pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

utorak, 17.02.2015.

Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije


Grobna je tišina na inauguraciji. Većina uzvanika ne smije međusobno razgovarati zbog mogućeg utjecaja na svjedoke. (Ante Tomić)

Dalo bi se prići s primarnim fokusom na ugursuze i notorne probisvijete koje se – umjesto da ih se pušta za vikend – pripušta u svečanu ložu; čineći ih uglednim uzvanicima sa službeno najreprezentativnijeg državnog mjesta, čineći od njih društvene uzore, idealnu mjeru sustava vrijednosti.

Stvar tako suštinski skandalozna i prepunjena karikaturalnošću da nema nikoga s minimumom moždane funkcije tko se nije već zgrozio i narugao. Može li što više od Kolindinog VIP popisa prokazivati duboko bolesno, gangrenozno tkivo našeg društva?

Anything?



Pomalo u sjeni deklaracije sastava VIP lože ostao je jedan aspekt zapravo neovisan o njoj (jer jednako bi bio prisutan sve i da su čašćeni najčasniji sveci).

Golemi, superteatralni cirkus kojim mala i siromašna država otkriva svoje komplekse i operetne sanjarije o velebnim krunidbama uz koje se barem jedno nedjeljno podne može osjećati strašno važno i ozbiljno. Svi znamo kako već idu scenariji takvih priredbi. Napirlitani baletani iz one garde koju je izmislio FT ponosno stoje uz povijesne postrojbe dok im kaputići vijore na vjetru, pleh-glazba svira koračnice, doajeni glumačkog mainstreama izvikuju riječi himne i domoljubne poezije kao da su užasno ljuti na publiku, a pokoja nježna duša u publici od ganuća plače uz intoniranje himne. (Zrinka Pavlić)



A sjeća li se još tko Borasove inaugursuzacije prije 4 mjeseca?

Građanski osvrt na kićenu povorku: Sramite se!
Među ostalim poznatim uzvanicima isticali su se načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga, general Drago Lovrić, predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, šef zagrebačkog SDP-a Davor Bernardić, utjecajni odvjetnik Marijan Hanžeković, bivši ministar obrazovanja Radovan Fuchs, predstavnici sindikata i poslodavaca te predstavnici svih vjerskih zajednica u zemlji. Goste je u predvorju kazališta muzikom dočekao gudački kvartet, a nakon svečanosti počašćeni su obilnom zakuskom.
Svečana atmosfera nakratko je narušena na samom početku inauguracije, prilikom protokolarnog ulaska okićenih članova sveučilišnog Senata u kazalište. Nepoznati stariji muškarac novog je rektora i sveučilišne dužnosnike dočekao vikom i oštrom dozom ogorčenosti zbog kićenog protokola:
'Sramite se što ovako glumatate, sramite se!', vikao je muškarac, no kada na njegovu provokaciju nitko nije reagirao, otišao je s mjesta događaja.

Inauguracija rektora Borasa započela incidentom – tako su naslovnice izgledale.

Riječima Nataše Škaričić: ''Inauguracija je incident, a ne ovo što je tip vikao.''

Ili riječima Viktora Ivančića: Dragi se mrtvac, uostalom, može smatrati rodonačelnikom žanra, jer je – preuzevši vlast nakon više od pola stoljeća terora socijalističkoga modernizma – svojski prionuo ubrzanoj proizvodnji tradicije i utemeljio operetni oblik promicanja nacionalne države i nacionalne kulture. Ponajviše njegovom zaslugom hrvatska se državnost, kada je podignut krvlju poprskani svečani zastor, ukazala kao opereta za tri groša, komad čija je forma besprijekorno prilagođena sadržaju, pa su pred fasciniranom publikom u jurišnoj formaciji iskočili zaboravljeni hrvatski kraljevi i knezovi, Tomislavi i Domagoji, Tuposlavi i Blesimiri, šireći miris vlage i naftalina, a i sam vladar, dok je postrojavao počasnu gardu u kitnjastim crvenim mundirima, skrojenim po uzoru na uniforme portira u boljim austrijskim hotelima, nije se trudio skrivati orgazmički grč na licu, grimasu koja ga je duže od desetljeća priječila da primijeti kako se zatekao na čelu tvorevine koja u globalnim okvirima znači manje od crnog ispod nokta. Slični su ga osjećaji bez sumnje prožimali i kada je u zgradi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu proslavljan njegov rođendan, u režiji ceremonijal-majstora Krešimira Dolenčića, koji je kasnije scenski osmislio i ispraćaj voljenoga vođe na onaj svijet, ili kada je u bijeloj vrhovničkoj odori bliještao iz svečane lože na jarunskoj vojnoj paradi, djelu istog režisera, dok je pod njim defilirala čitava slavna hrvatska ratna povijest, od sinjskih alkara s kuburama za pojasima do raketa načinjenih od kaširanog papira. Sam čin rađanja samostalne države bio je obilježen pompoznim povratkom brončanoga konjanika na Trg bana Josipa Jelačića, postavljanjem krupnog primjerka skulptorskoga bofla na zasluženo mjesto, uz razvijene zastave, snažni razglas i zborno pjevanje 'Lijepe naše': u provali opće nacionalne sreće nitko nije ni primijetio poveću hrpu toplih govana koja se taložila pod konjskim repom.

Čekaj, o čemu ovo Ivančić? O Kolindinoj inaugursuzaciji, rajt?


Ne, nego o Borasovoj. Od rektuma konja bana Jelačića do rektora zagrebačkog sveučilišta, obnavlja se lijepi hrvatski običaj prema kojem ceremonijalna megalomanija ide pod ruku s realnom mizerijom. Skoro da je riječ o šifri za razumijevanje temeljne niti nacionalne historije: što bjednije – to veličanstvenije!


Jednom je jednom; dvaput u koji mjesec – to je obrazac. Duh nacije.



Fenomen transcendira sezonu jesen/zima '14/15. Motivski sklopovi potemkinovih sela, lažnog ogledala, carevog novog ruha, pokondirenih tikava...

Od Ivančića po običaju maksimum minuciozne fenomenološke vivisekcije. Ali što ako je sve to među Hrvatima identificirano i opisano još prije sto godina, pošto ipak nacionalni sport? Pada mi na pamet primjenjivost klasičnog Krleže u uvijek novom i uvijek istom među nama klasičnom slučaju s ruba pameti: Glupost se zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama, glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi, a ta je cilindraška glupost elemenat što sam ga proučio prilično pomno jer sam među tim cilindrijacima imao čast i sreću proživjeti čitav jedan svoj maleni, neznatni život skromnog građanskog lica, toliko skromnog, te se rasplinulo gotovo do nevidljivosti. Naš domaći, autohtoni, takoreći, narodni rasni homo cylindriacus, dakle, koji stoji po pravilu uvijek na čelu jedne takozvane ''kulturne (cilindraške) ustanove'', razmišlja u sjaju svoga građanskog dostojanstva o sebi ovako: u ime sedam hiljada doktora naše cilindraške znanosti, ja stojim na čelu te iste naše znanosti kao njen najučeniji predstavnik, svakoga poštovanja najdostojniji! Svaka moja riječ do dana današnjeg bila je na svome mjestu, i u mojim veleučenim raspravama što ih je štampala naša cilindraška akademija nema ni jedne jedine pravopisne pogreške, a naš je pravopis, zna se, prilično zapleten. Već sâm taj fakat što se naši pravopisi, takoreći, sezonski mijenjaju, već sam taj fakat govori o natprosječnoj nadarenosti naše cilindraške, kaligrafske, pravopisne rase! Ja sam predsjednik u dvadeset i tri društva, i vila, koja stoji nad kolijevkom svakog novorođenčeta, meni je prorekla da ću biti pokrovitelj i zagovornik, počasni predsjednik i predsjednik, pokretač, ideolog, nadgrobni govornik i govornik kod otkrića spomenika, a s vremenom i sam brončana pojava u jednom od naših perivoja. U sjeni svoga cilindra ja sam, u dostojanstvu urednog telefonskog pretplatnika, lice o kome su u knjizi telefonskih pretplatnika odštampana puna četiri retka samih naslova i podnaslova njegovih građanskih funkcija, ja sam čovjek koji nikada nikome iz načela nije potpisao mjenice i koji nikada nije na otplatu kupio ni jedne kutije sardina, jer ja sam svoj uredni i ugledni život proživio u okviru svojih vlastitih plaćevnih mogućnosti, bez dugova, bez moralne, građanske ili bilo kakve mrlje, bez političke sjenke, bez rodoljubive ljage, otvoren kao trgovačka knjiga, uvijek svakome na uvid, propisan, učtiv, skladan, jasan, susretljiv, samome sebi i svojim bližnjima uzor-rodoljub, uzor-građanin i uzor-trudbenik, čovjek supružnik koji nije spavao nikada ni s kim osim sa svojom vlastitom gospođom koju sam odmah u prvoj noći našeg sretnog braka učinio majkom jednoga budućeg gospodina doktora i budućeg predsjednika i budućeg cilindraša, jer je nama Gospodin zapovjedio: rađajte se, cilindraška gospodo doktori, i rađajte buduću cilindrašku gospodu doktore, jer zato je i Svemir pokrenut da bismo se množili i umnožavali mi, cilindraši, govornici pred spomenicima i nad otvorenim grobovima velikana, sami u posljednjoj konzekvenciji velikani i budući naslovnici ulica i trgova u našem glavnom i prijestolnom gradu, u našoj metropoli, u našoj hiljadugodišnjoj civilizaciji.

Na drugom se mjestu u istoj knjizi spominju i neke sočne karakteristike ''našeg malog grada'', iste kao u svima malim zakucima koji hoće da igraju ulogu velegradskih centara te vrše neka poslanstva u mračnim i zaostalim provincijama iznad svoje vlastite snage.



- 22:04 - slušam (22) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

subota, 14.02.2015.

Kontra ljubavi






Ne idi za izgledom, ne idi za novcem, ne idi za lažima – moto je Njegove strane priče, izvjesnog Deana. Stalo mu je naglastiti kako nije tipičan frajer današnjice, sumnjivog morala, koji bi se, kao ti drugi, tipični, hvastao kako hvata ''pičke'' po birtijama, pa ih ''riješi na fukiju'' i onda skoči do druge koja ga zove da se idu ''negdje grijati''. Poziva se na svoj dobar kućni odgoj, radi kojega mu je ''ponos i slava u drugačijem obliku, finijem, kulturnijem''. Jednom je curu odveo sve fino i kulturno u restoran, na ulazu otvorio vrata, uzeo jaknu, odveo do stola koji je rezervirao, primaknuo stolicu. Zaboravio se, doduše, pohvaliti da je za stolom rabio pribor, ne žderući prstima, a nije ni prdio ni podrigivao, no ja ne sumnjam u njegove dobre manire. Ni supu nije srkao, uvjeren sam. Izričito zato navodi kako je sirotu djevojku tjerao da si pišu pisma, ali ne mejl, ne facebook, nego prava pisma, što se šalju poštom (daj mi nešto što mogu opipati i pomirisati, nešto živo, tehnologiju ostavi za neke druge ljude) te bio pun ideja kako da uspiju, da joj pokaže da ima i drugačijih muškaraca od onih na kakve je navikla. Trebamo, osim toga, imati na umu da se i s vlastitom mamom lijepo ophodi, da mu nije problem nazvati je svaki dan, otići s njom u nabavku, popiti kavu, otići u šetnju. I nikad je ne zove ''stara''. Osim toga nam pokazuje da je i svjestan zašto je to dobro naglasiti: radi prezentiranja slike o sebi na način koji misli da će mu donijeti poene: puno toga o muškarcu možeš saznati iz načina na koji se odnosi prema svojoj majci. Stavlja nam pod nos kako – evo, dakle – možemo sve jako lijepo sad znati o njemu.

