pero u šaci

Ni bolesti više nisu što su nekad bile.

Zašto nas ova aktualna epidemija tako izbacuje iz ravnoteže? Rekao bih, zato što se za ništa konkretno ne možemo uhvatiti. Sve može biti i ništa ne mora biti. Blaga bolest, nije jako opasna (ali je ipak jako opasna). Ako nemaš temperaturu – nemaš gripu (ali ipak može doći i bez temperature). Jedina zaštita je cijepljenje (ali ipak je možda još najgora stvar cijepiti se). Najugroženiji su bolesni i slabi (ali ipak je stradalih više među mladima i sasvim zdravima). I tako dalje.

''Glas razuma'' koji nas poziva da ne paničarimo, upozoravajući na pretjeran medijski senzacionalizam, u pravilu se bazira na usporedbi sa sezonskom gripom, koja je po ukupnim statistikama svakako teža i smrtonosnija bolest. Svakako da je daleko frajerskije reći – ja se ne bojim, ma to je sve napuhano, to je samo medijska bolest. Svatko bi od nas volio biti takav frajer, samo i frajerska nonšalancija ipak mora stajati na nekoj činjeničnoj osnovi da ne bi bila isprazna glupost, a gornja argumentacija ipak nije ono što tražimo. To će nas teško umiriti pošto je rupa u zaključivanju očigledna. Jer spram sezonske gripe imamo taj psihološki obrambeni mehanizam da možemo biti mirni ako nismo stari, slabi, bolesni, dakle točno se zna tko, što i kako, dok za svinjsku nemamo nikakvih garancija – stvar se svodi na lutriju. Nikoga od nas ne zanima ukupna statistika, nego vjerojatnost da se fatalan ishod dogodi Bilo Kome (imajući na umu bliske osobe i sebe same, jasno); bilo bi vrlo zanimljivo imati usporednu statistiku smrtnosti za Bilo Koga. Kao što znamo, do danas je u Hrvatskoj umrlo ili je u kritičnom stanju čak više onih koji ne pripadaju nikakvim ugroženim skupinama, koji inače uopće nisu jednom nogom u grobu: takvih je svinjska gripa dotukla (u grob ili barem na respirator) u dva tjedna više nego sezonska dotuče u dvadeset godina. Unatoč svim sumnjama na fabrikaciju ove bolesti od strane medija, politike i farmaceutskog kapitala, u činjenici da od nje stradavaju ljudi u naponu snage ipak nema ničega isfabriciranog, vrlo je stvarna.

Stvar postaje još bitno složenija uslijed činjenice da su u našoj zemlji osim svinjske gripe trenutno prisutne i razne viroze sa sličnim simptomima. Također je jasno da je iznimno neugodno od takvih viroza bolovati upravo u vrijeme potencijalno smrtonosne epidemije – to je onda stalna zabrinutost: gripa ili ne gripa? Pitanje razlikovanja jednoga od drugoga – obične viroze od svinjske gripe – u ovom momentu je otuda možda i naše najvruće pitanje, vruće i od predsjedničkih izbora, pitanje koje najviše zanima javnost.

Jedna je zabrinuta majka kriznom stožeru Jutarnjeg postavila upravo to pitanje: zašto njen liječnik na temelju posve iste kliničke slike proizvoljno odabere virozu, kad je jednako dobro mogao reći i gripa? Na što je izvjesna doktorica Armano samo konstatirala da se u hrvatskoj rutinski ne provodi to testiranje. Ali to nije nikakav odgovor. Pravo pitanje glasi: zašto se ne provodi? Nije li ga neozbiljno ne provoditi? To je propust hrvatskog zdravstvenog sustava u odnosu prema pacijentima. Dr. Armano u suštini poručuje: ionako je nebitno da li je viroza ili gripa, kad će se i jedno i drugo na isti način liječiti.

