pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

četvrtak, 29.01.2015.

Vuci(batine)


Stari vuci by ARSEN DEDIC on Grooveshark

Opet ona lica znana
Presvučeni kao glumci
Opet prijete sa ekrana
Jaganjcima mladi vuci

U trenu smo vjerovali
Novo vrijeme, novi puti
Al' i dalje Vuk se žali
Da mu janje vodu muti

Gotovo je sa snovima
Na kozliće opet hajka
Vuk im stoji pred vratima
Tvrdi: ''ja sam vaša majka''

Oni nikad neće pasti
Nove face, stari znanci
Bilo tko da je na vlasti
Na kraju se kolju janjci


- 22:04 - slušam (4) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

utorak, 27.01.2015.

Mržnja govora sprdnje (1)


Prenosim komentar jednog našeg desničarskog/libertarijanskog kolumnista i korifeja, kojim advocira članak svoga kolege, drugog desničara i libertarijanca (članak, inače, zapanjujuće stupidne centralne teze, koja kritiku/uvredu ideologije eksplicitno poistovjećuje s vrijeđanjem ljudi, satiru fundamentalističkih svetinja s pogrdama tipa nigger):

Slavisa Tasic je u tekstu samo ponovio Voltaireovu lozinku tolerancije – ''ni u čemu se ne slažem s tobom, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da iznosiš svoje mišljenje'', tj. ne, ja nisam Charlie, i ne slažem se s militantnim sekularizmom koji su propovijedali, ali osuđujem teroristički napad islamstičkih terorista na redakciju Charlie Hebdoa. Sposobnost da se napravi ta distinkcija jest ono što dijeli civilizaciju od barbarstva. A mislim da nama sad prijeti opasnost da tu distinkciju napustimo s druge strane – da se u ime sućuti sa žrtvama identificiramo sa stavovima koje su zastupali. I to je opasnost koju ja vidim u sloganu ''I ja sam Šarli'', da to više nije stvar elementarne ljudskosti, već ideološko poistovjećivanje. Suočeni smo sa buđenjem posebne vrste militarizma, jakobinskog, ateističkog, sekularističkog, koji promiče netoleranciju u ime tolerancije i sebe zbog toga smatra prosvijećenim – sasvim suprotno od Voltaireovog gesla. Posebna opasnost takve militantne tolerancije je u tome što zahvaća centar – dok je vjerski fanatizam uvijek rezerviran samo za marginu, sada smo suočeni sa militarizacijom centra, koji svaku religiju osuđuje za fanatizam, koji svako inokosno stajalište smatra opravdanjem terorizma, a za sebe čuva poziciju nedodirljivog arbitra tolerancije i moralnosti. Da se to klizanje u ludilo poistovjećivanja sa stavovima žrtava terorističkog napada ne bi desilo, neophodno je postaviti Tasićevo pitanje: Jesam li ja Charlie? Ne, nisi.



Prvo što valja primijetiti. Ima pozicija koje se deklariraju kontra Charliejeve islamofobne satire, ali tako da im nije sporan sam njen sekularizam. Čitaju u njoj, recimo, rasizam (pri čemu im se, u brkanju pojmova različitih razina koji se samo dijelom preklapaju, islamofobija poistovjećuje s rasizmom i imperijalističkim etnocentrizmom). Elem, ovo nije takva pozicija, premda Charlie Hebdo optužuju za isto – civilizacijsku netoleranciju, govor mržnje, identifikaciju neprijatelja kao muslimana uopće (također citat). Shvatit ćemo razliku ako primijetimo po kojoj osnovi to pak ovi čine: posve onkraj pitanja može li se pronaći neke intrinzično rasističke elemente. Oni ih ni ne traže, jer im ni ne trebaju; kad bi ih i bilo, bili bi im dopunski, redundantni, jer izvodi im se to sve već iz sekularizma samoga. Naime, ''militantnog sekularizma''; taj duh militantnog sekularizma je nanio više zla čovječanstvu od bilo kojeg vjerskog fanatizma, počevši od genocida protiv katolika u Vandeji, pa do Hitlerovih i Staljinovih čistki i preodgajanja ''vjerski zatucanih'' i nedovoljno prosvijećenih. I kao točka na i: počelo je već paljenje muslimanskih vjerskih objekata po Evropi.



To je retorika rastavljena od pameti, već na razini dvije riječi, same te sintagme ''militantni sekularizam'' (u konotaciji s kojom je se plasira).

Zamjena teza se sastoji u podmetanju netrpeljivosti prema samoj činjenici nečije vjere kao sastojka sekularizma – pa kao, militantan je, hoće preobraćivati, rušiti crkve i bla-bla. To je netočno. Definicija sekularizma je inzistiranje na sekularnosti političkog života, ili drugim riječima, inzistiranje na tome da se nijedna religija ne promeće u ''državnu religiju'', s infiltracijom u politiku i pretenzijama na poziciju društvenog omniautoriteta, sve do krojenja zakona. Protiv, dakle, u političkom aspektu, odvođenja zemlje u teokratskom smjeru. A ne protiv čina vjerovanja kao takvog.

Sekularizam može biti više ili manje ''militantan'' u smislu manje ili veće nepopustljivosti u inzistiranju na slovu građanskih prava, odnosno ustava, pri čemu se zahtjevi svode na njegov osnovni aksiom. Ni manje ni više od toga. Treba dodatno razmisliti o toj činjenici (stavit ću i u kapitale): SEKULARIZAM TRAŽI TEK ONO ŠTO JE PRVI AKSIOM REPUBLIKE (HRVATSKE), TJ. NJENOG (halo, sama riječ kaže) SEKULARNOG USTAVA. Da legislativa i društvene prakse u građanskoj demokraciji ne smiju biti taocem određene religije i njenog moralnog koda (ma koliko bila većinska u ukupnoj stratifikaciji stanovništa). Ne, dakle, traženje da vjernici prestanu vjerovati i sami živjeti prema svojim vrijednostima, nego traženje da vjernici ne nameću svoj način života – i svoje u vjeru ugrađene mjere vrijednosti – za općeobavezujuće norme.


Beremo razliku? Nemam ja ništa protiv da vjernik, primjerice, odbija umjetnu oplodnju, ako mu vjera brani. Riječ mu neću reći. Ali ako vjersko politikanstvo pokuša nametnuti opću zabranu umjetne oplodnje, kao općevažeći zakon, pobunit ću se i pozvati na prosti fakt da RH nije ustanovljena kao teokracija, već ustavna demokracija (te njena temeljna sekularna konstituiranost ne može biti predmetom ''izravne demokracije'', preglasavanja). To je sekularizam. I samo to.


U redu, ja pritom mogu biti i militantan, i doista jesam, o još kako, te se nikada ne umaram svakom onome koga zateknem u teokratskom posezanju natrljati nos bespravnošću tog posezanja – ako nikako drugačije, silom ga prinuditi da odbije s onime za čime se polakomio. Kada ovaj desničarski diskurs upotrebljava pojam ''militantni sekularizam'', on međutim podvaljuje nešto drugo: temeljnu netrpeljivost prema slobodi vjernika da vjeruju, sve do evo genocidnih čistki, u izvrtanju kojim nedopuštanje pervertiranja vjerskog društvenog statusa u teokratsku uzurpaciju konfabulira kao represiju prema vjeri i samom pravu na vjerovanje; obranu od silovanja kao inicijalno silovanje._1



Tko je pratio, možda će primijetiti veliku srodnost ovoga, čak i na razini rečeničnih konstrukcija koje upotrebljavam, s primjerima iz nedavnog posta Kultura Komunikacije (ili Missillusioninog posta). Zato što to najstrože i je taj obrazac.

Kaže još korifej: Prije smo vjerovali da imamo sukob religija, a da je sekularizam i distanca prema religijama super stvar, koja promiče toleranciju. Sada dolazimo u situaciju u kojoj sekularizam više ne znači promicanje tolerancije (ja sumnjam da je on tu ulogu ikad i igrao, ali to je manje važno sad), već postaje jedna od strana u sukobu. Time se radikalizira upravo onaj centar, koji je bio izvan sukoba i jedini garant tolerancije i nekakve normalnosti i suživota.

Izvitoperenost ovakvog umovanja najbolje ćemo shvatiti ako sukus prikažemo kroz parabolu (analognu u principu onoj kakvom sam u Kulturi Komunikacije pokušao dočarati izvitoperenost DražeNovog umovanja). Prolazi naš korifej kroz neko selo i ugleda skupinu ljudi. Najveći i najdeblji, s crvenim šeširom, poredao je ostale i bičuje ih, dok se oni vidno dobrovoljno namještaju. Ostatak sela gleda to u čudu, vrti glavom, ali što će, ovi svi pristaju na to, i što onda da im rade, nastavljaju gledati svoja posla. Odmah do leži drugo selo. U njemu ista priča: skupina ljudi, najkrupniji, sa zelenim šeširom, bičuje ostale koji na to dobrovoljno pristaju. Njih dva pritom iz sveg grla viču jedan na drugog, bijesni, zajapureni, koji je od njih onaj jedan i jedini pravi, licencirani bičevalac flagelanata, je li ispravna boja crvena ili zelena. Ostatak i tog drugog sela vrti glavom u čudu, ali što će, nastavlja gledati svoja posla. A tako i naš korifej, nema se tu što, produži dalje svojim poslom. Sljedećeg tjedna naiđe on opet kroz ista sela. I opet ova dvojica – bičuju. Samo uz jednu bitnu razliku: sad ne više samo dobrovoljne flagelante, nego su i jedan i drugi, svaki u svom selu, istjerali iz kuće i sve ostale, koji im pokušavaju pobjeći, ne žele da ih se bičuje, nisu dali pristanak, ali ova dvojica ih vijaju i svako malo dohvate nekoga preko leđa (ne prestajući urlati jedan na drugoga koji je onaj jedan jedini, pravi silovatelj). Najednom se jedan među prisilno lemanima okrene, izvije i šutne siledžiju u cjevanicu, pokuša mu i istrgnuti bič iz ruke, a također usput munuvši koliko je stigao pod rebra i drugog siledžiju. E, tu se našem korifeju razbudi čulo za pravdu! Što, pitate, što je poduzeo? Je li i on kojeg od bičevateljskih bullyja odvalio malo po cjevanici? Je li dao ruke pobunjeniku? Ma jok, stao je radije vikati na njega da kakav je to način, da smo prije vjerovali kako imamo sukob siledžija, dok ostali neinvolvirani zadržavaju distancu (premda on sumnja da je ikad to stvarno tako bilo) – a sad dolazimo u situaciju u kojoj postaju jedna od strana u sukobu. Pa kako su takva stoka da idu biti strana u sukobu (dok ih se vija bičem)! Pa što će sad biti sa selom? Time se radikalizira onaj njegov dosad neutralni dio, koji je bio jedini garant tolerancije i nekakve normalnosti i suživota. Evo ti po nosu, ti jedan radikalizatoru koji narušavaš i to malo normalnosti proizlazeće iz nemiješanja u to da vas se bičuje. A i primijećen je, znaš, onaj podli bubotak pod rebra također siledžiji iz drugog sela, sa zelenim šeširom, ti dakle evidentno nemaš nimalo tolerancije prema njima tamo, problem je u toj tvojoj identifikaciji neprijatelja kao ljudi iz zelenog sela uopće!