OK, ovaj istovar govana ne možemo uopće uzimati jako ozbiljno, jer teško da ga i sam autor uzima – to je ono što je Lou Salome okarakterizirala kao šalkovićevsko uvaljivanje ženama (''mentalno uvlačenje u gaćice ženske publike sa statusima tipa 'ljubav je sve', 'think pink' i slično'') da bi mu lajkale i kupovale ostale proizvode; saying all the right things papagajstvo. No, do te mjere prozirno, trash i preloše da je čak bezveze i razotkrivati kao preloše. Sadržava, međutim, jedno opće mjesto koje me podsjetilo na nešto drugo.

Prije nego je počeo izvoditi u restorane, dok još nije imao kinte u džepu, neku je curu Dean odveo u park da na ''rosnoj tek pokošenoj travi gledaju zvijezde'' – i jako mu se dopalo (bio je to vjerojatno najbolji spoj na kojem sam bio) – i ne, nije s njom odmah spavao, ne toliko zbog nje, jer ona je htjela nego zbog sebe (poštovanja prema sebi). Nisam siguran je li izgovarajući ovo bio do kraja svjestan što je zapravo rekao. Dok mu cijela ideja počiva na tretiranju djevojke s poštovanjem koje ona zaslužuje, primjenom istog kriterija po kojem mora ne spavati odmah s njom da bi poštovao sebe proizlazi da je ona nevrijedna poštovanja. Jer ako si spremna sa mnom spavati na prvom spoju, tko zna sa kolikima jesi spremna napraviti to isto. I sa kolikima to i jesi napravila. I tko zna koji ti je ovo prvi spoj po redu ovaj tjedan. Ne, ja nisam takav tip frajera. Ne, ni ne želim te ako si ti takav tip cure.

Ali ovakvo je razmišljanje, tvrdim, upravo pokazatelj manjka onoga što autosugestivno tobože potvrđuje: poštovanja prema sebi.



Na što me to sjetilo? Lani u ovo doba je blogerica Kontra svega prepričala raspravu s prijateljem, u kojoj mu je skrenula pažnju na unutarnju proturječnost onoga što govori: ono što mogu reći je da si sam sebi dosta kontradiktoran. Ako se damo prvu večer, kurve smo. Ako se "čuvamo", onda smo dosadne. Činjenica je da je ovo balkan i da smo još uvijek svi poprilično zatucani, htjeli to priznati ili ne i upravo zbog toga postoji strah od osuđivanja ako se nešto napravi prerano ili prekasno. Uostalom, ti si mi ispričao onu teoriju o bravi i ključu. Ako ključ otključava 5 brava, to je dobar ključ. Ako bravu otključava 5 ključeva, to je loša brava. Razumiješ kako je nama ženama teško na ovom brdovitom balkanu? Moramo naći savršenu sredinu između svega toga.

Kako sam pisao već prethodno tu i tamo o datoj temi, nadovezao sam se nečime od toga: podvlačenjem licemjerne naravi glorificiranja ženskog djevičanstva na općem planu i čežnje za razdjevičavanjem na posebnom, odnosno shizofrenosti navade mnogih da im se neka manje sviđa zato što im se više sviđa (kao znak poželjnosti i drugim muškarcima, čime biva na stanovit način ''uprljana'', obilježena defektom). Neurotsko nametanje samome sebi apriornog hendikepa: isturanje posesivne opsesije u prvi plan, kao glavnog faktora selekcije.1



Someone Like You - Van Morrison by Original Sound Track on Grooveshark



Naravno, čim je nešto o muško-ženskim odnosima, odmah je tu i guru Igniss radi davanja svoga pravorijeka. Imao je prigovor mom komentaru: ne mislim da itko zapravo smatra ženu koju je razdjevičio manje vrijednom zbog toga što ju je razdjevičio. Prigovor koji bi možda imao nekog smisla da sam ja govorio o intrinzičnom manjem cijenjenju djevojke zbog toga što smo je sami razdjevičili. Ta nisam shizofrenim i licemjernim proglasio sam čin razdjevičenja (daleko bilo), već taj zahtjev pri kojemu smo okej s time da sami razdjevičimo, htjeli bismo da ona spava s nama (poseban plan: na kojem ništa ne pitamo i okej nam je kad činjeno s nama), ali joj onda istu tu radnju upisujemo kao zamjerku, stavljamo to na njenu dušu, dajemo joj minus bodove – ako činjena (i) s drugima (opći plan: na kojem je kinjimo moralističkim džudom). A onda, projekcijom tog općeg plana i u naš poseban plan, ako i s nama liježe počinjemo je gledati podozrivim okom.

Čime igniss obrazlaže hipokriziju stava kojeg advocira? ''Utilitarističkim'' argumentom: ako se nije morala pomučiti/uložiti/žrtvovati da bismo je uzeli k sebi, nema garancije da neće i strugnuti prvom prilikom kad joj puhne ćeif. Možda je ona krasna osoba koja donira djeci u Africi, ali po trenutnim indikacijama ne čini se kao osoba koja bi mogla istrpjeti dugoročnu vezu i/ili brak bez da u nekoj točci ne odluči otići nekome drugome (ili još gore, da mu podvali kukavičje jaje). Stoga on razumno kaže ''passe''.2

Mašala, nisam ni očekivao nego škiljenje iz dva bijednička mentalna vizira.

Prvi bijednički vizir: moralizam kmeta.

Drugi bijednički vizir: moralizam sitnog trgovca.







add. 1) Moralizam kmeta. – Osobno, ne rukovodim se nikad logikom: ako mi se (pre)brzo (pre)dala, da bi to značilo da je žena ''laka'', da bi se jednako tako dala i bilo kome. Ma da? Zašto? To je rezoniranje karakteristično za veću ili manju dozu samoprezira, kako i rekoh: manjak poštovanja sebe. Jebešga, taman sam dovoljno narcisoidan i arogantan (ma dobro, malo se hvališem; stavimo ovako: poštujem sebe) za ne osjećati se kao Bilo Tko. Barem njenoj afekciji da nisam Bilo Tko. Ako se dala meni, izvodim iz toga jedino to što je i rečeno: da se dala – meni. Meni (na posebnom planu), ne nekom drugom, petom, desetom, ne Bilo Kome (na općem planu).

Ako znas bilo sto by Azra on Grooveshark
ne znam što da radim sa sobom
na što misli da bacim
eto stvaram polako pjesmu o tebi
gledam tvoje tijelo
ludujem za njim
i ponavljam u sebi samo jedno:
poljubi me
pa mi prste u kosu uvuci
i zagrli me
poljubi me
pa se privij tik uz mene
i zapjevaj
ako znaš bilo što
želim da se stisnem uz tebe
da te milujem
da ti šapućem na uho bisere
da pričam o slobodi
da se glupiram
i da kažem:
oh, ti ludo jedina


To me, konačno, jedino i zanima: da mi se žena dâ iz gotivljenja moje osobe, zato što je to sama poželjela, iz privučenosti i očaranosti, iz obostranog ushita jedno drugim. Svaka druga varijanta – u kojoj me neka hoće ne genuinom dinamikom međusobne afekcije kojom me hoće, nego (jer oštrica kalkulantskog, ''utilitarističkog'' morala se okreće i u obratnom smjeru) u ovisnosti o tome koliko sam to ''zaradio'', koliko sam se pomučio, uložio garancije, itd. – ohlađen sam. Pa onda i ona bivajući ''drolja'' ili ''dama'' u ovisnosti o tome daje li prema kriteriju da joj afekcijski došlo, tj. onima koji su je očarali onime što jesu, ili pak prema kriteriju ''zarađivanja'', tj onima koji su iskazali i dokazali ''poštene namjere''. U podtekstu potonje propisane ''damskosti'', koju se traži od žena, stoji shvaćanje po kojem je tjelesna ljubav za nju nešto što čini samo kao ustupak muškarcu, ako je zaslužio onime što je uložio i čime se obavezao. Jedino zato hoće imati posla sa mnom: ne što bi me sama htjela, zbog onoga što ja jesam, što je očarana mnome kao i ja njom, nego što sam ja htio nju, pa očekuje zavjet zauzvrat i mjeri je li dovoljno dobila. To je sranje, i upravo to ću nazvati droljastim, na ovaj način fundirano ne-davanje (u čekanju dok joj ne potvrdim čvršće garancije).





Volim ovaj video. Za početak, kako se gledaju. Kako mu približi ruku do brade i zavesla prstima. Kako joj stavi ruku na struk. Kako ona stavi srednjak na svoju bradu i spusti dlan, prijeđe si njime po ramenu, prsima, u pokretu predavanja i senzualnosti. Kako se približe jedno drugom, licima, dahom. Kako se opet udalje, a zatim joj on priđe usnama uz obraz, do uha, s jedne pa druge strane. Kako stavi čelo na njeno čelo. Kako se njišu u nježnoj priljubljenosti, nosom, okom. Kako otpozadi stavi ruke na njegova ramena, miluje ga, ljubi. Kako se uhvate za ruke. Kako si stavi vanjsku stranu njegovoga dlana na obraz, mazno, pa unutarnju stranu na drugi obraz, na dno vrata, na jamicu (''to vam je suprasternalni urez''), voleći mu dlan koji je voli. Kako se priljube licima, njegova ruka na njenom potiljku, njena na njegovom vratu. Kako se dodiruju nosevima. Kako sad on njoj zgrabi ramena otpozadi, draga joj kosu, vrat, spušta glavu do nje. Kako naposljetku plešu pretapajući se u zagrljaj i poljubac.

Pa dobro, pobogu, ako između nas ima ovakve afekcije i magnetizma, nježnosti i strasti, ako ima ljubaviinfatuacije – što će mi još i nekakve garancije?

Jer uvijek može takve ljubavi za mene u njoj nestati?

U redu, ali što bi mi onda trebala i dalje ona?