Ali ako svinjska gripa, za razliku od viroza, metodom lutrije odnosi mlade živote, već ne kao iznimku, nego kao obrazac, tada je krajnji cinizam u potpunosti dići ruke od testiranja i razlikovanja jednoga od drugoga – pa što bude, koga dopadne dopadne. Ako ćeš popušiti na toj lutriji – 'ko te jebe druže, nisi imao sreće, a hrvatski zdravstveni sustav sigurno neće prstom pomaknuti da tu nešto učini.

Upravo bode u oči kontradikcija između službene preporuke stručnog konzilija o postupanju u slučaju dobivanja simptoma (javiti se liječniku tek nakon nekoliko dana visoke temperature) i objašnjenja gdje su pogriješili ovi koji su umrli ili su u kritičnom stanju (javili su se prekasno, jer tamiflu pomaže samo ako se primi unutar 48 sati po pojavi simptoma).

Svi mladi i zdravi koji su do sada razvili komplikacije, razvili su ih zato što su svinjariju liječili kao virozu, dakle ne primijenivši tamiflu na vrijeme, nego po preporuci čekajući da vide neće li simptomi proći sami od sebe. Jasna je i razumljiva ideja iza takve preporuke: tamiflu ne treba piti onaj tko nije 100% siguran da ima svinjsku gripu, da ne bi bezveze postao otporan na lijek. Mogao bi svatko od nas čim osjeti visoku temperaturu na svoju ruku uzeti lijek – ali što ako je to samo viroza, a poslije kad ti stvarno zatreba, lijek ne djeluje? Ali u čemu je problem da se onda naprave testovi tko sa tim istim simptomima ima virozu, a tko svinjsku gripu, pa prve pošalje kući neka piju čaj, a drugi da znaju sa sigurnošću, pa da mogu sami informiranije odlučiti što će sa sobom: uzeti tamiflu zlu ne trebalo ili piti čaj i nadati se dobroj sreći?

1

S djelatnim arhitektima je kao s dvostrukim agentima: obvezuju se istodobno dvjema lojalnostima, stavljaju vrat pod dvostruku oštricu etičkih imperativa. Podrazumijeva se da pritom barem jedna strana ne smije saznati da nije jedina.

Veži konja gdje ti gazda kaže.

Poziv arhitekta je da bude advokat univerzalnog rezona, nasuprot (pojedinačnim ili grupnim) partikularnim rezonima. To spada u osnovne zakletve struke: misija zastupanja javnog interesa. Shizofrenija nastupa time što se u današnjem stvarnom svijetu – na tržištu – gro arhitektonske produkcije ostvaruje milošću privatnih sredstava, tj. u službi nekog partikularnog interesa. Od poziva samog ne može se opstati. Pošto elementarni kodeks poslovne etike zahtijeva zaštitu i zastupanje klijenata, koji su pak češće da nego ne u direktnoj zavadi s javnim interesom, neizbježno dolazi do stanja u kojem arhitektima cijepanje lojalnosti između posla i poziva postaje druga priroda, model djelovanja, stil života. Postoji li izlaz?

2

Stara je izreka da čovjek ne može promijeniti svijet. Pitanje koje otuda proizlazi glasi: što da čovjek radi sa svijetom koji ne može promijeniti?