Kad sam preklani posjetio Sarajevo, događalo mi se da sjednem u birtiju samo da bih saznao kako ne mogu popiti nego bezalkoholni sokić, jer da je birtija ''vjerska'' (kakve god logike bilo u tome da čak i javna birtija bude ''vjerska'', a tko će što piti propisano za svakoga bez razlike). Te puritanske vjerske vrijednosti ja – budimo s time načisto – ne poštujem, antipatične su mi, suprotne svemu iza čega stojim, nalazim ih nakaradnima i rado ću im se narugati gdje god stignem. Da, neka padne riječ, islamofob sam bez premca (s obzirom da religijofob opće prakse).

Samo evo sad još jedna informacija: osobno sam imao iskustvo u kojem sam se kao konj naradio u službi izgradnje jednog islamskog vjerskog objekta. Pa kako sad, ako islamofob? Jesam se to samo kurvao, radeći za lovu nešto što inače napadam i poričem? Nije li to kontradiktorno? Nije, ne. To su osnove građanske demokracije. I upravo u kapiranju zašto nije kontradiktorno krije se i ključ kapiranja zašto je optužba sekularizma na ime ''identifikacije neprijatelja kao muslimana uopće'' – tek glupo klevetanje. Kvaka je u tome što tu uopće znači – napadati i poricati. U kom smislu ja napadam i poričem? Ne poštujući osobno taj vrijednosni kod i tu teologiju (te zadržavajući svoj vlastiti vrijednosni sud o islamu, kao i pravo da bude izrazito nepovoljan, lišen respekta), poštujem ipak činjenicu da oni koji vjeruju imaju također svako pravo vjerovati po svom osobnom nahođenju, što god žele, kao privatnoj stvari. To njihovo pravo ja ne poričem niti napadam, ni pod razno, ni u ludilu. (Gledam na njih otprilike kao u onoj paraboli što je ostatak sela gledao ovu skupinu koja se bičuje: vrteći glavom, ali što da im se radi, ako ih to veseli, neka se bičuju. Različiti ljudi nalaze zadovoljstvo u različitim stvarima; o silovanju bi se radilo tek u momentu kada bi prešlo u dohvaćanje bičem i onih koji to ne žele, uvođenju obavezne bičevanosti, kao općeg zakona.) Božemoj, neka ljudi vjeruju, neka klanjaju; a ja ću još, kad izraze plan i program da bi imali džamiju za u njoj klanjati, nemati apsolutno nikakav problem – što je i jedino normalno – odraditi što je moje da je i imaju. Samo, kad bi mi se islamska zajednica, umjesto tek vjerovanja za svoj račun u svojoj džamiji, pokušala nametati odredbama s pretenzijama na društveni omniautoritet i krojenje javnog sekularnog života, npr. protiv dopuštenosti umjetne oplodnje ili, da dodam i nešto specifično islamsko, opće zabrane svinjetine i alkohola, e onda bih postao jako militantan, tjerajući ih da odstupe (kao što i nastupam spram svih vjerskih zajednica koje to eventualno čine). I to je sva poanta i opseg sekularizma. Nije mu uopće domena u ovome na temelju čega predmetni diskurs poduzima svoje falše upiranje prstom.



Nesporazum potječe otuda što desne glave naprosto nisu u stanju razumjeti ovu distinkciju. Činjenica da sekularističko napadanje islama od strane Charlie Hebdo (jer, ponovimo, optužnica se ne temelji na nečemu povrh, eventualno nađenom, nego baš ide na konto samog Charliejevog sekularizma) difamiraju kao netoleranciju i čak zaziv na genocid, znak je nečega vrlo delikatnog: nije im jasna mogućnost drugačijeg napadanja islama ako ne genocidnog.

Kako to da im nije jasna? Pa u biti i nije tako težak koncept, zar ne?

I ono što upada odmah u oči kao ironija: pa zar ne optužuje desnica tu druge upravo za ono što joj je samoj specijalitet?




Ali s tim u vezi, još je bilo jednog aspekta koji me dopadao u sklopu rada za Islamsku zajednicu: događalo se sve skupa u atmosferi popratnog ''događanja naroda'' – što bučno izvikavanog, što borbene pripravnosti davane do znanja – koje je jedino valjalo nabijati nakurac. Događalo se po klasičnom šovinističkom obrascu (vrlo sličnom onome što imamo i u Francuskoj), u kojem rulja nije željela ''musliće'' i ''balije'' u svom susjedstvu – pružajući otpor izgradnji džamije (ali istovremeno protiv zvona katoličkih crkvi posijanih posvuda nemajući ništa protiv, naprotiv).



U pitanju je tipični palanački mentalitet krvi i tla, ''sukoba civilizacija'' – hvatanja za svoju konfesiju i druga obilježja kolektivnog identiteta – kojem ne dolazi do svijesti da bi glavno na islamu, kao religiji, i na kršćanstvu, kao religiji, bilo ono što im je zajedničko. Punih usta ''zaštite europskih vrijednosti'' pred islamskim fundamentalizmom, europski desničar neće pritom imati na umu one vrijednosti koje stvarno predstavljaju opozit tome (humor kao nepretendiranje na posjed zadnjih odgovora o bitku, slobodu govora, ljudska i građanska prava, sekularnost političkog života itd.), nego svoju autohtonu varijaciju fundamentalizma – u ime koje, kad se već javljaju za riječ, također i sami dezavuiraju slobodu govora, kao prirodni antagonisti sekularističke satire (mrzeći Charlie Hebdo iz dna duše kada je ovaj na šašavi zub uzimao lakrdijske potencijale primjerice kršćanstva).

Desničar to tada ne apsolvira kao napad na ideju (kršćansku teologiju), odnosno na teokratske pretenzije, nego čita iskrivljeno, kao represiju prava na vjeru, ''militantno'' nedopuštanje samog ispovijedanja svoje konfesije. Pa tako i kad sekularizam jednakim aršinom napadne islam, desnom mentalnom obzoru to neće biti jednako, već obratno, jer sam sebe ne percipira realno na planu suštine, tj. u istom dresu s islamom, već u protivničkom, prema površinskom antagonizmu. Također neće taj napad shvatiti – pošto nije sposoban pojmiti sam koncept – kao napad na ideju (islamsku teologiju), odnosno na teokratske pretenzije, nego pogađajmo kako: kao (ponavljam konstrukciju od riječi do riječi) represiju prava na vjeru, ''militantno'' nedopuštanje samog ispovijedanja tuđe konfesije, u ovom slučaju islamske; samog dakle, bivanja muslimanom.



Što ne znači da će nužno imati što protiv takvog shvaćanja, kada je kontra tog Drugog, vlastite kontraslike u Drugom dresu – i eno, stvarno možemo svjedočiti užganim bakljama za paliti džamije, pri čemu im je slučaj Hebdo, perverznim izvrnućem, baš mio kao legitimacija baklji.

U pozadini ćemo imati korifeje koji po sili dobrog tona i opisu radnog mjesta apeliraju na nepaljenje, toleranciju, no to nas ne treba zavarati: mentalni sklop je isti – i ti pacifistički advokati svijet gledaju kroz iste kategorije, a jedini zamislivi način napadanja Muhameda i islama im je onaj kako bi u svojoj desnosti sami napadali kada bi napadali: rasistički, šovinistički, represijom spram prava na vjeru. Princip je isti, samo što se ovi, za razliku od prijesnih im kamarada falangista s bakljama, zalažu da se to NE čini. Kao binarni kod, da-ne, on-off, nula i jedan. Tolerancija na koju apeliraju im se ograničava na nenapadanje islama uopće, jer – uslijed temeljne baždarenosti na baklje, krv i tlo – mentalno ne procesuiraju institut napada/kritike/satire koji bi, čudna li čuda, mogao uopće ne oduzimati tuđe slobode.

Finalni čin perverzije: nakon što su svi skupa, i korifeji i falanga, projicirali u sekularističku satiru svoje vlastite huntingtonovske fiksacije – učitanje koje je perverzija i falsifikat već samo po sebi – onda će još korifeji, koji proklamirano nisu za to da se projicirano provodi u djelo, za ''paljenje muslimanskih vjerskih objekata'' i ostale svinjarije od strane drugova falangista, koji projicirano provode u djelo, okriviti za to samu satiru, sam sekularizam, aktom ultimativnog cinizma, na konto bivanja bazom iz koje su ovi izveli svoju krivotvorenu projekciju!

Jednom sam već pisao o falangističkom umu: otpornost na inteligenciju pokazala se besprijekornom. Zid oklopljenosti i mrak pod kacigama. Mrak mrkli. Samo gledaš i čudiš se. Tmina. Tmica. Tma i tmuša. Beskrajna tama. Ni tračka svjetla. Neprosvijetljenost do jaja. Što je ovo, za ne povjerovati! CAPS LOCK, ZABOGA!



  1. Prenijet ću ovdje i komentar koji sam dao u odgovor na karakteristično slabouman post blogerice Done: Najednom su se mnogi uspandrcali kako oni ''nisu Charlie'' po rezonu da eto, žao im je žrtava u Francuskoj i nasilje nema nikakvo opravdanje, ali ako ćemo vjerovati u slobodu, onda ipak treba poštovati slobode i izbore drugih, i onih koji su različiti od nas, pa čak i onda kad odaberu biti ''neslobodni'', a ne ih ismijavati. Strašna zamjena teza! Ako ja ne poštujem ono što ti poštuješ (i to iskažem), čime sam ti uskratio pravo da ti to poštuješ? Ničime, ostaje ti tvoja sloboda da sam poštuješ ako hoćeš. Jedino rezerviram svoje pravo da ja ne poštujem. De facto: svoje pravo da imam vlastiti vrijednosni sud o tome. Aha, znači, ne bih ga trebao imati – to je ono što želiš reći? Eventualni zahtjev s tvoje strane da ne iskazujem nepoštovanje ne bi predstavljao puko traženje vlastite slobode izbora i mišljenja (koju ionako imaš, eno ti – poštuj), nego bi, obratno, predstavljao tvoje traženje da je ja nemam, da ne smijem imati svoju slobodu da ne poštujem; to je dakle najdirektnija pretenzija na raspolaganje mojom slobodom, na upravljanje, kontrolu moga prava na to kako ću osjećati o nečemu, hoću li poštovati ili ne. I upravo to je suština fundamentalističke logike – princip fetve, proglašene kao općeobvezujuće za svakoga i nitko nema pravo divergirati – koja je i predmet kritike/satire (a ne tek nečija drugačijost, ili vjera kao takva). Jer na to se svodi – fundamentalist ne može podnijeti da netko ima svoj vlastiti vrijednosni sud (možda nepovoljan!) o onome što je za njega svetinja. I zato baca kletvu na taj različiti vrijednosni sud, hoteći ga delegitimizirati, staviti izvan zakona (ili ga možda oružanom silom spriječiti). I onda se još pritom, u pokvarenom izvrtanju i zamjeni teza, derući kako se kobajagi njemu uskraćuje slobodu.@

- 08:59 - slušam (25) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

četvrtak, 22.01.2015.

