako ljut zbog toga. Prva poruka ujutro koja me dočekala bila je od žene koja je rekla – sramota.

Čekaj, čija sramota? Ovih žutih, što su došli da ih poskrivećki gledaju gole? Ne, drugačije nam on to predstavlja:

Mene je stvarno bilo sramota.

Eto. Kaže: mene je bilo sramota. MENE.

Iz aksioma da je morao biti usuglašen s optikom svoje gospođe (inače mu se ne bi dobro kući pisalo), izvodimo kako je i gospođina optika bila da to njega ima biti sramota.

***



BRKO: Kako ih nije sramota?!
ŠLAGERPEVAČ: Od koga?
BRKO: Od nas.
ŠLAGERPEVAČ: Pa mi smo došli njih da gledamo.
BRKO: Ha? Bez obzira!

- 12:21 - slušam (17) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

srijeda, 29.10.2014.

Samostan sv. Hipokrita Hipokrata


Sestra ROZARIJA: Vidiš kako je ovo zanimljivo. Jesi li znala da Hrvatska ima daleko najnižu stopu legalno obavljenih abortusa u Europskoj uniji? Podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo zbilja su frapantni. U nas je, na primjer, stopa legalno induciranih pobačaja – dakle onih kad žena samostalno odluči prekinuti trudnoću – dvostruko niža od europskoga prosjeka. A u odnosu na predzadnju zemlju na listi, u Hrvatskoj se godišnje obavi čak 50 posto manje dobrovoljnih abortusa.

Sestra LUCIJA: Pa to je dobro, zar ne?

ROZARIJA: Jest, samo postoji među tim podacima i jedan paradoks. Hrvatska istovremeno ima i najnižu učestalost korištenja bilo kakvih kontracepcijskih sredstava. Debelo najniži prosjek u Europi! Recimo, u zemljama sa snažnom katoličkom tradicijom, poput Italije ili Španjolske, bilježi se trostruko veći broj pobačaja nego u Hrvatskoj. Ili, uzmimo za primjer Nizozemsku, gdje je stopa abortusa relativno niska, ali ipak za 50 posto veća nego u Hrvatskoj. Tamo, međutim, preko 70 posto seksualno aktivnih žena koristi pilule protiv začeća, a u Hrvatskoj pilule uzima njih manje od 8 posto. Razumiješ, Lucija?

LUCIJA: Ne razumijem.

ROZARIJA: Pa ispada da u Nizozemskoj ima razmjerno malo pobačaja zbog seksualne osviještenosti, dok ih je u Hrvatskoj još manje zbog seksualne neosviještenosti. Hoću reći sljedeće: ako navedene parametre uzmemo zdravo za gotovo – da je dakle u Hrvatskoj najniža stopa legalnih abortusa u Europi, a istovremeno i najmanje korištenje kontracepcije – jedini mogući rezultat jednadžbe je da se u Hrvatskoj rađa više djece nego drugdje.

LUCIJA: A ne rađa se?

ROZARIJA: Ne, ne rađa se. Dapače, broj novorođenih stalno se smanjuje. Stopa nataliteta jedna je od najnižih u ovome dijelu svijeta!

LUCIJA: Čekaj malo, to bi onda značilo da Hrvatice i Hrvati imaju radikalno drugačije seksualne navike od ostatka čovječanstva?

ROZARIJA: Točno. Odbacimo li prekid snošaja kao nesigurnu kontracepcijsku metodu, to bi značilo da ovdje sve vrvi od popova i časnih sestara. Značilo bi da u Hrvatskoj nitko nikoga ne jebe!

LUCIJA: Ali mi znamo da to nije istina! Već samo iskustvo iz ovog samostana govori da…

ROZARIJA: Ispravno razmišljaš, mila. Razumno je pretpostaviti da ovo nije zemlja celibata, to jest da se građanke i građani Hrvatske jebu s približno istim intenzitetom kao i pučanstvo u ostalim zabitima kugle zemaljske. Prema tome, uzmemo li sada u obzir sva tri parametra – i najnižu stopu abortusa, i najmanje korištenje kontracepcije, i sve manji broj rođene djece – ispada da je dobiveni statistički rezultat nemoguć!