Arhitekti se stalno zatiču u situacijama da moraju projektirati stvari ne onako kako misle da bi trebalo, nego uokvirujući se u ''realnosti'' ulaznih zahtjeva politike i kapitala. Pitanje: kako da se arhitekt postavi u situaciji kad nema izbora, i posao mu se svodi na nalaženje forme za unaprijed utvrđen projekt, da ne kažem izradu projektne dokumentacije? U članku o svom posjetu Atlanti, Rem Koolhaas opisuje što je vidio po tamošnjim arhitektonskim uredima: They no longer create order, resist chaos, imagine coherence, fabricate entities. From form givers they have become facilitators. In Atlanta, architects have aligned themselves with the uncontrollable, have become it's official agents, instruments of the unpredictable: from imposing to yielding in one generation. Working on the emergence of new urban configurations, they have discovered a vast new realm of potential and freedom: to go rigorously with the flow, architecture/urbanism as a form of letting go… Atlanta is a creative experiment, but it is not intellectual or critical; it has taken place without argument. It represents current conditions without any imposition of program, manifesto, ideology. A u eseju ''Bigness'' Koolhaas naslovni pojam definira kao surrender to technologies; to engineers, contractors, manufacturers; to politics; to others. It promises architecture a kind of post-heroic status – a realignment with neutrality. Koolhaasov stav je tu, čini se, ambivalentan: djelomice govori s ironijom i podrugljivo, ali s druge strane odobrava ovaj ''post-herojski'' aspekt (''to go rigorously with the flow'', ''a form of letting go''), onako kao što mu se sviđala zdrava poduzetnost kojom je nastao New York, nasuprot moraliziranja, krivnji i mazohizama kojima su se opterećivali europski modernisti. Što dakle – prepustiti se ili se ne prepustiti?

Ima li treće opcije?

3

Koja je razlika između šunda i campa? Šund u žanru zaglibljuje; camp ga instrumentalizira. Gdje šund misli ozbiljno, camp to stavlja u navodne znakove. Pada mi na pamet Frank Zappa koji je '68 izdao album standardnih doo-wop lijepih pjesmica (tada strašno popularnih), po svim pravilima žanra, samo ne kao Frank Zappa (& Mothers of Invention), već pod imenom ''Ruben & the Jets''. Ključna informacija: radio cenzori za puštanje u eter strogo komercijalne muzike nisu primijetili ništa čudno te su do iznemoglosti puštali Rubena i Jetse, sve dok se jednog dana nije pročulo da je zapravo riječ o Zappinom albumu. A dovoljno je bilo pogledati na omot albuma, gdje se crtani Zappa s velikim nosom sitnim slovima pita: Is this the Mothers of Invention recording under a different name in a last diten attempt to get their cruddy music on the radio? E, to sve mijenja! Sabotaža! Preko noći je skinut s radija. Ako nije taj neki generički Ruben nego notorni Zappa, onda jedna te ista lijepa pjesma (tako su si cenzori stavili prst na čelo) prestaje biti apoteoza lijepih pjesama i pretvara se u prokazivanje lijepih pjesama. Pošto je radio predviđen isključivo za zaneseno bacanje naglavačke u lijepe pjesme, zanesenost koja podrazumijeva apsolutno odsustvo kritičkog odmaka, drsko je i nedopustivo ići nam tu podvaljivati nešto što na drugi pogled zapravo uopće nije lišeno kritičkog odmaka.



Suočen s uzaludnošću frontalne borbe protiv vjetrenjača glazbene industrije, Zappa je pribjegao konceptualnoj manipulaciji. Još bih jednom podsjetio da na albumu nema eksplicitne, otvorene parodije, za koju bi svatko odmah skužio da je riječ o sprdanju s lijepim pjesmicama, nego se tu zbilja pjeva i svira besprijekorno ''normalno'', s najozbiljnijim doo-wop izrazima lica. Zappi za prokazati stereotipnost žanra uopće nije bilo potrebno ridikulizirati ga otvoreno do karikature, nego ga je tek doslovno citirao, takoreći stavio mu ogledalo pred lice... i već to je bilo dovoljno da se žanr nađe uvrijeđenim. Našavši se u novom kontekstu, izvan onog pogona koji umjetno i automatski napuhuje ''popularnost'' i ''obožavanost'' previše estradne muzike, ta se estrada, prepoznavši se, osjetila razgolićena i kompromitirana, ugledavši se kao ono što stvarno je. Hladni, nezaneseni portret kao skretanje pozornosti: hajde jednom naćulite uši i bolje poslušajte tu muziku! Zar ne upada u oči koliko je šablonska, predvidljiva, plitka, lažna? Nisu li pjesme tipa ''Fountain of love'' ili ''Love of my life'' zapravo otrcane da pukneš?