Intencija zOOma


Patriotski zoom Jutarnjeg:



Prijevod marketinške intencije:



- 11:56 - slušam (36) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

srijeda, 14.01.2015.

Rođen na prvi april


Ako kod ikoga datum rođenja odgovara prirodi i programu, onda odgovara kod Kundere.

U Polaganosti sam sebe čini sporednim likom romana (kao autora koji piše taj isti roman). Žena ga podsjeća na riječi kojima ga je majka uvijek opominjala: ''Milanku, prestani se šaliti. Nitko te neće razumjeti. Sve ćeš uvrijediti i svi će te na kraju mrziti.''

Ovo bi bilo uputnije, i valjda puno efektnije, plasirati za dva i pol mjeseca: da i na datumu posta stoji prvi april. Objavljujem ga ipak danas, zbog druge prigodnosti, daleko nabijenije smislom. U masmedijima je danas održan ''dan tišine'' u spomen stradalih šarlijevaca – a kako ja ne spadam u masmedije, pridružit ću mu se poričući ga: tako što ću razvezati. U suprotnome, da nije bilo toga što je bilo, pričekao bih s objavom do aprila – ili možda ni ne bih nikada, pošto sam to sve već po raznim mjestima imao dosad (primarno ovdje, već davno_1). Kompilirati na jednom mjestu dobiva smisao u svjetlu pariškog incidenta.

Stvar je u tome da Kundera, primarno romanopisac, ne zaostaje ni kao teoretičar – dijelom u esejima, a dijelom i baš onda kada je romanopisac. Zadnje što sam na temu objavio je Dva tipa smijeha, koji se dotiče dva starija romana.

Onaj s kojim se prvotno proslavio: Šala. Kraj je 40-ih, rat je još svjež, a u Čehoslovačkoj je u punom zamahu izgradnja novog socijalističkog društva. Osmijeh na licu bio je duhom vremena obavezan i gotovo ukazom propisan, ali ni slučajno osmijeh kao zajedljivost i ironija, nego jedino kao ozbiljna radost koja se ponosila titulom ''historijski optimizam pobjedničke klase'', radost asketska i svečana, ukratko Radost. 20-godišnji Ludvik se počeo faćkati s godinu dana mlađom Markétom – stigli su do šetnji, razgovora, poljubaca. Oboje su bili korektni omladinci, članovi i podržavatelji komunističke partije. Taman kad je htio iskoristiti jedina dva slobodna tjedna ferija da navali konkretnije na Markétine bedeme, drugovi je odlučili poslati na nekakav četrnaestodnevni partijski tečaj. Kako je Markéta bila iskrena i privržena revolucionarnom idealu, djevojka po prirodi puna naivnog povjerenja, veselila se tečaju i pisala mu kako joj je prekrasno tamo, tjelovježba, diskusije, referati, zajedništvo, pjesme – ukratko, da na tečaju vlada zdrav duh i optimizam. Treba shvatiti što je to sol na ranu. I tako sam kupio razglednicu i (da je ranim, šokiram, zbunim) napisao: Optimizam je opijum za narod! Zdrav duh zaudara na glupost. Živio Trocki! Ludvik. To je ta famozna ''šala'' koja ne samo da mu je upropastila izglede kod Markéte, nego mu i donijela životnu kalvariju: izbacivanje iz partije i s fakulteta, kasarnu, crnu listu, višegodišnji prisilni rad u rudniku.

U Knjizi smijeha i zaborava Kundera se nadovezuje malom fenomenologijom smijeha: primjećuje zbrku koju izaziva činjenica da koristimo istu riječ – ''smijeh'' – za dvije vrlo različite stvari:
1) smijeh demona: smijeh je cinizma, ironije, zajedljivosti, poruge, satire, ukazuje na loše stanje ili laž, da je car gol, prokazuje trulost države danske;
2) smijeh anđela: radovanje kako je sve dobro uređeno, sve divno, mudro vođeno, idila, arkadija.

Ako primijenimo terminologiju: Ludvikovo pisamce Markéti natopljeno je ovim (pod)smijehom demona (u odnosu na Partijska posla), što mu ona, nafutrana smijehom anđela, nije dobro primila. Oni su svi tu bili anđeli, tj. vjerovali u propisane vrijednosti, zajednički plesali u krugu (isto važan pojam u knjizi), a on se vrijednostima narugao, izdvojio se iz kruga, umjesto normativnog patetičnog osmijeha ispoljio cinični podsmijeh spram službenovažećeg kodeksa u datom miljeu, nastupivši kao zajedljivac/demon/kinik u odnosu na okolni idealizam.

Tu je ključan pojam: agélasti. Stari Rabelaisov neologizam: tip ljudi kojih se užasavao i zbog kojih je htio odustati od pisanja. Najkraće rečeno: agélasti, to su oni koji se ne mogu smijati – jer šala vrijeđa njihova osjećanja. Ali ne bilo koja, nego ona ideološka kojima se nadahnjuju – kada je riječ o patetiziranoj ideologiji. Razumiju jedino ''ples u krugu'', smijeh anđela; nesposobni trpjeti smijeh demona. Pojam Rabelaisov, ali tek ga je Kundera postulirao kao teorijski koncept, širom svojih eseja ga koristi.

U Umjetnosti romana agresivnu tupost agélasta proglašava glavnom prijetnjom koja bi mogla uništiti duh romana, Cervantesovo, Rabelaisovo i Sterneovo naslijeđe romanesknog humora (nadahnuto ''božjim smijehom''). Budući da nikada nisu čuli Božji smijeh, agélasti su uvjereni da je istina očigledna, da svi ljudi moraju misliti jednako i da su oni sami upravo ono što misle da jesu.

U Zavjesi govori o tome kako ima ljudi koje cijeni, radi njihove inteligencije i poštenja, štoviše divi im se, ali ih svejedno nadaleko izbjegava, jer se s njima osjeća nelagodno: cenzuriram svoje riječi da me ne bi krivo shvatili, da ne bih djelovao cinično, da ih ne bih povrijedio nekom olako izrečenom riječju. A i ne bi, kaže, želio poput Yoricka završiti. Sterneov Yorick, izrugujući se bez pardona sveprisutnom ''hinjenju ozbiljnosti'', priskrbivši si tako na ''svakih desetak riječi stotinjak neprijatelja'', umire umoran i slomljen od ''osvete agélasta''. Toj vrsti govnara, kakva je onomad i na Rabelaisa bacala teološke anateme, nije (tvrdi Kundera) pritom bilo samo do konkretne dogme, nego je to jedan dublji mentalni obrazac u njima. Bilo je to estetsko neslaganje koje ih je nadilazilo: neslaganje s neozbiljnošću koje dolazi iz utrobe; gnjev zbog skandala neumjesnoga smijeha. Ovo razilaženje nije do nekog rubnog etičkog stava, navučenog na sebe kao što se oblači kaput, nego spada u samu srž ličnosti. Kako bi čovjek osjetljiv na nešto, uvredljiv, zabrinut, kojemu ''nije smiješno'', koji traži ''zaštitu dostojanstva'', mogao podnijeti onoga kojemu ''ništa nije sveto'' i toj istoj stvari odbija pridati dužno poštovanje i čak se sprda s tim? Jer ako su agélasti skloni u svakoj šali vidjeti svetogrđe, to je stoga što svaka šala i jest svetogrđe. Zatim se još pita dokle seže prostor svetinja i svetoga: Je li ograničeno samo na hram? Ili se njegovo područje prostire i dalje od toga, pripaja li sebi i ono što nazivamo velikim laičkim vrijednostima, majčinstvo, ljubav, domoljublje, ljudsko dostojanstvo?

U Iznevjerenim oporukama prisjeća se vremena kada je tek preselio u Francusku; neki profesor doktor ginekologije ga je pozvao na simpozij o umjetnoj oplodnji zato što mu se svidio Oproštajni valcer, u kojem glasoviti ginekolog Skreta liječi neplodnost parova mističnom metodom – ispostavlja se na kraju, tako što ženama ubrizgava vlastitu spermu (u slučajevima kad shvati da je problem u muškarcu, koji to naravno odbija priznati). Kundera je počašćen i obradovan pozivom, jer je novi u zemlji i godi mu čuti pohvale. Međutim mu je francuski doktor stao ozbiljno govoriti o tome kako donacija sperme mora biti motivirana trostrukom ljubavlju: a) prema jajnoj stanici koja želi biti oplođena; b) prema vlastitoj individualnosti koja će se replicirati; c) prema paru koji pati. Ali dozvolit će si i da mu uputi jedan prigovor: nije u romanu dovoljno snažno izrazio moralnu ljepotu darivanja sjemena. I eto nemogućnosti sporazumijevanja – jer jebe se Kunderi živo i za patos ove trostruke ljubavi i za moralnu ljepotu davanja sjemena. Kad je pisao roman, sve mu je prije nego takvo što bilo na duši – i nije samo do sjemena, nego uopće do propagiranja Moralne Ljepote nečega. On se s motivima oplodnje zajebavao, u svrhu pisanja što boljeg romana, kao jedine svrhe, a što je ginekologu pri čitanju promaklo. Branim se: roman je komičan! Moj doktor je šaljivdžija!_2 Ne treba sve shvaćati tako ozbiljno! Znači da vaše romane ne treba uzimati ozbiljno?, reče nepovjerljivo. Zbunjen sam, zatim sam odjednom shvatio: ništa nije teže od pokušaja da se objasni humor.