LUCIJA: Pa što se onda događa? Kako je moguće da nema ni djece ni pobačaja, ako računamo da se bludne radnje odvijaju relativno redovito?

ROZARIJA: Pazi ovako. Građanke Hrvatske koje ostanu trudne, a ne žele roditi, skanjuju se odlučiti za pobačaj koji im je zakonom omogućen uglavnom iz dva razloga. Prvi je snažna društvena stigma kojoj su izložene, a drugi, mnogo praktičniji, jest nedostatak liječnika koji bi takav zahvat obavili. Jesi li znala da više od polovice ginekologa u hrvatskim bolnicama odbija izvoditi abortuse? Zakon im to dopušta, jer se pozivaju na nešto što zovu ''prizivom savjesti'', vele da im vjera brani poduzimati takve medicinske postupke.

LUCIJA: Tih s prizvanim savjestima je tako mnogo?

ROZARIJA: Kulturološka tumačenja nemaju temelja. Najjednostavnije objašnjenje toga neobičnog fenomena ponudio je ravnatelj riječke bolnice. Rekao je – ja u svojoj bolnici ne toleriram privatne pobačaje! Shvaćaš, Lucija?

LUCIJA: Čekaj malo. Hoćeš reći da…

ROZARIJA: Da, to hoću reći. Pobačaji se u Hrvatskoj uredno i masovno izvode, ali u tajnim, privatnim aranžmanima. I to uglavnom u državnim bolnicama, jer zakon ne dopušta da se izvode u privatnim ambulantama. A obavljaju ih mahom liječnici koji zbog ''priziva savjesti'' odbijaju to činiti legalnim putem. Cijena pobačaja, ovisno o zdravstvenoj ustanovi, kreće se od dvije do četiri tisuće kuna. Keš curi direktno u džepove bijelih mantila. Zašto nešto činiti za redovnu plaću ako možeš ostvariti dodatni honorar?

LUCIJA: Joj, pa to je obična korupcija!

ROZARIJA: Ne obična, nego katolička korupcija, Lucija. Izgleda da imamo modelski primjer crkvenog morala u svakodnevnoj praksi: deklariraš se kao ljuti vjernik zato da bi mogao ilegalno zarađivati pare, i to na djelatnosti koju vjera najstrože osuđuje. ispada da je korupcija sastavni dio vjerskih sloboda. Odnosno da ona predstavlja samu suštinu hrvatskoga katoličanstva. Radi se o nekoj vrsti crne burze gdje se operira novčanim jedinicama u vidu pervertiranih ideala – što su snažnija religijska uvjerenja u službenome dijelu programa, to je izdašniji profitni priljev u ilegalnoj zoni. Šire promatrano, to je princip na kojem funkcionira ova država.

LUCIJA: Statistički gledano, međutim, Hrvatska je lojalnija kršćanskim vrijednostima od Vatikana.

ROZARIJA: Statistički gledano, ova zemlja je samostan u kojem svi glume da su časne sestre, poput tebe i mene. A ispod statističke ambalaže, zatječemo krv, znoj i kiretažu. I pritom su žene – radi gole pljačke i nasilja organiziranih pozivanjem na vjerske razloge – silom gurnute u područje bezakonja. Te su nesretnice živi dokaz lukavosti sistema: zakonom im je zajamčeno pravo na pobačaj zato da ga ne bi mogle zakonito koristiti.

LUCIJA: Sve u svemu, nisam još čula za bijedniji lanac hipokrizije.

ROZARIJA: Ni ja. S tim da me muči još jedna stvar. Ako je Hrvatska katolička zemlja, a ispostavlja se da je to katoličanstvo lažno, zbog čega bi Hrvatska bila istinita?

LUCIJA: Nemam pojma. A malo sam i umorna od analize katoličke Hrvatske. Hajdemo mi na spavanje.