Kiss of Fire by Hugh Laurie on Grooveshark



Kako li je malo pouzdanja u ženu koja se dade uloviti u nekakvoj vjernosti. Ona je danas vjerna tebi, a sutra nekom drugom. Ima skoro pola decenije da sam pisao post u kojem sam se nastavljao na ovu Krausovu misao. Kada mi je neka žena posvećena i vjerna na previše zagrižen, zapjenjen, nakostriješen, krut način – razočaran sam. Znam zbrojiti dva i dva, jasno mi je da to tada ne govori ništa o meni. Moje ''ja'' je njenom vjernošću devalvirano; mogao bih komotno biti i netko sasvim drugi i drugačiji, ona bi mi svejedno bila posvećena i vjerna – jer ionako to nije radi mene, već iz uvjerenja, to je ideologijski zasnovano; više ima u tome apriornog refleksa nego srca.

I na Dylanovu pjesmu: dah ti je sladak, oči k'o dva dragulja na nebu, leđa ravna, kosa bajna, ali badava to sve...
But I don't sense affection
No gratitude or love
Your loyalty is not to me
But to the stars above


Ja sam u toj predstavi sporedan lik, zvijezda na sceni je svetinja njenog monogamnog Dostojanstva.



Our Love Is Easy by Melody Gardot on Grooveshark



add. 2) Moralizam sitnog trgovca. – Ljubomora je produkt straha, nepovjerenja, nesigurnosti u partnera, kada želimo da i dalje ostaje s nama osoba za koju primjećujemo ili barem sumnjamo da joj više i nije toliko do nas, da nas više ne voli ili ne želi, no mi nju još volimo ili želimo, i onda se zelenimo. U čemu je, međutim, smisao zadržavanja osobe kojoj nije do mene – zlopateći i jedno i drugo – zar je to ideja ljubavi kakvu si priželjkujem? Ljubomora je stoga nesuvisla, no ljudski razumljiva, jer nije čovjeku ni u sebi moguće po komandi izbrisati osjećaje koji postoje za nekoga tko ih za nas više ne gaji. Princip zavjetnosti, s mjerkanjem ''potencijala za monogamiju'', je ništa drugo nego kodifikacija anticipacijskog zelenjenja, ustanovljena da se preduprijedi mogućnost – no za to već nemam razumijevanja. Bijedničko i nakaradno u tome je činjenje iz zelenog besmisla moralnog principa. Ružan, vrlo analan instinkt kontrole i manipulacije nad futurom njene afekcije – hoćemo da joj odsad i nadalje i ubuduće igramo mi, jedino mi i isključivo mi (u protivnom je ona ''nekvalitetna'' ili barem ''drolja''). Možda je na drugim poljima krasna osoba koja donira djeci u Africi i slično, ali zajebi ti to ako ne bi mogla ''istrpjeti dugoročnu vezu i/ili brak bez da u nekoj točci ne odluči otići nekome drugome''. Jer poanta je u tome da istrpi jednom kad se upustila ozbiljno, sve i ako više ne osjeća prema nama infatuaciju, tj. ako dlan na obrazu želi ne više naš nego nekoga drugoga. Kako ćemo mi sitne duše isljeđivanja imperativne monogamije i kontrole s kime je dužna biti, najbolje moći u startu procijeniti je li ona materijal za takvo što? Ta jasno: ako je nešto žrtvovala, ako se morala potruditi. Pa dabome, nema gušta do nečijeg ostajanja s nama zbog toga što je držimo za jaja onime što je potpisala ili obećala ili žrtvovala/uložila ili dospjela u ovisnost i socijalne pritiske.

Ma marš, prostaci, antiromantici, istovarači govana, sentimentalci zavjetne veze, kenjatori monogamne vjernosti pretvorene u moral! Kakva samo bezdušnost u progonu ljubavi.







  1. A u optjecaju je ista logika i u obratnom smjeru, među ženama. Sviđa ti se neki muškarac? Loša vijest, draga, nešto tu znači nije s njim u redu. @

  2. Svodi stvar na procjenu koliko je cura pogodna za monogamni oblik vezivanja, preko usporedbe dva slučaja:
    - U prvom slučaju (povijesnom) muškarac razdjeviči ženu nakon što se već zna da će s njom provesti ostatak života. Za uspostavu takvog dogovora su se sve uključene strane morale prilično pomučiti i uložiti nekakve garancije, što s njegovog stajališta upućuje na to da će se ona toga (zajedničkog života) pridržavati u budućnosti.
    - U drugom (modernom) slučaju muškarac razdjeviči ženu zato što ju je našao u disku, njoj se svidjelo to što joj je rekao da mu ona izgleda kao da se tu najbolje zabavlja, i pri tome ju je dotaknuo po nadlaktici. Za uspostavu takvog dogovora se nitko nije nimalo morao pomučiti, niti su uložene ikakve garancije, tako da s njegovog stajališta nema nikakvih indikacija da će se ona toga (zajedničkog života) pridržavati u budućnosti.
    Analizirajmo moderni slučaj. Zašto bi muškarac treban potencijal za monogamiju žene iz modernog slučaja procijeniti jednakim kao i kod žene iz povijesnog slučaja?
    - Ako joj je bilo potrebno toliko malo da ona spava s njim, koliko će joj trebati da spava s nekim drugim? Dosadašnji dokazi kažu: malo.
    - Je li ona osoba koja razmišlja i djeluje dugoročno? Dosadašnji dokazi kažu: ne.
    - Je li morao išta uložiti da bi se dokopao njene vagine pa da bi se osjećao sentimentalno ili kao da je stekao nešto vrlo vrijedno što valja čuvati? Dosadašnji dokazi kažu: ne.

    Je li njen potencijal za monogamiju jednak kao i kod povijesnog slučaja? Naravno da nije! Pa muškarac bi morao biti lud da misli da je isti.
    @

- 23:59 - slušam (20) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

srijeda, 11.02.2015.

Spektar sive


Tesko vrijeme by Azra on Grooveshark
teško vrijeme za matore, prijatelju moj
ljudi postaju nalik na kokoši
slabo vide i rano liježu
a jutrom žure na kopanje
zbijeni u gomile duhana
džepova usukanih od znoja dlanova
(uloge su davno podijeljene
i svak ide svojim putem)


George Grosz, Sivi dan (1921.)

George Tooker, Government Bureau (1956.)

Važno je zvati se Đorđe. Ako misliš farbati sivom.

Portret mog zivota by Đorđe Balašević on Grooveshark
setno sivu, nepogrešivu



Čemu svo ovo sivilo? Zbog pitanja Smisla.

Otkud najednom pitanje Smisla? Zbog Stephena Frya.



Sjetio me ovaj video – što se zadnjih dana viralno raširio internetima pa dospio i do mene – na neka razmišljanja koja sam imao ili imam; obnovio mi jednu temu.



Ljudi se školuju, šegrtuju, pa se zapošljavaju i rade, ako uopće i to, pa tako godinama i decenijama, jutro za jutrom, žure na kopanje, sve slabije vide, sve ranije liježu, nema se s kime ostati mlad jer su svi ostarili, akumuliraju staž u dodijeljenim im ulogama, postaju lažno tašti, otplaćuju kredite, idu u penziju i... i... što? I gotovo?

Tužno, ha? Što čovjeka čeka na kraju puta, nakon odrađenog života kopanja? Možda nagrada, kost, šećer, med? – ne, nego jedino poraz, starost, bolest, smrt. Priča ne može ne završiti tragično, život nije nitko preživio. Pa dobro, ljudi! Ako je život samo kopanje pa tragika, onda zašto? kome? čemu?

Zato većinom barem svijemo nekakvo gnijezdo, razmnožimo se. To nam daje kakvu-takvu motivaciju i posredni smisao: besmisao egzistencije prebaciti na drugoga – nek' se mali bakće. Umjesto da stvarno riješimo to pitanje, da preuzmemo problem življenja na sebe – jer stvarno riješiti to znači riješiti sobom, jedino se tako može – umirimo se racionalizacijom ''življenja za njih''. Djeco (govorimo), na vama svijet ostaje!

Kad na svijet dođu, gledaju (samo) da žive, i tako ispune svoj smrtni udes; i djecu za sobom ostavljaju da i dalje ima tko da umire. (Heraklit, fragment 20)



Knjiga Viktora Frankla Čovjekova potraga za Smislom (kod nas prevođena i kao Život uvijek ima smisla) rađa se na supstratu graničnih stanja – ljudskog duha u izrazito teškim okolnostima, u izloženosti najvećim deformativnim pritiscima (Frankl elaborira na primjeru života u Aušvicu), s prelijevanjem šoka i gorčine u apatiju, katatoniju i depersonalizaciju.

U Kunderinim romanima, svaki lik obilježen je nekom svojom temeljnom situacijom, svojim problemom, temom, ''egzistencijalnom šifrom'' koje je eksperimentalni nositelj. U Nepodnošljivoj lakoći postojanja dano je i objašnjenje: Bilo bi glupo kad bi autor pokušao uvjeravati čitaoca da su njegovi junaci stvarno živjeli. Njih nije rodilo majčino tijelo, rođeni su iz jedne ili dviju sugestivnih rečenica, ili iz jedne osnovne situacije. Tomaša je rodila rečenica einmal ist keinmal. Terezu je rodilo krčanje crijeva. Krčanje crijeva, to je znak njenog tijela, koje ju podsjeća da je tu: duša vuče gore, a tijelo dolje, što zatim izaziva unutarnju vrtoglavicu. Ali pojam ima i općenitije važenje: Tu vrtoglavicu, taj zov dubine mogli bismo definirati i kao opijenost slabošću. Čovjek postaje svjestan svoje slabosti i ne želi joj se suprotstaviti, nego joj se želi predati. Opijen je svojom slabošću, želi biti još slabiji, želi se srušiti na trgu, pred svima, želi biti dolje i još niže.

Pred par godina, Sredovječni udovac imao je post koji me se dojmio: Bilo mi je hladno, ali nisam se nikad smrzavao. Pisala mi prijateljica o onom osjećaju kad hodaš izgubljen u planini noću, zimi... Ono kad osjetiš slatku nemoć i zaželiš sjesti i predati se i nasmijano čekati... Ja sam uvijek išao dalje... Neki dan smo Nezaposleni Vjeran, njegova kćer i još šezdesetak drugih trčali, hodali kroz snijeg i nismo ni pomislili odustati. Jednom davno je dvojica nas otišlo u planine poslije nekoliko pića, a mrak se već spuštao i bio je zatvoren planinarski dom u koji smo išli, pa smo nepoznatim putevima u drugi. Na drugom brdu su se neki smrzli, prijatelji su nas oplakivali, a mi smo išli dalje i nisam ni pomislio stati... Opisala mi je taj osjećaj umora i želju da staneš i sjedneš u snijeg i čekaš onako nasmijano... Osjećam se baš tako...