Primjer ginekologa odlično dojašnjava što suštinski znači biti agélast. Najmekaj, pojam se obično veže uz fundamentalizme koji opću svetinju rade od ovih ili onih konzervativnih ideala (neke teologije ili zastave). No, to nije potpuna definicija, to su samo izrazito paroksistična očitovanja. Primijetimo da ginekolog nije konzervativnih shvaćanja; naprotiv, zalaže se baš za liberalnu vrijednost. Ali je agélast. Zato jer mu ''nije smiješno'' – pa se ukočio, uslijed zagriženosti oko nečega što si je prometnuo u sakrosanktni ideal, čemu više ne prilazi normalnim ljudskim hodom nego kao oltaru, hodočasnički, sljedbenički, s nekom mantrom na usnama. E, to je definicija.



  1. Između ostaloga, spomenuh se sljedećeg: To je kao u onom slučaju velike frke prije pet godina oko karikatura Muhameda. Došlo je do međunarodnog incidenta, pošto su islamske teokracije (ultimativno-puritanske) pritisle na najvišoj političkoj razini. Ali debata je nastavljena na svim razinama, pa i kod nas ovdje, i na svakoga koji je branio slobodu govora našao mu se parnjak koji je zahtijevao ''poštivanje tuđih vjerskih osjećaja''.@

  2. Ovdje je valjda pitanje i prijevoda. Zapravo je Skreta lik prema kojem Kundera kao autor zauzima poziciju izražene distance. Kad argumentira za zabranu abortusa, ili se žali kakvi sve odvratni pojedinci dolaze na ideju razmnožavati se (zbog čega i ubrizgava ženama baš svoje sjeme: da bi na svijetu bilo više djece s biranim genima), jasno je da je riječ o nekome tko je duboko zabrazdio u fašizam i eugeniku. Lik Skrete je humoran lik, samo više nego li šaljivdžija, onaj s kim se smijemo, on je to kao onaj kojem se smijemo – preko kojega doživljavamo komiku suludosti nekih fora.@

- 22:35 - slušam (30) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

petak, 09.01.2015.

Nijanse lijevog spektra


1

Vidim, svi nešto pričaju o tome kako je odmah u prvom krugu izbora de facto odlučen ishod i drugog. Slažem se i ja. Dvoglava Kolignja pobjeđuje sto posto!


2

Ljetos mi je ispod posta U čemu je sramota? komentatorica Sjećanja i osvrti prišila (pošto sam kritizirao, zbog nevezane stvari, nekoga inače poznatog po desnoj obojenosti) pristranost prema političkoj, kako se to kaže, ''ljevici'', imajući na umu SDP, pa čak i rahmetli druga Tita.

Ma kako se ne raspišete o "ESDRPEU" kao nekad o "KRADEZEU"?
Svi se sjećamo kupovanja svjedodžbi nižeg i višeg ranga iz doba multi-počasnog doktora druga Tita!

Jesenas mi je ispod posta Kako ih nije sramota?! komentator Antun prišio pristranost prema političkoj, kako se to kaže, ''ljevici'', imajući na umu EPH, pa čak i jedva završenu srednju školu.

A čuj, vidi se koje štivo čitaš; od tuda i tvoji bistri komentari i "vasceo" humor! Ponekad si znao biti zanimljiv, no tvoja politička boja (kao i tvojih istomišljenika) ne vidi dalje od crvene krpe... Jadno!

Lou, ne kaki! Prvo, štivo koje Pero čita je naravno i tvoj i Butkovićev (ili Tomićev) omiljeni "Yutarnji", Što se tebe tiče, ukoliko prije ne "uguglaš", nećeš znati i ne znaš uopće što je to – Koncil! Usput, ne možeš (ili možda možeš?) uspoređivati tekstove piskarala s jedva završenenom srednjom školom i fakultetski obrazovanim ljudima? Uostalom, što znači: desno obojen? Ako se ne slažemo, ti si znači, lijevo obojena?

Tko me prati, poznata mu je besmislenost ovih prigovora; ni pod razno ne odgovara istini da bih odobravao ili podržavao tu ''esdepehaziju'' Račana, Butkovića, Pavića, Josipovića, Milanovića, o čemu se ovdje na blogu (kao i fejs stranici bloga) može naći mnogo potvrda. Mrzak mi je čitav taj establišment tzv. ''lijevog centra'' – ne, naravno, onako kako Antunu ili Sjećanja i osvrti, kojima je mrzak zato što im previše ''lijevo obojen'', nego obratno, zato što je za moj ukus premalo ''lijevo obojen''.

Ali, stvarno, što to znači biti ''lijevo obojen''?

3

Po održanom prvom krugu predsjedničkih izbora, Lion Queen, zakleta hadezeovka i podržavateljica kandidatkinje Kolinde (uslijed čega je ono doživjela, sirota, i famozno ugrožavanje s moje strane), imala je zanimljiv komentar o Ivi Josipoviću: nekako neobično blagonaklon, popustljiv, s određenom dozom simpatija. Zbog čega je odmah popila jezikovu juhu od strane tvrđe linije po tom pitanju, za koju je zampir sotona, crveni vrag – ta i naravno, s obzirom da ''lijevo obojen''.


Nije li znakovit podatak da jedan Josipović – nominalno ''lijevi'' političar – biva bliži i draži Kolindinoj panegiričarki, prononsiranoj desničarki, nego recimo meni, koji sam (stvarno jesam) ''lijevo obojen''?

4

Još se ponešto simpatičnoga rodoljubnog dogodilo netom po održanom prvom krugu izbora, samo je ovo bilo po svim novinama. U Šestanovcu je lokalni kabadahija, stanoviti Balić, naredio svima koji su mu pod komandom, facebook očitovanjem, da u ritmu marša imaju zaokružiti Kolindu, ''pogreški'' više ne smije biti, a imena rijetkih izroda koji su glasali za lignju dostaviti najkasnije do tad i tad. Na službenom facebook profilu varaždinske Mladeži HDZ-a, nezadovoljan lokalnim ishodom, reagirao je predsjednik iste, stanoviti Borovec, tiradom nevjerojatno glupom, u diskursu istovjetnom kao Sjećanja i osvrti ili Antun, reaktualizirajući mi ih (premda stoji i da ga se iza svakog drugog ćoška sreće) – diskursu kojem je Josipović problematičan time što, kao, ''Yusipović''.

Oduvijek tvrdim da je Varaždin jugoslaviziran od vremena pljačke i ubijanja njegovih građana od strane šumskih bandita poslije 1945. Doteplo se u 45 godina Jugoslavije u Naš čisti hrvatski Varaždin previše jugokomunjara, JNA oficira, udbaša i orjunaša planski i kontrolirano iz Beograda. Upravo ti preživjeli jugosmradovi i njihova orjunaška ''DECA'' sad biraju Yusipovića i protiv su samostalne Hrvatske države!

5

Ali važan je i podatak da je ovaj opskuran status nacionalnom viješću učinio varaždinski Forum mladih SDP-a. Kako reče Ivica Đikić, komentirajući rezultate prvog kruga: u iduća dva tjedna nemoguće je izbrisati dojam o predsjednikovoj petogodišnjoj isključivoj posvećenosti vlastitoj popularnosti, pa makar to značilo i najniže oblike kunktatorstva i proračunatog dodvoravanja nacionalističkom mejnstrimu, i spletkarenje, i kontrolu medija, i privatne obračune umotane u nepostojeća politička načela, i neodgovorni i nejasni izborni program u formi najave redizajniranja Ustava, ako treba i narodnim referendumom... Kao što je i demonstrirao u izbornoj noći, Josipoviću preostaje samo moralističko apeliranje na birače bazirano na širenju straha od povratka kriminalnog HDZ-a na Pantovčak. Pa tko se uhvati – uhvati... U odsustvu nekog pokrića kojim bi mogao privući ''lijevo obojene'' glasače, još mu preostaje pokušati ih mobilizirati ukazivanjem na strahotu alternative, kako je, svemu tome unatoč, ona druga opcija još gora; to je sada glavna karta na koju igraju, plašeći nas scenarijem svevlađa špijunskog podzemlja Karamarka i Vase, ili tupim kanibalstvom po obrascu varaždinskog jugenda.

6

Ali samo bih dodao sa svoje strane: ne vidim u svemu ovome navedenom, zbog čega Josipovića danas, kako se to govori, birači kažnjavaju, neki njegov osobni propust. Svjedočimo točno onome što se i htjelo, kontinuitetu i programatskoj dosljednosti jedne šire političke platforme.

S tim u vezi mi je naročito indikativan bio predsjednički intervju dan Novoj TV (za prošlo izdanje istovrsnih praznika kao ovih netom svršenih, bogufala). Ima u njemu jedno mjesto koje je kao razgovor gluhih.
Pitanje: ''Ali Ivo Josipović je zapravo kandidat ljevice i lijevog centra?''
Josipović: ''Tako je, da. Lijevog centra i centra.''

Mnogo indikativan pomak u određenju za slot udesno, kaj ne?

Lapsus? Ne!

7

Jednom sam u životu glasao na parlamentarnim izborima: za koaliciju 2000. Činilo mi se prepovijesnim čak i za mene da propustim. Quoth the raven, 'Nevermore.' Tako i bi. Nikad više. To je kao s djecom i brokulima: probao preko volje, nije mi se dopalo.