4

Umjetnost podrivanja manipulacijom. Je li ta vrsta umjetnosti primjenjiva samo u slobodnim umjetnostima ili i na ulici, u stvarnom svijetu politike i kapitala? Radi se o ovome: kako pronaći interpretaciju koja ne bi preočito upadala u oči ili se izravno kosila s ulaznim zahtjevima, a da ipak predstavlja minu pod njima – izoštrenijem i pozornijem oku jasnu, no s kojom pak investitorski krug nije nužno da bude upoznat.

Kako vezati konja na nekom drugom mjestu dok gazda ipak misli da si ga svezao gdje on reče.

5

Ali to me sad podsjeća na nešto drugo. Kada je Karl Kraus u svom listu Baklja (Die Fackel) želio nekome baš ono do kraja napakostiti ili ga poniziti, činio je to jednom neviđeno okrutnom metodom: jednostavno bi citirao dotičnog. Ali ne moram posebno objašnjavati. Mi smo ovdje do pred koju godinu svakog tjedna na kioscima nalazili domaću inačicu Baklje, pa znamo princip.

Dana 3. kolovoza prošle godine objavljena je u Jutarnjem listu ''lirsko-vazelinska'' propagandna reportaža pod naslovom: ''Todorić: strast za zemljom'', razbaškarena na tri stranice, poduprta s 11 fotki što prikazuju druga Predsjednika Ivicu T., ''čovjeka koji pokreće Hrvatsku'', vizionarski zagledanog u budućnost, uz traktore, kombajne, žitna polja, nasade paprika, krave, svinje i nasmijane zaposlenike svojih kombinata. Dana 21. novembra Viktor Ivančić je napisao tekst, u formi otvorenog pisma glavnom uredniku Jutarnjeg (ne osobi nego funkciji), u kojem ovaj ditiramb Todoriću uspoređuje s nekadašnjim ditirambima Titu (''ljubičica bijela'', itd.). Ivančić nam se povjerava kako je s nekolicinom kolega na kavi pretresao na koji bi način Feral, da je još živ, ''obradio'' stvar. Prva ideja je bila napraviti uobičajenu persiflažu, kao iz Tromblona, eksplicitno ridikulizirajući reportažni ep kojim se obogotvoruje Todorić, ali brzo su shvatili da bi puno efektnije bilo – prenijeti ga od riječi do riječi, bez ikakvih intervencija, zajedno s fotografijama i redakcijskom opremom! Naime: Kontekst Ferala činio bi to štivo apsurdnim i smiješnim, dok mu kontekst vaših novina pokušava jamčiti mistifikatorsku ozbiljnost. To će reći da bi se u primjerenom kontekstu sam tekst pokazao onim što on uistinu jest, iz svake rečenice vrištala bi poruka ''pozor, ovo je laž i idiotska propaganda! ovo mogu popušiti samo umno zaostali!'', dok u vašem listu ta ista laž i ta ista propaganda imaju ambiciju da im se vjeruje bez ostatka.

6

Ali ti događaji s novinske scene asociraju mi se uz nešto drugo, točnije uz projekt Njirića (iz '98) za mariborski drive-in McDonald's, očigledno deriviran iz ''pouka Las Vegasa''. Ideja je bila napraviti dekoriranu šupu.



Uzeli su tipsko malo prigradsko skladište, na njega nabili hipertrofirano žuto M – i eto McDonald'sa! (Uz taj dodatak da su se na krovu izborili za košarkaško igralište, kao pro bono programsku dopunu.) Projekt u sebi sadrži inherentnu provokaciju – smjestiti svjetski lanac u nekakvu ''šupu'', pa još i ispod javnog prostora?! – provokaciju koju, međutim, investitori nisu registrirali, presretni valjda zbog golemog loga.