Kaže: taj osjećaj umora i želju da staneš i sjedneš u snijeg i čekaš. Nasmijano: kao olakšanje. Odmah sam se sjetio nečega: Nietzscheov odlomak o ''ruskom fatalizmu'': onaj fatalizam bez revolta, s kojim ruski vojnik, kad mu ratni pohod postane neizdrživ, naposljetku legne u snijeg. Uopće ništa više ne prihvaćati, ne uzimati na sebe, ne uzimati u sebe – uopće više ne reagirati...1

''Želiš'' se prepustiti, odustati. Navodnici zato što je to nejedinstveno, kompozitno željenje, zapravo kompenzacijsko. Tko proživljava vrtoglavicu, dok ga vuče vlastiti pad, dubina, nije da joj se doista želi predati, nego samo želi izbjeći kalež kroz koji bi u protivnome – pri opiranju gravitaciji, čupanju prema gore – morao ispijati. Osnovna i prava želja bila bi promijeniti svoj položaj, no u situaciji beznadnosti promjene – ili ako je ono kroz što treba proći da bi se probilo do druge obale preteško, premučno, prebolno, prenezamislivo (na primjer) – podsvjesno ''želimo'' da ne moramo ništa, samo leći u snijeg, biti pošteđeni prolaženja ili pokušavanja, oslobođeni obaveze poduzimanja, nalazimo olakšanje u prepuštanju vlastitoj slabosti; u tome je vrtoglavička opojnost kapituliranja. Samo kad bi nekako mogli mirne duše nastaviti bez nastojanja na promjeni, da sve ostaje kako jest – ali i kad bi nestalo onog nezadovoljstva sadašnjim položajem (koje u odmazdu tim jače izbija iznutra!).

Frankl uviđa: život je po definiciji naprezanje i borba, a katkad postaje teško motivirati se na nastavak kotrljanja kada nema vajde, kad nisi baš načisto zašto, čemu se uopće truditi i jedino ti je još do slatke nemoći lijeganja u snijeg. Njegova logoterapija počiva na premisi po kojoj je, za razliku od Freudove psihoanalize (temeljene na volji za užitkom) i Adlerove individualne psihologije (temeljene na ničeanskoj volji za moć) najdublja sila oko koje se ljudska bića okupljaju – Kierkegardova volja za smislom. Dalo bi se to opisati i kroz obrtanje poznate uzrečice: dok ima nade, ima i života. Osnovna postavka je pomalo samoreferentna: da je naša glavna motivacija na življenje naša volja da nađemo smisao života. Ako ta volja blijedi i nestaje, čovjekova psiha se deformira i razboljeva. Stoga se i liječenje sastoji od otkrivanja, iskapanja u nama nečega do čega još uvijek marimo, čak i kad nam je najteže i najapatičniji smo, te prihvaćanja na djelu zadatka s tim u vezi.



Ideja logoterapije je utoliko nošena jednim svojim vrlo simpatičnim vidom: inzistiranje na ''prkosnoj moći duha'', stav koji odlučuje biti jači od sudbine (kažem ovo bez trunčice ironije), nešto kao Isus koji još i na križu viče Pilatu i mučiteljima da mu ništa ne mogu. Unatoč svemu govorenje životu DA, nepuštanje, nelijeganje u snijeg, sve i ako in ultima linea apsurdno; Frankl kao proto-Camus: Sizifa trebamo sebi predstaviti kao sretnog.



Na jednom mjestu Frankl pripovijeda kako je utješio svoje apatične pacijente: Zatim sam, obraćajući se cijeloj grupi, prešao na drugo pitanje: Je li majmun – na kojemu se proizvodi serum poliomielitisa pa se zato neprestano bode iglama – kadar ikada shvatiti smisao svoga bola? Ne može, dakako, jer svojom ograničenom inteligencijom ne može ući u ljudski svijet – u kojemu njegov bol može jedino biti shvatljiv.

Hm, u ovom mi izvodu već nešto jako smeta. Poručuje se da majmunova bol svejedno može imati smisla, iako ga on sam ne zna. Pa da, baš utješno za majmuna: što ga boli u ime našeg smisla. Postavljaju se brojna pitanja. Boli li ga zato manje? Zašto bi ga trebalo biti briga za naš smisao? Zašto bi trebao nalaziti svoj smisao u našem smislu? Je li sâmo to što može biti nekog tamo smisla njegove boli onkraj onoga što sam shvaća, stvarno podloga za zaključak da bi svoje trpljenje trebao osjetiti kao ne više glupo, besmisleno, apsurdno?

Treba razumjeti: Frankl je ponajprije doktor, psihijatar, medicinski oportunist – nije ga toliko briga što ni kako, samo da mu je izliječiti, izliječiti. A izliječiti (manje-više sva stanja) prema logoterapijskim zasadama znači: proizvesti čovjeku neki smisao. Doslovno: neki. Samo da bude nekog, bilo kojeg, jer je stanje bolesti definirano kao ono u kojem izostaje neki, bilo kakav. Pojedina ideja o smislu Franklu će stoga igrati ne onoliko koliko sadrži kritičke osnovanosti, nego koliko je medicinski efikasna, odnosno koliko ju se da instalirati u pacijenta kao iznjedreni smisao. Ovo što sam rekao može se reći i otvorenije: po potrebi on neće prezati ni od demagogije ukoliko ona postiže viši cilj izliječenja stanja, tj. ako ju se može prodati, uvaliti pacijentu, kao logoterapijski placebo – šupljikave izvode koji će, međutim, proći; rupe da ne budu opažene.

Frankl pritom nije ćorav: jasno vidi i potentnost snažnih religijskih uvjerenja – po prirodi autosugestivnih – u funkciji nošenja smisla. Naročito to vrijedi za religije s onostranom te(le)ologijom, koje za njega nisu cilj po sebi (jer cilj svih ciljeva je uvijek izliječenje, zdravlje), ali percipira kako moćno sredstvo mogu biti. Kod graničnih stanja, kao ultimativne točke logoterapije, kada dođeš do zida i više se valjda ništa ne može naći u okviru ovoga svijeta i života, otvara se kompletan novi izvor smisla s onu stranu. I to nepresušan, jer što god da se događa ovdje, zadnje svrhe izmještene su u transcedenciju, a tamo naravno neuništive. To je svojevrsno ''varanje'', deus ex machina doskakanje logoterapijskim ograničenjima zadanima pravilima igre na planetu.

No, rekli smo, Frankl je prije svega oportunist logoterapije pod svaku cijenu (što si je i eksplicitno deklarirao kao smisao svoje osobne egzistencije). Zato mu je bilo mnogo interesantno ustanoviti pojam smisla koji nadilazi naše ovostrano shvaćanje, onako kao što je smisao boli majmuna transcendirao njegovo shvaćanje. Onda sam dalje upitao: ''A što je s čovjekom? Jeste li sigurni da je čovjekov svijet završna točka u evoluciji kozmosa? Zar je nezamisliva mogućnost još neke druge dimenzije – neki svijet iznad čovjekova svijeta: svijet u kojem se nalazi odgovor na pitanje zadnjeg smisla čovjekove patnje?''



Primijetimo ipak da se od nas tu traži nešto što se od majmuna nije tražilo: da sami pojmimo taj smisao koji nas nadilazi. I u redu, 'ajde, dopustimo taj kvantni skok u slijedu vrsta, uzmimo da bismo mi ljudi, pametni kakvi već jesmo, u odnosu na niže vrste ne samo imali viši intelektualni prag nakon kojega nas smisao naše boli kognitivno transcendira, nego onda još mogli i reflektirati o njemu. Ali primijetimo i još nešto: nismo svejedno ni pod razno u stanju misliti smisao sam, nego tek tu misao: da nije nezamisliva nad-dimenzija u kojoj imamo smisla. Ne, dakle – koji je. Nego jedino – da ga možda i može biti (nije isključeno kao mogućnost). Nismo ga u stanju kapirati u onome što on jest, ne njega (jer to svakako jest izvan naše pameti), već samo: pojam o mogućnosti njegove egzistencije.

Dno religioznog osjećanja: iako nismo sposobni naći ''odgovor na pitanje zadnjeg smisla čovjekove patnje'', mi možemo ''steći uvid'' da traženi odgovor ipak ''mora postojati'', u nekoj nad-dimenziji. Tu se onda misao – kako mora da postoji viši smisao izvan naše pameti – redovito uzima za optimističnu misao, misao Vjere, misao Nade, ideal koji nam ''daje razlog'', opravdanje ufanja: u ideale, u spas, u dobrotu i ljubav, u moral... u ''Boga''. Franklova knjiga podrazumijeva isto: velika potraga za mogućnošću Smisla kao automatski razlog za prirediti proslavu. Utemeljenje optimizma!

Nisam slučajno 'Smisla' napisao velikim slovom. To je zato što ćemo sad to već morati razlikovati: smisao s malim od Smisla s velikim.



Razmišlja se: laboratorijski majmun na čijoj koži eksperimentiramo smio bi biti sretan i zadovoljan – optimističnog odnosa, punog ufanja, spram svoje boli – samo kad bi skužio da je poslužio nekoj višoj svrsi. To bi mu trebalo već biti dovoljno, odmah utjeha. A mi? Mi smo, analogno, tjeskobni tek zato što nismo načisto ima li naša egzistencija višeg smisla. Jednom, dakle, kad bismo uspjeli konačno utvrditi da ima, mogli bismo biti mirni. (A logoterapija bi uvijek imala čemu pribjeći, neovisno o stanju stvari na zemlji, kakav god crnjak bio posrijedi.) I zato – svi u potragu!

Ali gle (da operiramo dalje s Franklovom paralelom): taj majmunov smisao, koji ga nadilazi – naime, mi, naši laboratorijski postupci – uopće ne mora (ne bi se vjerovalo) raditi u zajedničkom interesu s majmunom. Komotno ga može(mo) iskorištavati, mučki i bezobzirno, u svoju vlastitu svrhu, koja s njegovom dobrobiti ne da nije zajednička, nego joj je izravno suprotstavljena. Ili, primjer žabe. Čovjek nesumnjivo posjeduje izvjesnu nad-dimenziju u odnosu na žabe. One ne razumiju što (im) čini čovjek. No, da kojim slučajem razumiju – zar bi ih to što saznaju obradovalo? Jedan moj bivši cimer ih je kao dijete znao žive guliti (e da bi ''vidio kako iznutra funkcioniraju'') i ostavljati ih tako oguljene da danima skapavaju u najgorim mukama.

Ni mravi i gliste i slična ''niža'' stvorenja ne dosežu do našeg mjerila. Nije li ipak točno da mi s njima – čisto olako? Nema tu čak više ni maliciozne znatiželje (žaba), niti nevino-hladnog instrumentalnog znanstvenog sadizma (majmun), nego ih zgnječimo i zdrobimo bez razloga... onako, došlo nam, iz dosade, iz obijesti. Da razgazimo cipelu.