Još dok se koalicija okupljala, bilo mi je jasno da to neće završiti dobro, zato što je ovaj njen dio s radikalno nezdravim odnosom prema pitanju svih pitanja – rak-rane hrvatske politike i društva sve od osamostaljenja – bio i dominantan dio (Račan-Budiša-Tomčić, plus čak jedan Tomac). Prisilio sam se nekako ipak da glasam, no nisam se puno iznenadio kad su odmah potom na sve strane stala izbijati očitovanja nepostojanja stvarne volje za demontažom tekovina tuđmanizma. Pusićka je, doduše, odbila u Saboru dići ruku za izglasavanje infamno lažljive, grubo revizionističke Deklaracije o Domovinskom ratu_1, ali ostala je jedina. Račane! Ti se foliraš kao neka ljevica – di si se sakrio? Pičkin dime, izlazi napolje. Nije ga bilo za naći, ni njega ni stranačke mašinerije, nos da bi pomolili. Spala ljevica na jedno slovo. Ali vjetrokaz kuda će politika puhati bio je jasan i bitno prije, odmah tog siječnja 2000., kada se krema od stotinjak javnih lica okupila da im se svečano dodijeli Murtićeve grafike, kao najvećim zaslužnicima tzv. demokratskih promjena. Svaki društveni poredak/režim počiva na nekim svojim ''tekovinama revolucije'', nekom vrijednosnom narativu koji se promeće u normativni, hegemonski idealizam. Tko god hoće biti netko i nešto, ima neke ambicije, napredovati po ljestvici u okviru poretka – dužan je usvojiti i prakticirati propisani politički (i kulturno-idealistički) žargon. Npr. za Juge, usta su morala biti puna ''društvenog vlasništva'', ''interesa radničke klase'', ''subjektivnih i objektivnih faktora'', ''samoupravnog organizma'', ''vanjskih i unutarnjih neprijatelja'', itd. Poslije, kad je nastupio tuđmanizam, obavezna je postala hadezeovska ruka na srcu (dok druga u narodnom džepu), lizanje oltara, psovanje srpske materi te također ''vanjski i unutarnji neprijatelji'', itd. Nakon trećesiječanjskog prevrata, na snagu je stupio ekstremni centrizam, u kojem se au courant postajalo deklamiranjem ''liberalnih vrijednosti'', ''Europe'', ''odlučnog možda'' te proklinjanjem ''ekstremista svih boja'', zdesna i slijeva, s posebnim pikom na ''lijeve ekstreme'' (kao šifre za diskvalifikacijski označiti sve ono što bi sami trebali biti, a nisu). Ceremonija dodjele grafika odigrala se kao konstituiranje novog establišmenta, esdepehazijskog, na liniji od SDP-a do EPH-a, Račana do Pavića, koji se udobno zavalio u u taj (danas milanović-josipovićevski) ''lijevi centar i centar'' s kojeg nije žurba ni potreba previše nasrtljivo navaliti na stare centre moći, te se radije primjenjuje politika Kompromisa i Doziranja – da se, Ivančićevim riječima, ''razumno'' dozira količina nacionalističkih opijata što će cirkulirati u javnoj ponudi, tako da ona ''zadovolji'' i interese države i prohtjeve rulje. Vlast bi, zbog renomea krčme kojom upravlja, omiljeni nektar servirala u bocama od 0.3, dok bi se žedni ratni veterani radije nalijevali iz litrenki. Ako bude sreće u pregovorima, kucnut će se kriglama od po pola litre i mirna Bosna. Ustupci prebrojavanju snaga koje uči da smo sredina dominantno konzervativna i trenutno nacionalistička, s katekizmom koji glasi da ako se u ''katoličkoj zemlji'' misli zadržati na vlasti naprosto mora podilaziti crkvi; u zemlji svježih ratnih rana dodvoravati se Velikoj Domoljubnoj pjesmi. Ta gnjavatorska masaža, kontinuirana proizvodnja nadražaja, ishod je zajedničkog opredjeljenja da se u Hrvatskoj njeguje mitotvorni oblik državnosti i pronosi kult djevičanski čistog oslobodilačkog rata, koji se ima štovati prema uvriježenim religijskim obrascima, mahom u klečećem stavu. U svjetovnoj nadgradnji sve je još praćeno razrokim suočavanjem s prošlošću i idiotskom zamišlju prema kojoj je podivljalome nacionalizmu – umjesto da ga se razobliči i trajno skine s dnevnoga reda – moguće suprotstaviti samo njegovu ''pitomiju'' verziju.

Deceniju i pol kasnije Tuđman je već deceniju i pol mrtav, ali tuđmanizam je i dalje vrlo živahan, sve je gusto od monumentalnih ''festivala'' klerofašizma, počevši od šovinističke farse (čekićari), teokratske fetve (obiteljaši), pa da nastavimo s par recentnih upalnih žarišta (kakvih uvijek ima, ove sam navodio i u prošlom postu): paravojna hunta koja je metropolu uzela za taoca (šatoraši), križarska cenzura (slučaj dr. Horvata), klero-cenzura (slučaj mons. Devčić vs. Ferić), fundamentalistička hajka (Vigilare o Xmas), itd. Pitam se, pitam – ima li kakve veze činjenica da je i danas tome tako s time što se novi liberalni establišment formirao baš takvim kakav jest?

8

22.12. 1995. Tuđman drži govor u UN-u, polemizirajući da ''nije Zapad srušio Berlinski zid, već je to bila težnja malih naroda za nacionalnom suverenošću''. Da nije to svjetski komunizam kapitulirao pred kapitalističkim ''krajem povijesti'' nego pred drito franjama, jer da ne bi bilo raspada crvenog bloka bez ''pozitivnog nacionalizma i kreativne nacionalne individuacije''. Ali nije nevolja sam govor, nego je u govoru imenovana ta paradigma ''pozitivnog nacionalizma'', koja se prometnula u nevolju time što ju je kompletna hrvatska politička pozornica preuzela (jer odmjenjivali su se HDZ i linija Račan-Milanović sa sindromom podilaženja). Tuđman je učinio više od samo dekade vladavine Hrvatskom: kroz deset formativnih godina mlade države nametnuo je svjetonazor, nametnuo je kompletnu političku paradigmu – koju je narod internalizirao_2 – koja će Tuđmana naslijediti i dugo potom (evo sve dosad, a dokad će ne znamo).

Interesantno je, recimo, komentirao Bolković o ''bliskosti Zorana Milanovića Tuđmanovom tipu nacionalizma'': prema unutra, to je pokušaj podilaženja nacionalnom sentimentu doskočicom o zaštiti branitelja od sudskoga progona u zemljama EU, a prema van, to je ovaj nesklapan argument o borbi za ravnopravan položaj RH u EU, kao da je Europska Unija tek kvantum svojih članica, a ne kvalitativno novi entitet na koji i Hrvatska, kao i ine članice, prenosi dio svoga suvereniteta. Milanović, drugim riječima, igra na kartu nacionalizma, pokušavajući, svjesno ili ne, predstaviti svoju aktivnost kao zaštitu nacionalne države na frontu koji se zove Europska Unija. (...) on je jednostavno kao ideološki nacionalist, nacionalist Tuđmanovog tipa koji zagovara, ma i hinjeno, ma i trenutno, retorikom devedesetih, interese braniteljske populacije po Zagrebu, ili pak nacionalne države u Europskoj Uniji, anakron, on je passe (...) Neosporna je dakle činjenica da je ideološka pozicija Milana Bandića, ali i Zorana Milanovića, tih godina za potrebe političke utakmice dizajnirana po uzoru na onu dr.Franje Tuđmana (...) Zoran Milanović zapravo u tom smislu ne ostavlja mjesta Karamarku: retuđmanizacija je HDZ-a izlišna, jer Hrvatska ionako nikad nije detuđmanizirana. Te: Ja ne mislim da je ZM nekakav zajapureni nacionalist, ali da zauzima poziciju koja ima svoju jasnu povijesnu i teorijsku pripravu, da se neskriveno i glasno služi tom retorikom, da je unutar cijele jedne političke tradicije hrvatske državne politike, to svakako.

9

Esdepehazijsko se repozicioniranje na ''srednju liniju'' uklopilo u duh vremena garniran općenitijom metamorfozom tradicionalne europske parlamentarne ljevice (''socijaldemokracije'') u nešto što se nazvalo ''Trećim putem''. O tome je Antun Vujić napisao tekst malo naklepan, ali koji postavlja dobra pitanja, i čiji bi sukus mogao ovako nekako glasiti: okej, SDP nije ljevica, ali što ako to nije zato što je konkretno SDP kao SDP na tom planu zakazao, nego zato što ništa drugo nije zapravo više ni moguće? Što ako u institucionalnim realnopolitičkim okvirima danas naprosto više nije izvedivo vođenje stvarne socijaldemokratske politike?

Socijaldemokracija je u krizi, uzima Vujić anamnezu. A dijagnoza? Mentalno lijevi centar europskih građana zbog nečega ne vjeruje u politički lijevi centar europskih socijaldemokrata. Zašto? Zbog gubitka kredibiliteta kunktatorstvom, ili da kažemo: kapitulacijom. G. Brown i Zapatero su mirne duše podržali Barrosa na čelu Europske komisije iako su svakako znali za njegovu, blago rečeno, povezanost s financijskim i neoliberalnim interesima. Zato se sada krivca traži u ''napuhanoj'' socijalnoj državi, a ne u onima koji ispuhuju i ono što je od nje ostalo, pošto su je prethodno politički izbacili iz tračnica. ''Treći put'', čitaj: libertarijanstvo light (ali i libertarijanstvo pod maskom); sama nominalna ljevica preskočila je u protivničke redove: Refleks Blairovog i Schroederovog Trećeg puta, kojemu je bilo toliko stalo do ''nezavisnosti banaka'' da je Blair već u svom prvom izbornom programu posebno naglašavao i ''nezavisnost centralne banke UK'', nije imao ni protiv čega protestirati kad je do nezavisnog ponašanja banaka i došlo, i to na ortodoksnoj liniji shvaćanja nezavisnosti. Opća pomama za bonusima samo je metafora za ukidanje svakog socijalnog bonusa, a ''rezanje'' navodno hipertrofirane državne uprave i javnog sektora, samo je još jedan borbeni poklič za deregulacijom. Deregulacija je samo sredstvo globalne nadregulacije protiv uspostavljanja interesa svake lokalne socijalne strukture, napose nacionalne ekonomije. Ekonomija je globalna, a socijala nacionalna, ako joj što preostane. Takva politika pretvara socijaldemokrate u lijevo krilo politike štednje, koje je međutim po definiciji izlišna i besmislena pozicija, osuđena na propast. Dobro. Vjerojatno treba štedjeti. Ali na čemu? Odgovor nije trebalo čekati. Štedjeti – na obrazovanju, zdravstvu, plaćama, socijalnim pravima, radnim mjestima… To smo u identičnom obliku vidjeli kod nas i viđamo i dalje. Odlična mi je ona rečenica iz svojedobne Dežulovićeve kolumne o zapošljavanju svećenika u bolnicama: Prvopričesnici iz SDP-a nastavljaju tako put svog historijskog okajavanja, evoluirajući u veće katolike od Pape. Istina, od proleterskog pape Franje nije osobito teško biti veći katolik, ali u SDP-u su čak i manji komunisti od njega. Ne treba imati iluzija: kupovanje Crkve, kao i sva prijašnja, dolazi s tog mjesta; ono ima, kako smo rekli, ''svoju jasnu povijesnu i teorijsku pripravu'', unutar je ''cijele jedne političke tradicije hrvatske državne politike''. E, ali zato, dok će svaka muzička želja s Kaptola biti smjerno ispoštovana – jer je Kaptol moćna struktura koja u svakom trenutku ''u katoličkoj zemlji'' može napraviti nered, zazvoncati nekim ''događanjem naroda'', poljuljati ''izdajničku nenarodnu vlast'' – Milanovićevi će ministri tu servilnost kompenzirati iživljavanjem na mekšim, nezaštićenijim mjestima: ''obrazovanju, zdravstvu, plaćama, socijalnim pravima, radnim mjestima''. Tu financijski neoliberalizam ne štedi ni onaj poduzetnički. Fleksibilizacija rada postala je eufemizam za otpuštanje radnika, ali i za zatvaranje poduzeća. Znamenito ''rezanje'' srezalo je i poslodavce, od Španjolske do Hrvatske. I što je tu pomogla socijaldemokracija? Kako to ne predstavlja političko samoubojstvo? Nitko slijeva neće podržati takvog nekoga. Pa tko će onda? Imalo bi logike da miluje uši libertarijanaca i (ostalih) desničara, ali oni pak neće nikada za SDP, a priori, već zbog same deklarativne ''lijevosti'' i socijaldemokratske oznake. Socijaldemokrati kao puki dionici politike štednje gube povijesni politički smisao: Vujić ispravno primjećuje da se to ne može ne obiti o glavu._3

Dalje se još Vujić pita što je onda ljevici/socijaldemokraciji činiti, kakvu novu poziciju iznaći. Ali to se meni ne čini kao pravo pitanje za mozgati. Pozicija koju traži je poznata – ta koju je i oslovio kao ono što je stvorilo Europu kakvu još uvijek držimo najboljom – Europu socijalne države, ''zlatnog doba socijaldemokracije''. U redu, nije više moguća/provodiva – ali, kažem, onda se ne radi o intelektualnom pitanju (što tražimo), nego pitanju odnosa moći (zašto blairovi, schröderi, zapateri i browni diktiraju pretvorbu socijaldemokracije u ''lijevo krilo politike štednje'').