ROZARIJA: Slažem se.

LUCIJA (cijukne u mraku): Polako, mila, gdje si navalila…

ROZARIJA (šapćući): Ne brini, stavila sam prezervativ._1



  1. Kakva je ovo dramatizacija? Malo sam prosijao, prodestilirao (zaboravljeni) Ivančićev tekst iz ožujka; nekako se turbo reaktualizirao zadnjih dana.

- 20:40 - slušam (25) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

utorak, 21.10.2014.

Ljubav


"Sviđa mi se pjesma Drage Ivaniševića_1, iako progovara o ljubavi koje očito više nema, govoreći o njoj kao da je bila prava, velika ljubav. Mislim da ljubav, ako je stvarno prava, nikad ne završava, pa je lirski subjekt u ovoj pjesmi očito bio u zabludi." (Učenica, 14 godina)

Učenica je svakako za pohvaliti već samo zbog toga što ne zijeva na satu, nego aktivno uključuje vlastitu glavu i staje iza nečega do čega drži i što joj je jasno. Afirmatorica je velike/prave ljubavi, nade u sretan završetak (odnosno ne-završetak, kao kad ugledamo na ekranu The End, ali znamo da je to nepravi kraj, jer s onu stranu spuštenog zastora dvoje koje se voli je nastavilo na neodređeno, unedogled, po onome da ''nikad ne završava'', s limesom koji teži u beskonačno). O istom trošku, doduše, daje i antitezu: možemo je čitati i kao negatoricu velike ljubavi!

Najmekaj, sjetimo se ljubavi koje su ostale iza nas: ako prihvatimo učeničinu definiciju (pozitivan ishod kao kriterij), automatski nijedna od njih ne može više biti vođena pod veliku ljubav. Što mi nešto stariji, počevši od Drage Ivaniševića, već znamo da i ne mora biti slučaj, da može biti i drugih razloga za izostanak hepienda. Takva definicija (osjećamo možebitno) nepravedno ponižava naše stare, svršene ljubavi, čije pravosti ne zaslužuju da budu omalovažene.

Ima i točno recipročnih stajališta (negativan ishod kao kriterij), po kojima je conditio sine qua non velike ljubavi – da sretno uspije nesretno završiti.

Što bi bilo s Romeom i Julijom da nisu tragično skončali pri samom startu – spriječeni, onemogućeni? Prenapisali bi se u komad pod imenom I živjeli su sretno do kraja života? U umjetnosti je, a možda i u životu, važno da velike ljubavi na vrijeme završe tragično: zato, naime, da se ne bi pretvorile u male. Ako nije tragična, ljubav tada postaje moguća, a ako je moguća, više se baš i nema što s njom.

Mike Nichols, režiser Diplomca, umjesto da završi po svim konvencijama žanra – u momentu kad je postalo izvjesno da je ljubav moguća (jer sve bajke završavaju apoteozom ujedinjenja, dramski antagonizmi su tek u borbi da do njega dođe) – finalnu scenu neumjesno produžuje, gurajući kameru u face protagonista koji se meškolje, nešto tamo nasilu smješkaju dok ih cijeli bus napeto gleda, pa skreću pogled, u zasebnim zamišljenostima uz zvuke tišine. Nikako onog The Enda, koji stvar zadržava u sferi vječno produženog hepienda. Kadar kao da nas tjera da se zapitamo o najstrašnijem pitanju ljubavi: okej, golupčići, evo ste ipak mogući udvoje, pobijedili ste, zapečatili ste se... a što sad?_2

Dići kredite, primijenjivati sva očekivana ponašanja, činiti kako je red i ugađati svojti?

Zadnja scena Diplomca je subverzija konvencije ljubavnog filma po kojoj drama završava uspješnim ishodom borbe da se bude zajedno, umjesto da njime tek počinje.

Volim parafrazirati misao Kunderinog doktora Havela: nema ničega goreg od sretnog braka – gubiš svaku nadu u razvod. Što je cilj u ljubavi? Čemu smjeram? Koja je premisa sreće? Je li sreća uopće premisa?