I don't believe in an interventionist God... U postu Probavljivost duše dao sam sliku Gombrowicza na plaži kako spašava izvrnute bube i kod jedne biva prisiljen obustaviti radnju, postati ravnodušan na arbitrarnom mjestu prema patnjama te konkretne bube.2 Slično kao s ovim bubama biva i s nama, djecom Majke Prirode i Boga Oca, ali zanemarenom djecom, jer Mater i Ćaća su blazirani, ravnodušni, potpuno lišeni sentimentalnosti prema našim stradavanjima i agonijama. Svijet je, rekoh tamo, okvir mogućnosti unutar kojega se život odvija. Složeni sustav, ali sustav koji se vrti sam sobom, svojom unutarnjom neumitnošću, bez ikakvog nadzornika izvana. Mama i Tata postavljaju krajnje granice slučaja, dok ono što se događa unutar tih granica – to se njih ne tiče, u to se ne upleću. I ni zbog koga neće posebno intervenirati. Na sve naše urlike, plač, jadikovke, kukumakanja, odgovaraju tek lijenim zijevom, s izrazom neizrecive dosade.

Fry postavlja poznato pitanje maksimalne neugodnosti za teologe, o kojeg su mnogi jurišnici na Vječnu Istinu zube porazbijali: pitanje: ''Zašto to Bog dopušta?'' Zar ne iz istog razloga iz kojeg je Gombrowicz kao svemoćni div dopustio da neke bube ostanu umirati u mukama? Svakoga dana možemo u novinama čitati užasne, užasne vijesti, koje se opiru našem shvaćanju. S posebnim naglaskom na smrt djece: naša imanentna tragičnost bila bi nam još nekako i prihvatljiva samo kad ne bi bila tako nelogična i hirovita, tako nasumična, besmislena i, last but not least – nepravedna. Nepravda je neopozivi princip života: nekome daje, nekome uzima. Netko je zdrav, netko bolestan, jedan živi, drugi umire, podijeljeni smo – bez ikakve logike, najglupljim slučajem – na bogate i siromašne, lijepe i ružne, sređene i zbrkane, sretne i nesretne... Najnapetija točka pitanja o smislu života: problem smrti djece i novorođenčadi. (Dozovimo u sjećanje samo strašne prizore s onkologije u Klaićevoj.) Kako gledati na svijet i postojanje iz njihovih očiju – ako se pokušamo uživjeti, uosjetiti u perspektivu te stradale djece? Riječi kao pravednost i smisao moraju zvučati limeno i smiješno. Viša nepravda pred kojom naš razum ne može ne kapitulirati; posve naopaka, nastrana... neljudska (poništava sve naše koncepte ''zakonomjernosti'' prirode). Činjenica smrti djece dovodi nas na rub smisla, izravno nas suočavajući s crnim, vrtoglavim, bezdanim upitnikom: o beznačajnosti postojanja. Mama i Tata pokazuju nam da im nismo baš jako bitni. Smrt djeteta obezvređuje ljudski život po sebi, općenito i ultimativno – daje načelnoj tragediji života, koja je u startu gorka, još i dodatan okus proizvoljnosti, nevažnosti, lakoće (nema lakoće koja bi nam teže padala). Ta ironična bezbrižnost nasumične nepravde, očevidna i neumoljiva, do dna razara humanitarno-optimistični patos ''podvrgnutosti Višem Redu Stvari'', koji bi tragediju činio dostojanstvenom, značajnom, uzvišenom. Ne, u prah bivamo pretvoreni... i s kakvim samo nehajem!



Precizirajmo odstupnicu koju trebamo. Nećemo je naći u golom uvidu da nam muka ima nekog višeg smisla. Da smo korisni nečemu što nas transcendira. Jer nije baš nešto utješno biti sluga smisla koji nas doduše transcendira, ali kojemu i dalje dođemo obični majmuni i gliste!

Vidimo li već koja je to pretpostavka neophodna za održanje naše utješenosti?

Laboratorijskom majmunu smo preporučili da smije biti optimističan, kao da je naš interes odmah i njegov interes. Eto nužne pretpostavke: da ''interesi'' nisu suprotstavljeni. Nalaženje utjehe za trpljenje u višem smislu imat će smisla samo ukoliko služenjem njemu istovremeno služimo svojoj dobrobiti (upravo kroz to služenje, njim samim).

Zato optimistički govoriti o pojmu nad-smisla ne pali ako ćemo ga doživljavati u ordinarnom biologističkom smislu: kao oblik života superioran našemu, superhumanog mjerila. Ne, morat će smisao postati – Smisao.

Ako nas tješi misao da nismo sami sebi svrha, već sredstvo neke nad-dimenzije, onda pritom obavezno ciljamo ne tek na neku višu, kao mi što smo majmunima, nego isključivo na najvišu, krajnju instancu, Apsolut, na idealni koncept nekoga ili nečega što posjeduje karakter apsolutne svrhovitosti – dakle (lat. ab i solus) onoga koji je samodovoljan, samotvoran, sam po sebi, sve sam iz sebe i za sebe i tako dalje – te kao takav, sverazumijevajući i sveizravnjujući, stojeći u isti mah na svim stranama, stoji i na našoj strani. To je apsolutno nužno: da se radi baš o Apsolutu. Jer ako kažemo da je naša bol objašnjena običnim superiornim smislom, to još ne mora značiti da nas dotični neće samo iskorištavati (mučki, kao mi majmune), ili se s našom sudbinom zezati (razgaziti, kao mi gliste). Tek služba konceptu apsolutne pravednosti (Bogu, Cjelini), moći će garantirati istovjetnost interesa (pa ako su naše muke i naša umiranja u njenom interesu, apsolutnom i savršenom, onda to jamči da su OK i za nas).



Ali tu sad upadamo u glib najrazuzdanije metafizike! Što je definicija metafizike? Kada se hoće znati više nego što se može. Spoznaja Apsoluta je ono što nam je potrebno za ovo što Frankl hoće s pričom o majmunu – za logoterapijski se sublimirati Smislom po transcendentalnoj odstupnici. Pa možemo li to? Ponovimo još jednom kako sam kaže (u nasljedovanju struktura tradicionalnosti koje se fundiraju na konceptu ''nečega višeg''): mi možemo zamisliti ''neki svijet iznad čovjekova smisla''. Dakle, ''neki''... tek neki. Jedino što možemo zamisliti je da postoji to ''nešto'', neka druga dimenzija (u kojoj prebiva Odgovor). Krajnje neodređeno. Ne možemo znati ama baš ništa u vezi s eventualnim višim smislom našeg trpljenja osim da bi ga ''moglo biti''. To je jedini, jedini, jedini uvid nama dostupan. Što, međutim, baš i nije ono što mi hoćemo i trebamo, zar ne? O Apsolutu, o Cjelini – ni riječi. Ništa! Terra incognita. Nismo pozvani.

Vidimo, logoterapijski zahvat tu, igrajući na kartu upravo racionalnog uvjeravanja, u sebi sadržava ne rupu, nego provaliju u racionalnom slijedu. Kao Rješenje/Utjehu/Odgovor nudi nešto u što je lako povjerovati, jer racionalno koherentno – naime, da se ne može isključiti neki smisao što transcendira naše poimanje (doista, ne može se) – dok se stvarno Rješenje/Utjeha/Odgovor ipak nalazi na sasvim drugom mjestu, u nečemu puno težem za povjerovati, jer totalno spekulativno-metafizičkoj fatamorgani: Smislu, tj. Apsolutu, tzv. Providnosti čiji su putevi misteriozni, ali koja ima plan i neki razlog za svakoga od nas, koja ravna svime i brine za nas, točno znajući zašto nam radi sve što nam se događa.3


A smo u stanju misliti, B nismo. Da bi premostio provaliju, um koji traži Smisao poduzima poistovjećivanje A, kao onoga što može suvislo pretpostavljati (neodređenog ''nečega'', smisla s malim s), s nemislivim B (dobronamjerna ab solus Providnost, koja u ultimativnom svođenju računa brine za nas i nad ukupnošću zbivanja – uključujući jad, čemer, čamotinju i sive dane – ravna u našem najboljem interesu). Jedan kroz jedan demagoška podvala od strane Frankla, u terapeutske svrhe, sadržana je u argumentiranju A uz navođenje (pribjegavajući oportunom instrumentaliziranju konotacija religijskog koncepta Dragog Boga) na zaključak B.



Ljubim one koji ne traže tek u zvijezdama razlog da propadnu i da budu žrtve; već one koji se žrtvuju zemlji, proklamirao je Nietzscheov Zaratustra odmah u svom pred-govoru, kao prvu stvar koju je imao za podijeliti sa svijetom. Preklinjem vas braćo moja, ostanite vjerni zemlji i ne vjerujte onima koji vam govore o nadzemaljskim nadama! Trovači su to, svjesno ili nesvjesno. Kakve sve može biti logoterapije i ''prkosne moći duha'' koja se ne bi utjecala jeftinom triku bježanja u kič-idilu utopijskih teleologija, nego ostajala tragički intonirana? To bi mogla biti tema nekog drugog posta... ili mnogih drugih.

Nije sve tako sivo by Hladno Pivo on Grooveshark



  1. Komentirao sam Sredovječnom cjelovitim odlomkom: Nietzsche priča kako je u teškim situacijama, koje se ne može promijeniti, najpametnije tako reagirati, s važnim naglaskom: u lišenosti gorčine, kivnosti. Ako se igdje uopće nešto mora umjesno iznijeti protiv bolesti, protiv slabosti, onda to da se u njoj omekšava izvorni instinkt za izliječenje, obrambeni i oružani instinkt u čovjeku. Ni od čega se ne zna otresti, ni sa čim se ne zna završiti, ne zna se ništa odgurnuti – sve nas ranjava. Čovjek se i stvar nametljivo približavaju, doživljaji zasijecaju preduboko, sjećanje je gnojava ozljeda. Bolest jest unekoliko sam resentiman. – Protiv toga bolesnik ima samo jedan veliki lijek - zovem ga ruski fatalizam, onaj fatalizam bez revolta, s kojim ruski vojnik, kad mu ratni pohod postane neizdrživ, naposljetku legne u snijeg. Uopće ništa više ne prihvaćati, ne uzimati na sebe, ne uzimati u sebe – uopće više ne reagirati... Znatan razbor (Vernunft) koji počiva u ovom fatalizmu nije uvijek samo odvažnost na smrt, kao nešto što održava život u okolnostima opasnima po život, nego je i smanjivanje razmjene tvari, njeno usporavanje, neka vrsta volje za zimskim snom. Par koraka dalje u toj logici i imamo fakira koji tjednima spava u grobu... Jer prebrzo bi se iscrpili ukoliko bismo uopće reagirali, pa više ne reagiramo: u tome je rečena logika. A ni s čim se ne sagori brže nego s afektima resentimana. Izvjesno je da je za iscrpljene najštetnije da reagiraju srdžbom, bolesnom ranjivošću, s nemoći da se svete, žeđi za osvetom, otrovnom smjesom u svakom smislu. Time je uvjetovano rapidno trošenje nervne snage, nezdravo povećanje štetnih izlučevina, na primjer žuči u stomaku. Resentiman je ono po sebi zabranjeno za bolesnika – njegovo zlo, nažalost i njegova najprirodnija sklonost. – To je shvatio onaj duboki fiziolog Buda. Njegova ''religija'', koju bi bolje bilo označiti kao higijenu, da je ne bismo miješali sa stvarima dostojnim sažaljenja kao što je kršćanstvo, učinila je svoj učinak ovisnim o pobjedi nad resentimanom: osloboditi dušu od njega – prvi je korak k oporavku. ''Neprijateljstvo se ne okončava neprijateljstvom, prijateljstvom se okončava neprijateljstvo'': to stoji na početku Budinog učenja – tako ne govori moral, tako govori fiziologija. – Rođen iz slabosti, resentiman nikome nije štetniji nego samom slabom – u ostalim slučajevima u kojima je pretpostavka bogata priroda, ostati gospodar nad tim osjećanjem, suvišnim osjećanjem, bezmalo je dokaz bogatstva. @