I zašto onda SDP, umjesto prodavanja pod socijaldemokrate i ljevicu, samo ne kaže otvoreno: evo, ljudi, mi smo stranka ekstremnog centra? Za takve ne bih glasao, ali im ne bih ni zamjerao. Izvjesno je da aktualna partija na vlasti sebe ne imenuje pravilno. A nepošteno je što se ne radi o tome da se samo ne bi znali pravilno imenovati, nego se namjerno lažno predstavljaju (da bi pokupili glasove s upražnjenog prostora). Što krivo samorazumijevanje nije do propusta već do programa.

No, još najgori aspekt je što uslijed te lažne popunjenosti, upražnjeni prostor ostaje upražnjen. Ona česta parola ''nema se za koga glasati'' ustvari se odnosi na lijevi spektar biračkog tijela._4 To nije slučajnost; onaj osjećaj koji svaki od nas ima kad bi trebao poći do izbornog mjesta (da mu se ne isplati i da nema stomaka za to, bezvoljnost, anoreksija), nije individualan nego vrlo načelan problem; formulirajmo ga: u našoj parlamentarnoj demokraciji lijevi birači nemaju za koga glasati – ne samo na nekim izborima, nego kronično, po pravilu i sistemu.

10

I nije da pristup zastrašivanja baukom HDZ-a nema efekta; da evo posvjedočim samo dio onoga što sam na svoje uši čuo, kao neposrednu reakciju na vijesti iz Varaždina, Šestanovca:
– kako je sada sigurnija kome dati glas;
– kako joj je više dosta ovih što vazda izvlače komuniste i partizane da pljuju;
– kako Ivo baš zampovski kolonizira, no ipak će izaći, jer ne može podnijeti pomisao da kokoš dobije izbore;
– kako treba izaći, jer iako je i sad sjebano, zbog svega što bi kokoš još dodatno mogla sjebati;
– kako je Josipovićem nezadovoljna, ali ovih se boji, uz to što ih jednostavno ne može podnijeti;
– kako doduše i sada crnokošuljaši nezakonito kampiraju po ulicama, a što bi tek bilo da imaju sve instrumente vlasti;
– kako je prije 5 godina dao glas Ivi, ali sad nije više htio, no nakon ovih divljaka ipak hoće, jer je Ivina ekipa pitomija, a ne voli divljake, pa čisto zbog toga, inače nema drugog razloga;
– kako će za Ivu, jer dođu li ovi pobit ćemo se međusobno ili završiti u nekom Auschwitzu;
– kako ne može podnijeti pomisao da gleda njihove nacerene, likujuće face;
– kako je svaka nepogoda koja bi nas mogla zadesiti s Josipovićem bolja od HDZ ciklone nježno nazvane Kolinda;
– kako nitko s još malo zdrave pameti ne bi trebao moći preživjeti HDZ-ovo slavlje s Kolindom na tronu;
– kako ne treba dozvoliti da nas HDZ kokošinjac, ili bolje zvjerski brlog, posve uništi;
– kako bi najrađe stavija u top i Milanovića i Josipovića, a opet će glasati za njih, o tugo;
– kako Josipovića bira jer mu je KRADEZEA pun kua, ne želi ih vidjeti blizu vlasti nikad više, možda za 20-30 godina kad poumiru ovi lopovi;
– kako nije oduševljena Josipovićevom ''vladavinom'', ali će glasati za njega zbog straha od vremena koje bi nam inače moglo doći i nemanja ideje kako ćemo to ovaj puta platiti i preživjeti;
– kako će izaći jer ga ništa ne deprimira više od pogleda na razdragane hadezeovce, pa da izbjegne nevolju izlaganja tom prizoru;
– kako trebamo izaći da spriječimo bal vampira i ne budemo zrtveni jaganjci;
– itd.

Teško bi bilo polemizirati s užasnutošću ovih ljudi mogućnošću da osuđena zločinačka organizacija (još jednom: fucking O-SU-ĐE-NA-ZLO-ČI-NA-ČKA-OR-GA-NI-ZA-CI-JA!) ne tako dugo po osudi, nekako se opet isturivši s favoritskom kandidaturom, još jednom zajaši na vlast!!!!! (Zna li tko ima li tako nečega u ikojoj drugoj zemlji? Može li to biti?)

Točno se vidi da su to mahom ljudi sluđeni spoznajom da opet i opet i opet nemaju za koga glasati – a s druge strani opet... ovi. Banda, besprizornici.

11

U čemu je ipak ironija i paradoks? Začepit će nos i, unatoč svemu, glas dati Josipoviću, uslijed užasnutosti eksplodiralim moronima (iz Varaždina, Šestanovca, tim diskursom kao kod Antuna ili Sjećanja i osvrti i drugim primjerima hadezeovskog barbarstva), dok Josipović ipak glas ne zaslužuje ne samo zbog zampirstva i drugih nevezanosti, nego još najviše baš zbog posvemašnjeg izostanka bivanja ikakvim ozbiljnijim trnom u guzici predmetnim moronima & barbarima – koji mu se već samo ritualno, po navici, obraćaju kao trnu u guzici. Zapravo bi mu trebali spomenik podići. No, da, da, i to je poznato, ali ne biva li odmah i ultmativno poricanje logike biranja manjeg zla? Jedna je stvar ako smo Josipovićem nezadovoljni jer su ga, ne znam, uhvatili kako je pijan zaspao u svinjcu, a sasvim nešto drugo ako zbog nebivanja ikakvim faktorom upravo u onome što je rezon zašto bismo ga, glede&unatoč, trebali opet birati.

Ili evo i Mesić konta jednako: Nema drugog rješenja. Moraš ga podržati naprosto zato jer je sve drugo još puno gore. Dio stranaka koji podržava Grabar Kitarović je i uzrokom krize u kojoj se nalazimo, tako da one nikako ne mogu biti dio rješenja, i u tome je opasnost. Obaveze koje bi Kolinda imala prema svima takvima koji su je podržali, to Hrvatska ne može izdržati. To znači kolaps društva i države.

Ali još više od Mesićevih odgovora, osvježenje u sveopćoj kenjaži kampanje su izvanredna pitanja od strane Forumove novinarke. Slažu se u svim političkim temama, uključivo oko Josipovićeve mlitavosti kao predsjednika i kompromitiranosti kunktatorstvom, osim što ostaje otvoreno pitanje treba li ga onda podržati ili ne – ona ga pritišće s problematičnostima odluke ga ga podrži, podvlači sve ono zašto je vaš favorit za predsjednika strahovito neprikladan za tu ulogu i traži ga da se očituje kako, kao netko, da krenemo samo od toga, s jasnim stavovima o razdvojenosti Crkve i države, može podržati nekog poput Josipovića kojemu baš i nisu jasna ta razgraničenja. Zatim,
– da Milanović i Josipović prešutno toleriraju takve proustaške i profašističke ispade u strahu od gubitka glasova i da je na taj način neoustaštvo dobilo pravo građanstva u Hrvatskoj;
– da se neofašizam rasplamsao upravo u njihovu mandatu (Mesić: a oni su to uglavnom šutke gledali, bez ozbiljnih reakcija);
– da to onda znači kako nisu dorasli zadatku vođenja demokratske države (Mesić: nitko se nije usudio Crkvu vratiti tamo gdje joj je mjesto, i da je trebalo pozvati papinskog nuncija, predočiti mu sav probisvjetski karakter našeg klera te predložiti izmjenu konkordata);
– da je nezajažljivost Crkve propust politike, koja dopušta da se Crkva petlja u njezine poslove, dok se Josipović baš lijepo prepoznao u foto-robotu idealnog predsjednika kojeg je dao kardinal Bozanić, očito s nakanom da mu predizborno podilazi, kao i vjernicima;
– da za savjetnika već pet godina drži člana Opus Deija Stjepu Bartulicu, koji je bio predvodnik antigay-referenduma i doveo opskurnu Judith Reisman u Hrvatsku (Mesić: podbacio je u tome, jer se kao i svi, plaši Crkve);
– da baš i nije odlika ozbiljnog državnika da mu Crkva diktira poteze, stavove i odluke;
– da je išao svjesno svađati Srbe i rušio Pupovca, a pokušavao instalirati Džakulu za srpskog lidera (Mesić: valjda je svjestan da je tu pogriješio i da to nije smio raditi, svađati međusobno Srbe iz vlastitih osobnih financijskih interesa, to je bilo pogrešno i nepotrebno);
– da je naročito državnički stav za nekoga tko je dao ubiti 50 nevinih srpskih civila, pa bio to i general HV-a, reći da je time "zabrljao", samo zato da se ne zamjeriš braniteljskoj populaciji (Mesić: naravno da to nije nimalo državnički stav i jako mu je to zasmetalo, očito je opet bilo riječ o strahu od branitelja i gubitka njihovih glasova, a bila je, k tome, i situacija, protuzakonita, kada je Josipović po povratku iz Haaga, uz generale Gotovinu i Markača primio i one generale koje sam ja iz poznatih razloga umirovio, umjesto samo njih dvojicu, čime je ovima dao legitimitet i lako moguće poticaj za sve ovo što se u međuvremenu zavaljalo);
– da bi se možda trebao držati one kada je rekako kako s Josipovićem baš i nema o čemu razgovarati, jer se ne razumije u glazbu, dok se ovaj ne razumije u politiku, ili one kako je ''lako stjecati bodove na ljestvicama popularnosti nedorečenošću i izbjegavanjem zauzimanja jasnih pozicija, zbog čega neće biti ni neprijatelja'', uz zabrinutost ''jesmo li željeli i trebamo li takvog predsjednika'';
– da nije li malo licemjerno, nakon što ste razmijenili teške optužbe i uvrede, da se sada vas dvojica naslikavate zajedno, itd.