Ljubav by EKV on Grooveshark

Kasno je, slušam EKV, natočio sam čašu crnog i razmišljam o učenici kao istovremenoj afirmatorici i negatorici velike ljubavi, što je čini sličnom meni na sasvim drugačiji i dvostruko tordirani način.

To je zapravo semantički problem. Odgovor na pitanje je li nesvršeni oblik glagola voljeti velika, a svršeni mala ljubav (kako bi htjela romantična komedija) ili pak stoji obratno (kako bi htjela romantična tragedija) – ovisit će o tome predstavlja li u nečijem jeziku nesvršena varijanta ime sreće ili otupljenja, a svršena ljepote ili jada.

Nije istina da će večer proći bez zaključka. Što sam stariji sve mi jasnije biva da što smo stariji sve nam mutnije biva.



  1. Ljubav @

  2. Dakako, kad je riječ o bilo kojem prikazu ljubavne priče, uvijek se javlja dilema kako tu priču završiti – a to je naročito izraženo u tradicionalnim ljubavnim filmovima. Povremeno se događa da ono što počne kao ljubavni film mutira u antiljubavni film samo tako što prekrši uobičajena pravila za svršetak, čime slučajno – ili namjerno – stavi naglasak na temeljnu neodrživot same premise. Sjetite se slavnog završnog kadra Diplomca: nakon što naš junak otme ženu svog života s njezina vjenčanja i ukrca je na autobus, umjesto da se slika zacrni, kamera nastavlja snimati par, za filmske pojmove beskonačno dugo vremena, navodeći nas da se zapitamo – kao što se, po svemu sudeći, i oni pitaju – ''I što sad?''
    To je zabranjeno pitanje ljubavnog filma. To se pitanje ne smije postavljati, i upravo zato je strateški tempirano zatamnjenje zadnjeg kadra zaštitni znak ljubavnog filma. Kada bi takva pitanja postala uobičajena, kako bi se uopće mogao održati osjećajni život kakav poznajemo? Kada bi kamera nastavila snimati, tko zna kakve bismo užase vidjeli? I zato oni najbeskompromisniji antiljubavni filmovi počinju ondje gdje zatamnjenje staje. Bigamist Ide Lupino (koja je režirala film i odigrala jednu od prevarenih žena); Bergmanovi Prizori iz bračnog života; Tko se boji Virginije Woolf Mikea Nicholsa (prema Pinterovoj drami): sve su to primjeri zorno prikazanih horor priča iz života udvoje. Gorki mjesec Romana Polanskog valja posebno izdvojiti, jer tako hladnokrvno i perverzno razotkriva raspad ljubavi koja se pretvara u mržnju da će se čak i okorjeli cinici lecnuti i oboriti pogled.
    Televizija je (barem u svojoj predkabelskoj inkarnaciji tradicionalno prikrivala takve teme, najčešće humorom. Za razliku od filmskih muževa, koji nerazmjerno često žele osakatiti ili ubiti svoje žene, televizijski muževi uglavnom su budalaste šeprtlje u stalnom strahu od žena koje ih na svakom koraku kontroliraju. Tko se ne bi pokunjio pred tim samo-uvjerenim, militantnim kućanicama koje neprestano drže predavanja, veći dio svake epizode rugaju se mužićevoj nesposobnosti, moraliziraju i prijete da će mu uskratiti seks ako se ne dovede u red. Podrazumijeva se da su žene vratarice seksa, osim u parodijama poput Bračnih voda, serije u kojoj velik dio komičnog efekta proizlazi iz pretpostavke da bi žena uopće htjela imati spolne odnose sa svojim mužem.
    (Laura Kipnis, Protiv ljubavi) @

- 00:52 - slušam (7) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
DUGI KAŽIPRST
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/01 - Index na indexu
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/08 - Falanga
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/06 - Geneza jezivosti
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 Druge oči
... 2011/08 Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Prave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se