  2. Koja? Koja? Koja? Svaki čas sam sebi govorio ''ova je'' – i spašavao je ne mogavši se odlučiti na tu strašnu, gotovo podlu arbitrarnost – jer i zašto ta, zašto ta? Dok najzad ne dođe u meni do sloma, naglo, olako odbacih u sebi suosjećanje, zastadoh, razmislih ravnodušno ''no, vraćam se'', usredotočih se i pođoh. A buba, ona buba na kojoj sam prekinuo, ostala je mašući nožicama (što mi je zapravo bilo svejedno, kao da sam izgubio volju za tu igru – ali znao sam da su mi tu ravnodušnost nametnule okolnosti, i nosio sam je u sebi kao nešto tuđe). @

  3. Na primjer kršćanski Bog: Možda nikad niste razumjela da Bog ima plan za Vaš život, plan koji obuhvaća sva područja Vašeg života, plan koji osigurava sve Vaše potrebe i omogućuje Vam da se u potpunosti ostvarite kao osoba. Da, Bog ima plan za Vas. Čudno – naglašavaju neki duhovni pisci – kako mnogi vjeruju da Bog postoji, ali, kad nešto krene loše, vjeruju li da On ima plan za njih i da ih ljubi? I nema majci da bi bilo ičega majci neplaniranog: Gospodin Vas je želio. Čak i ako Vas Vaši roditelji nisu očekivali, On je uredio da dođete na ovu zemlju u ovo vrijeme. Postoji smisao i svrha za Vaš život. Imate jedan cilj, imate ogroman potencijal, Vi ste skladište puno prekrasnog zrnja: talenti, darovi koje je Bog stavio u Vas da Ga slavite i da služe Vašem naraštaju. Postoji problematika na ovoj zemlji koja iziskuje apsolutnu potrebu Vaše nazočnosti i Vaše intervencije. Niste došli na zemlju da preživite, da patite ili da živite neprestano u kaosu, frustraciji, pritisku ili depresiji. Gospodin ima prekrasne planove mira, a ne nesreće, da Vam dadne budućnost i nadu (Jer 29,11). On zna da je osoba bez nade već mrtva. Jedino je pitanje 'kad će biti pokopana?' – Odbijte napustiti zemlju bez ostvarenja tog cilja, jer niste ovdje na zemlji slučajno. Zapamtite to! Dan kad otkrijete zašto vas je Bog poslao na zemlju, bit će jedan od važnijih u Vašem životu. Otkrivanjem i hodanjem u Božjem planu doživjet ćete ispunjenje i zadovoljstvo kakvo nikada prije niste osjetila... Treba, napokon, definirati i što je to Božja Providnost: Niste prepuštena samoj sebi. Postoji Božja skrb o stvorenjima, posebno o čovjeku, pa i o Vama (= Božja Providnost). Ona nije istovjetna sa sudbinom, nego je čin slobodne i dobrohotne Božje volje. Bog je ne samo sve stvorio već sve uzdržava i svime upravlja (usp. I Vatikanski sabor), ne ograničavajući čovjekovu slobodu, u skladu s ljudskom naravi, što nas navodi na suradnju u otkrivanju i ostvarenju Božjeg plana. U SZ, pogledajte: Božji plan kao predviđanje; Job 10,12; Mudr 6,7; 14,3; 17,2; Ps 33,11), Božja skrb za sve ljude (Iz 44,7)... U NZ, pogledajte: Isus naviješta i uvjerava nas o Božjoj skrbi i Providnosti: Mt 6,25-34, te stalno ističe da nam je Bog 'otac'. Biblija ne govori o sudbini s elementima slučaja i fatalizma. Hebrejska riječ koja označava sudbinu znači: put, staza, putovanje, smjer ili tijek života. Sudbina je put kojim moramo ići (Iz 40, 27-28). Samo oni koji ne poznaju Boga mogu vjerovati u sudbinu i biti fatalisti, ali vjernici znaju da je njihova sudbina u rukama Isusa Krista, Sina Božjega (usp. Iv 3,35). @

- 17:15 - slušam (7) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

subota, 07.02.2015.

Gola guzica: promjena žanra


1

Prvi slučaj, sve jedinice: dana 1.11. objavio sam post Kako ih nije sramota?!, potaknut viješću od tog jutra: Dejan Lovren ispričao je u novinama kako je bio posramljen fotografijama svoje javno podastrte obnažene pozadine, te kako mu je i žena patila i dočekala ga kratkom-ali-odzvanjajućom porukom: sramota. Pa sam se zajebavao da je oženio Brku iz Ko to tamo peva.



BRKO: Kako ih nije sramota?!
ŠLAGERPEVAČ: Od koga?
BRKO: Od nas.
ŠLAGERPEVAČ: Pa mi smo došli njih da gledamo.
BRKO: Ha? Bez obzira!

Čega je Brko arhetip?

Ali prvo počujmo aforistički triptih Karl Krausa:
To je trijumf ćudorednosti: lopov koji je provalio u spavaću sobu tvrdi da mu je povrijeđen osjećaj stida i prijetnjom tužbe zbog nećudorednosti iznuđuje odustajanje od tužbe zbog provale.
Na pitanje zna li što je to ''neprilično'', neki je dječak jednom odgovorio ovako: ''Neprilično je kad je netko prisutan''. Odrasli bi zakonodavac uvijek htio biti prisutan.
Skandal započne onda kad mu policija učini kraj.


Brko je arhetip shvaćanja po kojem je kod skandala hvatanja nekoga gole guzice onaj problematični, skandalozni, neprilični dio – za crvenjeti – sadržan ne u činu narušavanja privatnosti (tj. u ''prisutnosti'' treće osobe, koja je došla da gleda), nego u ogrješenju o formalno ćudoređe, u golotinji ili ''bludnoj radnji'' samoj po sebi. Implicirana je kao kompromitantna per se, pošto se kao skandal predstavlja ne nešto drugo već čisto dokaz o seksualitetu (imanju genitalija, upražnjavanju seksualnog čina, da je netko spolno biće koje radi te stvari). S presumpcijom nevinosti: svatko je nevin dok mu se ne dokaže da se jebao.1


2

Nije prošlo par tjedana, medije je preplavio drugi slučaj. U Mariboru su u klinču uhvaćeni ravnatelj škole i nastavnica; potajno ih je snimao učenički mobitel. Članci su pljuštali, danima su razvlačeni po svim stupcima – naravno, kao objekt jeftinog moralnog zgražanja, odnosno (ovisno o pojedinoj perspektivi) objekt zabavljenosti na istoj premisi: da bi bilo nečega strašno kompromitantnog u onome što je snimljeno. Kompromitantnost čina snimanja bila je u drugom planu, ako uopće postavljana kao pitanje.2

Pod postom o prvom slučaju komentator Neprilagođen stao je šiljiti da iz navedenog ne proizlazi kako bi gospođa Lovren bila Brko, pošto jedino znamo da je rekla ''sramota'', a ne i čija sramota – paparazzâ (zbog ''prisutnosti'') ili Dejanova i posredno njena (zbog uhvaćenosti u golotinji). Istina je, ja sam u šali to prikazao kao proizlazeće iz pretpostavke da on (koji jest deklarirao baš vlastitu zasramljenost) ne bi smio divergirati od nje3, pa otuda odmah znamo i njen pogled na stvar. Takva vrsta izvoda spada u zajebanciju, komediju; tako je i mišljen. No, evo nečega što već ne spada u komediju i na temelju čega možemo izvesti zaključak: ona je također i patila. Da smatra da je za crvenjeti paparazzijima, zbog njihove bi blamaže patila?

Lovreni su također Brko jer nepriličnost vide u sadržaju ukebanog umjesto u činu ukebavanja, no oni su poseban soj Brke – kad se Brko pomalja iz samih Mlade i Mladoženje, u sudu ne onoga tko ukebava nego onoga tko je ukeban. Kada se uhođeni, umjesto zadržavanja na ljutnji zbog povrede privacije, zasrame, prihvate ono ''Sram vas bilo!'' kojim ih Brko počasti – podvrgavajući se kanonu ćudoređa kao iz jedne druge all star scene s Klasik TV.

ĐENKA: Idemo dalje, deco. Ovako. Pobegli ste od svatova, maltretiranja, glupih običaja i još glupljeg morala. Prvi put ste sami i slobodni. Pokušavate da zaboravite sve što vas podseća na prethodni život. Skidate se. Sa gađenjem odbacujete građanski oklop. Ležete na krevet goli i smejete se. Prvi put ste slobodni. Idemo to!
KRISTINA: Pa jes ti normalan? Ko bre da se skida go?!
MIRKO: Ja ću da se skinem do pojasa.
ĐENKA: S kim sam ja rešio da pravim film. Gori ste od najvećih lažnih moralista u gradu. Ajde, recite mi, molim vas, šta ima ružno u tome ako se dvoje mladih i lepih ljudi skinu? Zar nisu najveći slikari na svetu slikali gole ljude – i ko danas zamera tim slikarima i tim ljudima na slikama? Kako ja film da nazovem Slobodni život ako vi nećete da legnete na krevet – goli? Sramota je ukrasti, biti lopov, slagati, prevariti, a nije sramota biti go. Da je sramota biti go, ljudi bi se rađali obučeni, a ne goli. Ljudsko telo je najveće savršenstvo na svetu.
MIRKO: Smiri se, kume, mi to nismo znali...