12

Kao što vidimo, i Mesić se u svemu slaže zašto ga ne bi trebao podržavati, kima glavom, prati ulog i još dodaje – no, eto, ipak... No, da li stvarno ipak? Logika po kojoj je i to bolje nego da idemo unatrag s trogloditima, pogledom uprtim u retrovizor i kopanjem nekih jama, prozivanjem što je bio čiji otac i plašenjem Jugoslavijom – naizgled drži vodu. Sve dok ne shvatimo kako se tu ne radi samo o pasivnom propuštanju da se išta učini, već o aktivnom suučesništvu. Naime, otkud nama danas vjeronauk u školama i spomenik ustašama nasred Splita? Treba dublje razmisliti o činjenici da to nije maslo samo hadezeovštine, već pakta hadezeovštine i esdepehazije svaki puta kada je potonja na vlasti. Mesićev se optimizam temelji na ponavljanju kako će, kao, drugi puta pametnije Josipović i Milanović, da je uvjeren kako su sad već izvukli pouke i da će znati bolje. Ali to si može odmah križati, jer ni nisu oni to, kao što smo elaborirali, iz još neznanja, nesnalaženja, nego po programatskoj platformi, širem fenomenu nominalne socijaldemokracije koja bježi u ekstremni centar, uostalom ne samo kod nas nego po čitavoj Europi. Paktirali su s barabama i barbarima ne zato što nisu znali bolje, nego zato što su baš tako htjeli, jer im tako bolje paše, a šupci su.



Mehanizam je uvijek isti: glasovi ''lijevo obojenih'', podjarivanjem njihovog straha da ne bi otišli kome gorem, već potpuno neprihvatljivim divljacima, odu njima. A onda, pošto njima, koji paktiraju, stvar efektivno ima karakter neutraliziranja glasa ''lijevo obojenog'' dijela populacije. Nećemo pretjerati ako kažemo da upravo to i jest ono što je zajednički interes Kolignje, i hadezeovštine i esdepehazije, i valjda sam smisao postojanja SDP-a, kao lažne ljevice: da usisa u sebe i onda dematerijalizira – puf, nestalo – ono što bi inače bio pritisak slijeva. (Recept koji umrežena političarska kasta danas posvuda pokušava implementirati, diljem svijeta – ovo se može pisati u enciklopedije pod obrazloženje proliferacije slijevanja bivših ljevica u ''Treći put'', koja je Vujića ostavljala s upitnikom iznad glave.)

Mesić ono reče da opcija Kolinda & Co., kao uzrok krize u kojoj se nalazimo, ne može biti dio rješenja. Činjenica da ne izvlači daljnji silogizam po kojem onda ni Josipović ne može biti dio rješenja je točno ona točka od koje se više ne slažemo. Naime, i Josipović je među velikim uzrocima krize. Hoćemo li uvidjeti zjapeći apsurd rezona ''ajmo ipak Ivi/SDP-u, iako je božesačuvaj, jer vidi tek te druge'', formuliramo li stvarno stanje stvari ovako: jakog HDZ-a će biti do onda do kad će biti jakog SDP-a. Samo zato i je HDZ ovako žilav i uvijek iznova se vraća, vladajući zemljom već praktički dvije i pol decenije, što tako žilavo ima svoj SDP da mu čuva leđa; što – u zazoru, strahu i gađenju pred talibanima – uvijek iznova ljudi prelaze preko SDP-ovog prvopričesništva. Ili, da kažem to i izravnije: HDZ je (jer realno je, čak i sada kad formalno nije) tako uporno na vlasti u zemlji upravo zbog rezona onih gore navedenih, pod ruku s Mesićem, koji će ipak izaći i dati glas tzv. ''manjem zlu'' – baš iz silnog gađenja na ideju o HDZ-u na vlasti. Oh, ironijo!

Ima li doista smisla logika po kojoj je svaka nepogoda koja bi nas mogla zadesiti s Josipovićem/SDP-om bolja od ciklone zvane Kolinda/HDZ – ukoliko razumijemo da ništa drugo nego nepogoda zvana Josipović/SDP i je ono što od Kolinde/HDZ-a čini neprolaznu ciklonu?

13

Đikić o stratifikaciji biračke podrške Sinčićevog pokreta, koja se pretvorila u očekivani ključ ishoda drugog kruga: radi se o pobunjenicima protiv postojećeg pravnog i društvenog poretka, o ljudima koji su toliko očajni da rješenje vide jedino u radikalnom i trenutačnom preokretu koji će im skinuti s vrata blokade, ovrhe, banke, sudove, minuse, dugove, i višegodišnje tapkanje u mraku beznađa. Josipović, a ni Grabar-Kitarović, stoga ne mogu računati na glavninu njihovih glasova. Osim toga, tom biračkom tijelu – suočenom sa svakodnevnom egzistencijalnom borbom i prožetom osjećajem nepravde i napuštenosti – svjetonazorska pitanja nisu odlučujuća: nije im zasmetalo što Sinčiću baš i ne smeta 'Za dom spremni!', ili što nema mišljenje o pravu na pobačaj...

Ja bih jedino dvije ovdje zamiješane komponente ''tog biračkog tijela'' razlučio kao zasebne.

Đikić, dakle, tajnu Sinčićevog uspjeha pronalazi, ispravno, u tome što mu je potpora došla kao a-svjetonazorska, a-ideološka, svodeći se na neutralnu zasićenost partijama, gdje su mu, kao Isusu Kristu na kojeg se fura, pohrlili od sistema umorni i opterećeni svih predznaka. Ključno mjesto iz članka: ljudima koji su za njega glasali nisu zasmetale (ili barem ne dovoljno da ih spriječe u davanju glasa) određene Sinčićeve svjetonazorske skarednosti; to je bio uvjet za ovih 16,4%. Nema ništa čudno da nisu zasmetale onom dijelu koji je i inače skarednih svjetonazorskih stavova, no oni sami ne bi nabrojali 293.562 glasova. Znatan dio ih je morao biti inače ''lijeve obojenosti'' – e, oni su nam ovdje interesantni. Đikićev članak je o percipiranoj okolnosti da je Sinčić ''uzeo'' glasove pretežno Josipoviću, dakle birača ''ljevice'' i ''lijevog centra'' (te izgledima da ih ovaj u drugom krugu dobije nazad).

Postulirajmo, dakle, pravo pitanje: kako je moguće da je za toliko inače ''lijevo obojenih'' građana najednom postalo na jednom kandidatu potpuno nebitno što predstavlja idealno otjelovljenje Dnevno.hr-a – mišakovski lunatik, koji društvenu raspravu skreće u trash forum o chemtrailsima, ljudima-gušterima, gljivama i HAARP-u, meets naci(onal-socijali)sta?_5

Nije to čak nešto nad čime bi se trebalo iščuđavati ili zgražati, s obzirom na okolnost ''suočenosti sa svakodnevnom egzistencijalnom borbom'', s blokadama, ovrhama i očajem. Tko se tu može uzvisivati pa reći kako bi sam u sličnoj životnoj drami? Prirodno je da čovjeku koji ne zna što će danas jesti i hoće li sutra imati krov nad glavom sva svjetonazorska pitanja postaju sekundarna i da tendira gledati čisto na to tko mu eventualno može pomoći u njegovoj nevolji, kakva politika bi mogla tome pogodovati. Nije stoga neka tema kako je takav čovjek, ukoliko i inače ''lijevo obojen'', mogao imati stomaka za podržati naciste iz Živog zida (pa taman se i varao u njima, pa i ne prozirao da se radi o teatru čak i tamo gdje su socijalni)._6

Zato mi je, međutim, zapela za zub Đikićeva formulacija kojom u opisu profila Sinčićevih birača navod da se radi ''o pobunjenicima protiv postojećeg pravnog i društvenog poretka'' odvaja tek zarezom od navoda da se radi ''o ljudima koji su toliko očajni da rješenje vide jedino u radikalnom i trenutačnom preokretu'' – umjesto veznikom i – navodeći na zaključak kako se radi o samo jednoj, jedinstvenoj kategoriji. Ili barem ne dajući jasno do znanja da se ne radi – kao što se ne radi. Profil je dvokomponentan, a motiviranost pobunjeništvom protiv poretka i Kolignje je širi pojam od motiviranosti egzistencijalnim bankrotom. Postoje, naime, i druge osnove po kojima se biva protestnim protiv poretka i/ili ponuđenog izbora. Jedna od njih je i fenomen strukturne i kronične ispražnjenosti listića od kandidata za koje bi ''lijevo obojeni'' mogli glasati, čiju sam prirodu opisao u ovom tekstu. To je primjer osnove potpuno neovisne o onoj koju Đikić ističe: bila bi slučaj sve i kad uopće ne bismo u zemlji imali problem s blokiranostima, ovrhama i kopanju po kontejnerima. Kako taj svoj problem rješava lijeva izborna baza koja nema za koga glasati? Dio postupi poput Mesića i ostalih koji proglašavaju odabir ''manjeg zla'', zbog puno veće užasnutosti mogućnošću pobjede druge strane. Drugi dio se odluči za tzv. bijeli glas (ili ''protestni glas'', kojim se šalje poruku protesta). Taj opet može poprimiti razne forme: a) neizlazak, b) poništavanje listića, c) zaokruživanje opcije ''nitko od ponuđenih'' kada ona postoji, d) glas za ekstremiste, za koje se zna da nemaju šanse, e) glas za političkog anonimca/početnika, iz istog razloga.

Ono što me sad zanima: koliko od ukupnog broja ''lijevo obojenih'' je glasalo za anonimca Sinčića iz tog razloga: nemajući za koga i iz zasićenosti bipartijstvom Kolignje, pa protestno? I koliki udio njihov broj predstavlja u onih 293.562? Pouzdano znam da takvih ima, jer ima ih i među ljudima koje osobno poznajem. I to je sad mjesto na kojem se aplicira Đikićevo pitanje, u neiskupljenosti više egzistencijalnom kalvarijom činjenice pristanka uz kandidata izrazitog kulturalnog desničarstva. Kako je nekome ''lijevom'', a tko ne biva upravo ovršavan, bilo moguće podržati bizarnog lika koji je okej sa ZDS, ustašama, crkvenim fundamentalizmom, te postrojen pred Klemmom? To je priličan misterij. Uskaču sami sebi u trbuh i treba reći realno: tom vrstom bijelog glasa ne čine ništa bolje od onih koji su iz zasićenja HDZ-SDP kastom 2009. izabrali Keruma za splitskog gradonačelnika (znamo kako je to završilo; ali prava tragedija je u činjenici da se odmah znalo i govorilo da će tako završiti, samo rulja nije htjela slušati).

