Ni bolesti više nisu što su nekad bile.
Zašto nas ova aktualna epidemija tako izbacuje iz ravnoteže? Rekao bih, zato što se za ništa konkretno ne možemo uhvatiti. Sve može biti i ništa ne mora biti. Blaga bolest, nije jako opasna (ali je ipak
jako opasna).
Ako nemaš temperaturu – nemaš gripu (ali ipak
može doći i bez temperature).
Jedina zaštita je cijepljenje (ali ipak je
možda još najgora stvar cijepiti se).
Najugroženiji su bolesni i slabi (ali ipak je
stradalih više među mladima i sasvim zdravima). I tako dalje.
''Glas razuma'' koji nas poziva da ne paničarimo, upozoravajući na
pretjeran medijski senzacionalizam, u pravilu se bazira na usporedbi sa sezonskom gripom, koja je
po ukupnim statistikama svakako teža i smrtonosnija bolest. Svakako da je daleko frajerskije reći – ja se ne bojim, ma to je sve napuhano, to je samo medijska bolest. Svatko bi od nas volio biti takav frajer, samo i frajerska nonšalancija ipak mora stajati na nekoj činjeničnoj osnovi da ne bi bila isprazna glupost, a gornja argumentacija ipak nije ono što tražimo. To će nas teško umiriti pošto je rupa u zaključivanju očigledna. Jer spram sezonske gripe imamo taj psihološki obrambeni mehanizam da možemo biti mirni ako nismo stari, slabi, bolesni, dakle točno se zna tko, što i kako, dok za svinjsku nemamo nikakvih garancija – stvar se svodi na lutriju. Nikoga od nas ne zanima ukupna statistika, nego vjerojatnost da se fatalan ishod dogodi
Bilo Kome (imajući na umu bliske osobe i sebe same, jasno); bilo bi vrlo zanimljivo imati usporednu statistiku smrtnosti za Bilo Koga. Kao što znamo, do danas je u Hrvatskoj umrlo ili je u kritičnom stanju čak više onih koji ne pripadaju nikakvim ugroženim skupinama, koji inače uopće nisu jednom nogom u grobu: takvih je svinjska gripa dotukla (u grob ili barem na respirator) u dva tjedna više nego sezonska dotuče u dvadeset godina. Unatoč svim sumnjama na fabrikaciju ove bolesti od strane medija, politike i farmaceutskog kapitala, u činjenici da od nje stradavaju ljudi u naponu snage ipak nema ničega isfabriciranog, vrlo je stvarna.
Stvar postaje još bitno složenija uslijed činjenice da su u našoj zemlji osim svinjske gripe trenutno prisutne i razne viroze sa sličnim simptomima. Također je jasno da je iznimno neugodno od takvih viroza bolovati upravo u vrijeme potencijalno smrtonosne epidemije – to je onda stalna zabrinutost: gripa ili ne gripa? Pitanje razlikovanja jednoga od drugoga – obične viroze od svinjske gripe – u ovom momentu je otuda možda i naše najvruće pitanje, vruće i od predsjedničkih izbora, pitanje koje najviše zanima javnost.
Jedna je zabrinuta majka kriznom stožeru Jutarnjeg postavila
upravo to pitanje: zašto njen liječnik na temelju posve iste kliničke slike proizvoljno odabere virozu, kad je jednako dobro mogao reći i gripa? Na što je izvjesna doktorica Armano samo konstatirala da se u hrvatskoj rutinski ne provodi to testiranje. Ali to nije nikakav odgovor. Pravo pitanje glasi:
zašto se ne provodi? Nije li ga neozbiljno ne provoditi? To je propust hrvatskog zdravstvenog sustava u odnosu prema pacijentima. Dr. Armano u suštini poručuje: ionako je nebitno da li je viroza ili gripa, kad će se i jedno i drugo na isti način liječiti.
Ali ako svinjska gripa, za razliku od viroza, metodom lutrije odnosi mlade živote, već ne kao iznimku, nego kao obrazac, tada je krajnji cinizam u potpunosti dići ruke od testiranja i razlikovanja jednoga od drugoga – pa što bude, koga dopadne dopadne. Ako ćeš popušiti na toj lutriji – 'ko te jebe druže, nisi imao sreće, a hrvatski zdravstveni sustav sigurno neće prstom pomaknuti da tu nešto učini.
Upravo bode u oči
kontradikcija između službene preporuke stručnog konzilija o postupanju u slučaju dobivanja simptoma (javiti se liječniku tek nakon nekoliko dana visoke temperature) i objašnjenja gdje su pogriješili ovi koji su umrli ili su u kritičnom stanju (javili su se prekasno, jer tamiflu pomaže samo ako se primi unutar 48 sati po pojavi simptoma).
Svi mladi i zdravi koji su do sada razvili komplikacije, razvili su ih zato što su svinjariju liječili kao virozu, dakle ne primijenivši tamiflu na vrijeme, nego po preporuci čekajući da vide neće li simptomi proći sami od sebe. Jasna je i razumljiva ideja iza takve preporuke: tamiflu ne treba piti onaj tko nije 100% siguran da ima svinjsku gripu, da ne bi bezveze postao otporan na lijek. Mogao bi svatko od nas čim osjeti visoku temperaturu na svoju ruku uzeti lijek – ali što ako je to samo viroza, a poslije kad ti stvarno zatreba, lijek ne djeluje? Ali u čemu je problem da se onda naprave testovi tko sa tim istim simptomima ima virozu, a tko svinjsku gripu, pa prve pošalje kući neka piju čaj, a drugi da znaju sa sigurnošću, pa da mogu sami informiranije odlučiti što će sa sobom: uzeti tamiflu zlu ne trebalo ili piti čaj i nadati se dobroj sreći?