Dobro, ni sam neću dobrovoljno i iz čista mira hodati gol po ulici ili se javno publicirati u erotskom činu. Nije potreban tek imperativ ćudoređa da bi se priznavalo legitimitet nalaženju kako se vlastite genitalne i analne fenomene, baš zato što su privacija, ne želi u javnosti. Iz čojstva, da bi se zaštitilo druge od sebe (jer nije svakome do imanja nepozvane tuđe guzice pod nosom) i iz junaštva, da bi se zaštitilo sebe od drugih (jer nije svakome do imanja nepozvanog tuđeg nosa nad vlastitom guzicom). Kada bih osvanuo ovako poput Lovrena, skrupuli na planu poštede drugih bili bi bespredmetni (pošto se nisam sam naturio), no na planu zaštite sebe mi ne bi bilo pravo – radilo bi se ne samo o ljutnji, nego i o nelagodi, ali nelagodi posve identičnoj onoj kada bi me se javno rasprostiralo dok u svojoj kući, iza svojih zidova, primjerice doručkujem, perem zube, gledam TV ili dok evo ovo tipkam. Ne bih bio dobar big brother kandidat: u onome što je privatno želim biti negledan. Ne bih se, međutim, osjećao krivim zbog doručkovanja, pranja zuba itd., tek neću da me se gleda. Dok je osobitost sramote zbog uhvaćenosti bez gaća da ona pred brkama uključuje nametnutu krivnju, osudu svoje razgaćenosti. Mladoj i Mladoženji iz Ko to tamo peva dano je do znanja da ih može biti sram što ih gledaju u drpanju, da je to njihova krivnja. Ravnatelj i nastavnica iz Maribora razvlačeni su kao krivci. Ni Lovren nije osjećao tek nelagodu da ga se gleda, nego sramotu, kao da je nešto skrivio, nešto cringeworthy, za biti manjim od makovoga zrna. (Među suigračima mu nije problem biti gol, jer je to u skladu s društveno prihvatljivim ponašanjem, no biti gol pred svima je biti u prijestupu socijalnih normi, kanona ćudoređa.)

I ovo je, kao i gotovo sve što se u društvu zbiva, tema iz Nasilja normalnosti. Ključna rečenica u tom postu ona je pametnijega čovjeka od mene: Stid je glavni činilac socijalnih konformizama, prekidač kojim se upravljanja izvana prebacuju u upravljanja iznutra. Upravljanje iznutra je ovdje vrlo spretan izraz, jako mi se dopada, zato što se ne izjednačuje s užim pojmom internalizacije. Doista, mi znamo da Mr. & Mrs. Lovren osjećaju njegovu guzicu u svim novinama kao svoju sramotu, no ne znamo osjećaju li to intrinzično, pounutrujući nametnuto ćudoređe, stvarno misleći poput Mirka i Kristine, da je sramota biti javno dokumentiran bez gaća. No, poanta je da to nije čak niti potrebno, jer sve i ako sami ne bi bili neki specijalni puritanci, upravljanost iznutra zbiva se već time što percipiraju to kao svoju sramotu u očima drugih. Recimo da bi i mogli misliti kako se zapravo radi o sramoti paparazzâ, no svjesni su da to nije tako prezentirano, da svijet gleda drugačije, te preuzimaju isti pogled samim time što ga uvažavaju.

Nauka o čvrstoći uči da se vanjski pritisak očituje unutarnjim naprezanjem materijala; ako prevelik – pucanjem. Kao i obično kod fenomena ''nasilja normalnosti'', završilo je osobnom katastrofom. Nekoliko dana nakon izbijanja mariborskog skandala – čuli smo i o tome – protagonist je počinio samoubojstvo. Kaže: slomio se pod pritiskom.

Sa slučajem Lovren sam se zajebavao, potencirajući prisutnu komiku, iako sam znao da nosi u sebi zametak nečega nimalo smiješnog. Kada je Marx očitao ponavljanje povijesti najprije kao tragedije pa potom kao farse – nije li zaboravio na prvotni žanr, koji prethodi tragediji: komediju?


3

Treći slučaj, nedavni: doznajemo o dvoje kolega iz novozelandskog osiguravajućeg društva (on oženjen, ona zaručena) koji su se upustili u prekovremeni rad, pa ih vidjeli i ukebali kamerama indiskretni nosevi iz obližnjeg bara. Opet isto. Uvijek isto. Mi smo došli njih da gledamo? Ha? Bez obzira! Sram ih bilo!

Pišem post jer je ovime ostvareno puno ponavljanje povijesti kao promjene žanra: nakon što smo jednom svjedočili prometanju komedije u tragediju, svako daljnje opetovanje istovrsne neprilične vijesti čin je farse – a bit će ih i biti i biti i biti, na vijeke vjekova amen.




  1. Post Demonska požuda žene nastao je uslijed opaženog paralelizma neizmjerne stupidnosti geste mještana Toleda koji su neku političarku dočekali pogrdama ''kuja'' i ''drolja'' samo zato što je videodokumentirana u samozadovoljavanju, u imanju libida, kao ljudsko biće sa spolnim potrebama, te neizmjerne stupidnosti geste blogera Ignissa koji je na jednak način okvalificirao neku pjevačicu čisto (nakon što sam tražio pojašnjenje, u obranu svoje tvrdnje se naposljetku pozivao još samo na taj argument) zbog videodokumentiranosti u imanju spolnog odnosa. @

  2. Ravnatelj je bio oženjeni otac dvoje djece. S obzirom da se radilo o preljubu, stoji li što drugačije s opravdanošću razotkrivanja te tajne? Ako se tko skriva, zar to ne znači da radi nešto nevaljano? Ima li pravo na svoje skrivanje tko radi nevaljano? Za one koji žele znati više na tu temu, upućujem na post Živjeti s istinom. @

  3. Dano kao referenca na post koji je neposredno prethodio – Ženska spika – u kojem se oslovljava između ostaloga i da-draga matrijarhat (Dresirani muškarac: naslov knjige Esther Vilar) kao vrlo čest obrazac suvremene partnerske veze. @

- 23:51 - slušam (13) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

ponedjeljak, 02.02.2015.

Dobar, loš, zao


U nekom američkom filmu, Richard Gere objašnjava svoju motivaciju da brani klijente za koje se zna da su krivi. Radi to jer, kaže, vjeruje u temeljnu dobrotu ljudske prirode.

To je uobičajeno postavljanje teme: može se ovu vjeru imati ili je nemati. Da li ne, za ili protiv. Onda se traže dokazi i postavljaju argumenti u korist jedne ili druge opcije. Cinici ističu dokaze i argumente zašto čovjek po svojoj prirodi uopće nije dobar, idealisti obratno.

Znamo iz geometrije: dvije točke definiraju pravac. Zamislimo pravac na kojem se nalaze cinička točka i idealistička točka. Koja je u pravu? Koja griješi? A što ako je greška sadržana u samom linijskom karakteru spora – je li ili nije Ljudska Priroda nešto, dok sâmo to nešto, sam vrijednosni diskurs, nije predmet preispitivanja. Zna se što je dobro, a što zlo, kao jedino pitanje se tretira što je od tog dvoga posrijedi. Kao da bi postojala neka esencijalistička, metafizička moralnost, an sich, neovisna o bitno historijskom karakteru moralnosti, povijesti raznih morala kao povijesti raznih kolektivno pounutrenih stidova (raznih superega). Što ako je odgovor ravninskog opsega (s nekom trećom točkom van pravca definiranog onim dvjema), ili štoviše, prostornog (s četvrtom, petom ili desetom točkom negdje bilo gdje, van ove ili one ravnine)?1



Naša je civilizacija judeo-kršćanska + kartezijanska, a to znači da je bazirana na konceptu ''slobodne volje'', i preko nje apsolutiziranog ''subjekta'', autonomnog ega. Moralni i pravni sustavi krivnje i odgovornosti, prava i dužnosti, fiksiraju se na individuu i njenu savjest, odnosno osobnu slobodu.

Na djelu je i sveopća ideološka kampanja koja kao glavnu prijetnju civilizaciji predstavlja individualni kriminalitet, s naglaskom na desničarskim brigadama koje vrše pritisak na individualni moral, hoće čovjeka učiniti više vrlim, usavršiti mu savjest, ukazati mu milom – i u krajnjoj liniji ga natjerati silom – zašto treba biti ''dobrim'', zašto se mora ponašati ''odgovorno'', i sl. Kao da bi baš to – ljudska slabost, pojedinačna nevaljalština – bilo glavni uzrok zla na svijetu.2

Peter Sloterdijk: Konzervativno mišljenje ovdje se gradi pozitivističkim. Ono registrira, bez da najprije pita o povezanostima, da se ljudi dovoljno često ponašaju egoistički, razaralački, pohlepno, nerazborito i asocijalno. Štoviše, zbog toga je kriminalitet bio, i jest, tako nadasve važan za svaki konzervativizam jer ''kratko mišljenje'' u njemu nalazi bjelodan dokaz za pesimističko shvaćanje čovjeka, koje pruža temelj za autoritarnu politiku čvrste discipline. Iz tog vidika ''ima'', dakle, već u prirodi zločinaca, kverulanata, egoista i rebela – točno onako kao što ima drveća, krava, kraljeva, zakona i zvijezda. Kršćanski nauk o nasljednom grijehu povezuje se tu s konzervativno pesimističkim razumijevanjem prirode. Za njega je čovjek biće nedostataka zbog gole činjenice da ga rađa žena. Sloterdijk posebno apostrofira jedno ime: Rousseauova filozofija predviđa sve to. Ona zna da pesimizmu valja doskočiti dokazom da čovjek postaje ono što on socijalno jest. Zaticanje ljudi u opakom, pohlepnom, nerazboritom, destruktivnom itd. ponašanju, još ništa ne dokazuje o njihovoj biti. (...) Ovo otklanjanje političkog pesimizma u odnosu na ljudsku prirodu, prvotno je probojno. Na svojoj strani ono ima nadmoćnost dijalektičkog nad pozitivističkim mišljenjem.(...) Ono što politički pesimizam prihvaća kao prirodu, uistinu je krivotvorena priroda: tlačenje ljudske mogućnosti.



Sv. Augustin: ne bi bilo zla da je Bog načinio dobre automate, ali on nas je velikodušno stvorio kao autonomna, slobodna bića; samo što mi onda, na žalost, tu slobodu zloupotrebljavamo da bismo činili opačine – i, dakle, pokajte se ljudi, budite bogobojazni, primite u sebe Njega da biste se Spasili, jer inače: Krivi ste. Naprijed marš!

Koncept individualne odgovornosti smislen je samo pod pretpostavkom te famozne ''slobodne volje'', suverene uprave nad svojim ponašanjem, ako ono nije determinirano. Zato se filozofi i teolozi konzervativizma – radi legitimiranja paradigme istočnog grijeha – stoljećima upinju iznalaziti dokaze da ljudska volja ne podliježe ama baš nikakvom zakonu kauzaliteta (poput ostalih pojava u prirodi). Ne kuže problem razapinjanja međuljudske mreže odraza, odnosno ''banalnosti zla'' koje nastaje među dobrima.