14

Logika moronskog diskursa poput onog Antunovog ili Sjećanja i osvrti je u automatskom spajanju (moje) ''lijeve obojenosti'' s esdepehazijskom ekipom, koja im dođe kao crvena krpa, od Yutarnjeg do Yusipovića. Ne dolazi im do glave mogućnost cijepanja u samom pojmu ''ljevice''.

Nemala je ironija u tome kako uzimaju zdravo za gotovo da ću ja, pošto im je poznato da sam lijevo orijentiran (dakle, također ''crveni'' u njihovim očima), esdepehaziju gotiviti upravo po onoj osnovi po kojoj esdepehaziju prezirem, i kako kao ''crvene'' ekstreme psuju poziciju koja u sazivu parlamenta(rne demokracije) uopće ne sjedi s lijeve strane (ona samo, sjedeći na ekstremnom centru, sjedi pretežno ljevije od ostatka sastava sabora, kao ''lijevo krilo politike štednje''), te koja pod pojam ljevice uopće i spada jedino svojim krivim prezentiranjem, uz prefiks pseudo, dospijevajući baš u besramnost i kompromitiranost (lažnog identiteta) tim nesjedenjem nimalo slijeva, trećeputaškim nebivanjem ni ''c'' od crvenila zbog kojega ih psuju.

Hvatanje za ovu karakterističnu retoriku, koja kao pred ''crvenima'' paranoizira pred nečime što je realno nebo i zemlja u odnosu na ikakvu stvarnu lijevost, pozitivan je dokaz moronizma, spadanja u totalne bukvane, koji papagajski ponavljaju taj izvjesni recitacijski narativ, ne prepoznajući da je u pitanju besmislica, operirajući u crno-bijelom kodu u kojem postoje jedino ''komunisti'', ''jugoslaveni'', te oni ostali, koji su okej (a trećeputaši su im isto ''crveni'' zato što im se reklo da jesu, dakle jesu).

Sljedeća mogućnost spadanja pod pojam ljevice je ona koja bi u institucionalnom okviru parlamenta stvarno i sjedila na lijevoj strani. Što ne znači da bi me se i s njima moglo identificirati (nemoguće čak ni u teoriji) ili podrazumijevati da imaju moju apriornu podršku (isto nemoguće), ili barem relativnu podršku, nekad, u nekom kontekstu (eventualno moguće).

Nadalje, ljevica se ni ne može svesti na institucionalne okvire parlamenta, jerbo su tu, dakako, i Žižek i novomarksistička omladina koja svoju lijevost razumije onkraj parlamenta i sistema, u revoluciji. Ta bi i jedina bila ona koja bi opravdavala oznaku ''crvene''. Premda dijelimo znatan dio teorijskog arsenala – nisam, ne, ni od njih. Zbog određenih rezervi koje sam objasnio, recimo, ovdje. Obilježava me i načelan otpor prema bilo kakvom obliku stranačkog aktiviranja, upadanja u mehanizme političke skupnosti (ma oko kakve ideje); himne, zastave i grbovi izazivaju mi odbojnost._7

U redu, marksist dijelom možda i jesam, ali ako jesam, onda sam Groucho Marxist. Čime stižemo i do sljedeće razine lijevosti, koja kaže da je se ne može svesti čak ni na same realpolitičke okvire, pošto postoje i lijeve pozicije tipa Ivančićeve, Dežulovićeve, Ferala, News bara, Frljića, ili ako se baš hoće, nekoga kao Frank Zappa – dakle, vanpolitičarska lijevost, koja sebe razumije ne samo onkraj parlamenta nego čak i onkraj revolucije; koja je naprosto rezignirana džentlmenska pozicija beznadnosti, što niti legitimizira postojeći sustav niti ga ima ambicije mijenjati, nego je tek glas (samo)obrane duha. Kojemu se, u inverziji Marxove egide, prije svega radi o tome da se svijet tumači.

To je, nije već teško zaključiti, i moj moment lijeve pozicije. Je suis Charlie: da, može se i tako reći način na koji sam ''lijevo obojen'' – određenje ne samo aktualno (to je koincidencija) nego o istom trošku i još najtočnije.

Ali jebe se moronima za to.



  1. Jedina joj svrha bila poduprti lažno ogledalo nabožnog mita o Neupitnoj Čistoći Svetog rata. @

  2. Uz zgodnu začkoljicu koju je elaborirao Buden (Bogu carevo, caru božije!): što je to nagnalo Kardinala da svojom blizinom posveti Tuđmana i njegovu politiku i da najnježnije privine hrvatsku Crkvu uz hrvatsku državu? Franjo Tuđman postao je idol Crkve (čitamo da mu koludrice još i danas pišu sentimentalne pjesme) ne usprkos tomu što je svojedobno bio komunistički general, dakle promicatelj ateizma, nego upravo zbog te činjenice. Zahvaljujući toj svojoj karakteristici, obratu iz progonitelja vjere u njena promicatelja mogao je sebe ponuditi masi kao univerzalni objekt identifikacije. Narod se masovno poistovjećivao s Tuđmanom konvertitom, ne s Tuđmanom junakom borbe za hrvatsku državu. Priča o narodu koji ni o čemu drugomu nije sanjao do li o svojoj samostalnoj državi naknadno je stvorena fikcija sa sasvim realnom ideološkom funkcijom. Od svih onih silnih titoista bez čije masovne podrške nikakav režim, pa ni komunistički, dakle ateistički, ne bi mogao vladati manje više neupitno čitavih četrdeset i pet godina, preko noći valjalo je stvoriti najodanije Hrvate, katolike koji od pamtivijeka do danas imaju samo jedan cilj pred sobom – ostvarenje hrvatske države i vjeru u Boga. Ako je taj obrat bez ostatka uspio jednom generalu, onda je morao uspjeti i svim nebrojenim kaplarima, vojnicima i uzgrednim suputnicima bivšeg režima. (...) Tajna svojedobnog uspjeha Franje Tuđmana nije bila dakle u njegovim superiornim intelektualnim i moralnim kvalitetama, a ni u nekakvom političkom programu koji je predstavljao. On je masama ponudio nešto daleko primamljivije – mogućnost da kratkim postupkom u potpunosti promijene svoj identitet, da preko noći postanu nešto apsolutno drugo od onoga što su bili jučer. A to je ujedno i tajna svih onih nebrojenih svečanosti koje su uz nečuvenu pompu organizirane posvuda i u svakoj prigodi. To su bili prije svega masovni obredi inicijacije i pokrštavanja, rituali očišćenja Hrvata od komunizma i jugoslavenstva, ukratko, novo rođenje nacije iz duha samozaborava. Utoliko i Hrvatska danas nije država, nego stvar pseudoreligijskog kulta, ne s predsjednikom, nego s prvosvećenikom na čelu. Zato je domovina na Medvedgradu dobila oltar, a ne primjerice neki spomenik palima za njenu slobodu.@

  3. Valjda i iz osobnog iskustva, s obzirom da je i sam bio u Račanovoj vladi, i također nije bez putra na glavi u sklopu svog kulturnog ministriranja.@

  4. Tko je kad čuo da desničar ne bi imao za koga glasati? Em je tu redovno paleta redikula s tvrđe desnice, za specificiranije ukuse, em je tu postojano kano klisurine HDZ, koji ne muči muku s krizom identiteta, jer je ono što oduvijek jest (naime, zločinačka organizacija) i u tome što jest ima svoju vojsku onih s viškom stomaka i/ili premalo mozga, koji će uvijek disciplinirano zaokruživati.@

  5. Da se razumijemo: kada za Sinčića kažem da se politički radi o, dakle, nacistu – čak uopće ne pokušavam biti izazovan i uvredljiv. To je naprosto taj politički profil: tu je čitav paket iz definicije; na ekonomističkom planu socijalizam u agregatnom stanju histerične moralne panike i pozivanja na linč (odnarođenog Drugoga, tj. ''bankaroida'' koji su isisali svu lovu), plus na kulturalnom planu ponosno šurovanje s ustašama, bez kompleksa, pa teledirigiranost od strane Klemma, podrška desničarskoj, križarskoj hunti, koja zvecka oružjem.@

  6. Udruga Blokirani je sinoć izgubila sve one tone kredibiliteta zadobivenog potezima poput cipele Josipoviću (njegovom hinjenom i zakašnjelom marenju, tek onda kad mu zatrebalo), proglasivši svoju službenu podršku Kolindi (njenom hinjenom i zakašnjelom marenju, tek onda kad joj zatrebalo), na temelju nečega što je ova pristala javno izjaviti (s figom u džepu, to ne treba posebno ni isticati – Kolinda je in ultima linea vojnik upravo onih struktura kojima, između ostaloga, Ovršni zakon donosi golemu lovu). I ako se smijem malo okušati u igranju proroka: u redu, ljudi, to je kraj, možete se razići kućama. Hvala. Utakmica za Sinčićeve glasove je gotova, a s njom po svoj prilici i cijela utakmica. Treba imati na umu da se u značajnom udjelu radi o ljudima koji su sami akutno blokirani ili im prijetnja ovrhe visi nad vratom, dakle, vrlo receptivnima na poruku o stavljanju na tapetu Ovršnog zakona. Pretpostavimo li i da, ako im je ostalo zrnce zdrave skepse, neće previše povjerovati Kolindinom obećanju – ako se netko svejedno spreman kladiti da bi oni kojima je to izvor svakodnevnog beznađa i uhvaćenosti u škrip, išli propustiti mogućnost spasa, pa ma koliko joj i ne davali velike izglede, pa ma koliko se i o hvatanju za slamku radilo, onda mu poručujem da imam i jednu odličnu satelitsku antenu, s kraja prošlog vijeka, za prodati mu. Kad već poslujemo.@

  7. To zapravo ne spada u istu rečenicu, ali da ipak naglasim i svoj poseban prezir prema trivijaliziranim oblicima romantizma ''crvenog''. Che Guevara za mene nije junak i simbol za nositi na majicama nego prijesni bandit. Ime Tito prije svega čujem kao ime neukusnog diktatora i zločinca, kriminalca ponajvećeg ranga, nimalo mi simpatičnijeg od Tuđmana (a zna se kako ćutim o Tuđmanu). O nekim već potpunim, nepojmljivim čudovišnostima tipa Staljin, Mao, Pol Pot, Sjeverna Koreja, ne moram valjda ni govoriti – pitanje je elementarne pristojnosti ježiti se na ta izdanja ''crvene'' zastave.@

- 23:59 - slušam (12) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
DUGI KAŽIPRST
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Prave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se