Svijet se okrenuo naopačke by Branimir Štulić on Grooveshark
dobri ljudi skoro blage ćudi

Jedan od onih koji su napadali koncept ''slobode volje'' – ali ne u ime materijalističkog determinizma (u međuvremenu na razini mikrokozmosa suspendiranog od strane kvantne mehanike) – Tolstoj. Ma što govorili materijalisti, ja nesumnjivo mogu izvršiti neki čin ili se suzdržati da ga ne izvršim, čim se taj čin tiče samo mene. (...) Kušajući svoju slobodu, mogu dići i naglo spustiti ruku u zraku. Tako sam i učinio. Ali pokraj mene stoji dijete, ja dižem nad njim ruku i isto tako je naglo hoću spustiti na dijete. Ne mogu to učiniti. Na to dijete nasrne pas, ja ne mogu da ne dignem ruku na psa. Stojim u vojničkom redu i ne mogu da se ne krećem kao i pukovnija. U bici ne mogu da ne pođem za svojom pukovnijom na juriš, i da ne bježim kad svi oko mene bježe. Kad sam na sudu branitelj optuženika, ne mogu prestati govoriti i moram znati što ću kazati. Ne mogu da ne trepnem okom kad je udarac upućen prema mom oku.

Indeterminizam je još ranije filozofski anticipiran (Bošković), naposljetku i znanstveno elaboriran/dokazan (Heisenberg) – samo opet ne na dualistički način Sv. Augustina ili Descartesa (jesu razložili kauzalitet, no ne u Res Cogitans ili u Besmrtnu dušu, već u matricu potencijalnosti). Ali Tolstojev instinkt je nepogrešiv: na stranu sa čitavom tom raspravom; ako govorimo o problemu etike, relevantno je to što je koncept ''slobodne volje'' sporan već sociološki, pa taman (meta)fizički i ne bio. Može li se stvarno, pita on retorički, svečano nazvati Slobodnim nekoga tko je izvrgnut bijedi, prinudi i neznanju, samo zato što, kao, ima Besmrtnu Dušu? Ako netko takav postane kriminalac ili sociopat, je li to onda njegova individualna moralna odgovornost, proizlazeća iz individualne Slobode Volje (za koju mu je sv. Gusta svečano objavio kako mu apsolutno i uvijek na raspolaganju i brizi, samim time što je ljudsko biće stvoreno na sliku i priliku Božju)?

Tolstoj zahtijeva (jedan od velikih tematskih čvorova Rata i Mira) kopernikanski obrat povijesne znanosti: Kao što je astronomiji bilo teško priznati da se Zemlja kreće zato što se morala odreći neposrednog osjećaja da se Zemlja ne miče, i isto takva osjećaja da se planeti kreću, tako je i povijesti teško priznati da je ličnost podređena zakonima prostora, vremena i uzroka, zato što se mora odreći neposrednog osjećaja da je vlastita ličnost nezavisna. Pogreška se krije u tome, tvrdi, što svijest o slobodi, koja nas prati kod činova koji se tiču samo nas, nepravilno prenosimo i na postupke u kojima smo dovedeni u vezu s drugima: postupci čovjeka koji živi u tijesnoj vezi s drugim ljudima u gusto napučenu mjestu, postupci čovjeka koji je vezan obitelju, službom, poslovima, nesumnjivo (se) ne čine toliko slobodni i čine se podložniji nužnosti, nego postupci inokosna i osamljena čovjeka. Promatramo li čovjeka sama, bez njegova odnosa prema svoj okolini, onda nam se svaki njegov postupak čini slobodan. Ali, opazimo li koji njegov odnos prema onome što je oko njega, opazimo li da je s bilo čime vezan (...) opažamo da svaki od tih uvjeta utječe na njega i upravlja bar jednim dijelom njegove djelatnosti. I koliko opažamo tih utjecaja, toliko se smanjuje naša predodžba o njegovoj slobodi, a povećava se predodžba o nužnosti kojoj je podložan.



Rousseauova dijalektička pila naopako što je Sloterdijk apostrofira nastala je kao reakcija na Hobbesov nešto raniji pozitivistički opažaj homo homini lupus (i da se zato ljude mora strogo pritegnuti, po mogućnosti apsolutnom totalitarnom vlašću, jer će inače nastati kaos, nesigurnost i nasilje). Ljudska su bića nagonski sebična i okrutna, i stoga je svaki pokušaj da ih se učini moralnima gubljenje vremena, naučava Hobbes.

Ponegdje sam to već znao spomenuti: Rousseau je bio moja prva velika filozofska ljubav, progutao sam, ima tome već dosta godina, svaku riječ koju je napisao. Ali neka mi se ne uzme odmah kao pristranost što ću ga sad malo braniti pred onim grdnim kritikama (čitaj: ismijavanjima na pasja kola) koje je popio od dominantne struje prosvjetiteljstva, počev od Voltairea, zbog svog gesla o ''povratku prirodi'' te naizgled nebulozne tvrdnje kako je ''čovjek dobar''.3

Zašto kažem da mu je takvim intepretacijama učinjena nepravda? Zato što propuštaju uočiti da on već i sam, u startu – odmah u Raspravi o nejednakosti, svojoj prvoj knjizi – relativizira tobožnju tvrdnju o Dobroti čovjekovog ''prirodnog stanja''. Poslušajmo: Možda će nekome drugom biti lakše no meni prići cilju, ali ne mislim da bi ga itko mogao dostići, jer je teško razabrati što je osnovno a što primjesa u prirodi današnjeg čovjeka, spoznati stanje koje više ne postoji, koje možda nikad nije ni postojalo niti će postojati. Vidimo da on taj pojam takoreći ''stavlja u zagradu''; ne nastoji apodiktički ustvrditi kakvo je ''prirodno stanje'' bilo. Tvrdi li, dakle, da je čovjek ''po prirodi Dobar''? Ne, on to ne može znati, svoje neznanje pritom deklarirajući i dovodeći u pitanje smislenost samog pojma: mitsku apstrakciju nekakve izvorne Ljudske Prirode ne može spoznati nitko, pa onda ni on, a možda nije nikad ni postojala.4

Pa što onda Rousseau hoće famoznom frazom? Tvrdim: jedino to da čovjek – nije Zao. Da se kod ''hobbesizma'' radi o pukoj interpretaciji (i to lošoj): Svi oni govore o potrebama, pohlepi, tlačenju, pokvarenim željama i oholosti u vezi sa prirodnim stanjem, a to su pojmovi uzeti iz društva. Govore o divljaku, a opisuju civiliziranog čovjeka.

Stvar je u tome da se primijeni malo filologije, čita to kao per negationem obrat u odnosu na Hobbesa, a ne kao novu pozitivnu, apodiktičku hipotezu suprotnog predznaka. Rousseauovu opoziciju cinizmu/pesimizmu hobessovsko-augustinovskog klevetanja metafizičkog pojma Ljudske Prirode shvaćam ne kao nasuprotnu točku idealizma/optimizma, već kao dekonstrukciju samog linijskog opsega rasprave, odnosno prokazivanje konzervativne paradigme ne samo kao puke interpretacije, već i kao viška interpretacije – ideologijski zasnovanog. Vrijednosna ocjena ''čovjek je po prirodi loš/zao'' besmislena je, osim metafizičkim karakterom pojma, i utoliko što bi čovjek to mogao biti jedino unutar neke vrijednosne paradigme koja opaženo (npr. ''bludne'' pobude) naziva lošim/zlim, tj. ne radi se o svojstvu kvalificiranog objekta već optičkom aparatu subjekta koji kvalificira.5

Da je Rousseau živio stoljeće i pol kasnije, u doba Carnapa i Wittgensteina, ili barem Nietzschea, vjerojatno bi govorio o ''besmislenoj propoziciji'', koja pretendira na esencijalizam dok se evidentno radi o nečemu ne esencijalističkom, već relacijskom i historijskom. Ovako mu je ostalo da u kontru hegemonskoj uvriježenosti po kojoj je čovjek Zao kaže da nije, nego je ''dobar'', po jezičnoj konvenciji koja kaže: ako nisi zao, tada si dobar, što drugo. Premda je ideja tek u tome da je čovjek ne-Zao, ne odmah Dobar.6



  1. Jednom sam navodio već – i ne slučajno baš tamo, naravno – mjesto iz Zaratustre o starim i novim pločama:
    O braćo moja! Gdje je najveća opasnost za čitavu budućnost ljudsku? Nije li u dobrima i pravednima?
    – kao u onima koji govore i u srcu osjećaju: ''Mi već znamo što je dobro i pravedno, mi to već posjedujemo; teško onima koji tu još traže!
    I koliko god mogu zli učiniti štetu: šteta je dobrih najštetnija šteta!
    O braćo moja, nekoć je zagledao jedan u srce dobrima i pravednima i tada rekao: ''To su farizeji!'' Ali nisu ga razumjeli.
    Dobri i pravedni nisu ga ni smjeli razumjeti: njihov je duh zatvoren u njihovoj dobroj savjesti. Glupost je dobrih nedokučivo lukava.
    @

  2. Tough on crime; politika strogosti prema kriminalitetu. SAD kao najgoropadniji primjer, sa svojom zero tolerance doktrinom: strpaš u zatvor znatnije postotke društvene margine i eto te – ''riješio'' si problem velikih klasnih i grupnih razlika. Koje si, by the way, kauboju, sam stvorio antisocijalnom politikom a la Superhik – otimati pauperiziranima da bi davao bogatima – a koje onda stvaraju kriminalca. (Normalno, rezultati su porazni: što oni temeljitije nultom tolerancijom, to samo uvjerljivije i uvjerljivije galopiraju na čelu ljestvice zemalja s najviše individualnog (prijestupničkog) kriminala.) @

  3. Epitom ovog diskursa promašene kritike ''rusoizma'' – i opet: pozitivističkog! – s čisto ciničke pozicije, možemo zorno naći u riječima jednog Krležinog lika, iz Vučjaka: Vi velite da su ti ljudi bili dobri! A tko je to vama rekao? Rousseau? He - he! Je li! Rousseau? Čitao sam ja toga vašega Rousseaua, dragi kolega! Izdao ga naš Hrvatski pedagoški zbor, osamdeset i treće ili devedeset i treće! Bogme se više ne sjećam dobro. He - he! Ali velim ja vama da taj Rousseau nije poznavao našega čovjeka! Jer da ga je poznavao, tako meni svega što mi je drago na tome svijetu, on ne bi napisao da je čovjek dobar! @

  4. Okej, ne možda, nego sigurno, pošto nije uopće ne samo utvrdiv nego ni konceptualno zamisliv iskon homo sapiensa. Prijelaznost vrsta, bez fiksnih točaka početka i kraja, spada u osnovne značajke evolucije. @

  5. Nietzsche: Ne postoje moralni fenomeni, postoje tek moralne interpretacije fenomena. @

  6. No, sasvim dovoljno zato bijući jasan – za sve kojima nije do pravljenja glupima – onim eksplicitnim upozorenjem kako ne vjeruje u spoznatljivost, pa čak ni u egzistenciju neke iskonske, ''prave'' Ljudske Prirode, što je automatski međusobno isključivo s tezom da bi ta priroda bila Dobra s velikim slovom. @

- 10:32 - slušam (25) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
DUGI KAŽIPRST
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Prave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se