7

Ivančić u navedenoj gesti Jutarnjeg – i brojnim pratećim gestama – iščitava znakovito pomanjkanje autocenzure, takoreći nebrige da bi pred nacijom mogli ispasti blesavi; simptom komotnosti kakva se obično javlja kad se netko previše osili i osjeti nedodirljivim. I upravo u toj prevelikoj snazi čuči slabost: Trenutak kada (medijski) sustav počinje raditi na samouništenju – bez obzira koliko će dugo taj proces trajati – onaj je kada odluči prinositi na javni uvid svoju karikaturu, a da toga nije svjestan. (…) Novi medijski zamah, što ga vaša korporacija slavodobitno predvodi, stoga doživljavam kao pedantno režiranu vojnu paradu (…), a grandiozne parade bile su prvi vidljivi znaci truljenja imperija. Vojna parada, u svojem prešućenom značenju, samo je ekstatični žal za izgubljenim ratištem. Ono što je bilo opasno, najprije održava privid snage kroz formu spektakla, a kako sugestivna moć spektakla postupno erodira – postaje komično. Ako bude sreće, uniformiranom organizmu hrvatskih medija – što maršira pred publikom kao bezbrižna ideološka kreatura – doći će glave upravo satirička supstanca koju nosi u utrobi kao neželjeno potomstvo.

8

Ali to mi se sve sad povezuje s poznatom Goyinom slikom na kojoj su se članovi ''obitelji Charlesa IV'' priredili cijeli važni i napirlitani pred portretista, odlučni pokazati sav sjaj, raskoš i grandioznost kojima se odlikuju. Theophile Gautier opisao ih je da izgledaju ''poput pekara s ugla i njegove žene nakon što su dobili na lotu''.



9

U kojoj mjeri spada u samu bit arhitekture kao tržišnog servisa da nudi sugestivan spektakl i grandioznu paradu? Zgrada svojom pojavom uvijek nešto poručuje, prenosi neka značenja… posao koji arhitekt treba odraditi za investitora je da zgrada emitira upravo onakvu poruku – svaki cigo svoga konja hvali – s kakvom se ovaj želi predstaviti gradu i svijetu. A zna se da kad dotični spada među nositelje društvene moći – znači, u politiku i kapital – onda naročito voli s tim svojim konjem paradirati, hvaliti se, raditi spektakl. I to sasvim dobro prolazi dok se promatra u kontekstu koji mu daje ''mistifikatorsku ozbiljnost''. Ono što su Njirići napravili sa svojim projektom za McDonald's je da su ponudili novi, drugačiji kontekst. Umjesto zanesenog uživljavanja (zaglibljivanja) u entuzijazam parade, napravili su distancirani portret parade, koji nam omogućuje da gledamo drugim očima i postanemo svjesni njene (dotad pritajene) karikaturalnosti. Iako na prvi pogled u službi parade, to je subverzivna, angažirana arhitektura, utoliko što je prokazujuća; ona razgolićuje službeni kontekst, oslobađa nas potpalosti pod paradu (umjesto da je pušimo, zadivljeni, sada ju odmah prepoznajemo kao glupu i razmetljivu).

10

U vezi s Goyinom slikom očarava me način na koji je uspio reći istinu o temi – pravilnije bi bilo reći: sasuti temi istinu u lice – a istovremeno zadržati teminu naklonost i, što je bitnije, pokroviteljstvo. To je točno pouka za arhitekte! Kako reći ''car je gol'' dok car ostaje uvjeren da govoriš ''car je skockan po posljednjoj modi''?

Naravno, pretpostavka bez koje nema ništa je da car nije prekritičan prema sebi. Ali znamo već da carevi to rijetko bivaju. Rekao bi Ivančić: Imperij ništa ne sumnja, herojski uspijevajući ne biti svjestan latentnog potencijala za karikaturu koji proizvodi na vlastiti račun. Pošto ste zakoračili u doba bezbrižnosti, pravo je vrijeme da se počnete brinuti. Ali to ne možete, naravno, jer vas obavija sve gušća magla samodopadnosti. Nešto kao siva zona ljubičice bijele. Smanjena je sposobnost zapažanja i sitni događaji ostaju bez objašnjenja. Otkud rajčice i trula jaja na staklenome zidu korporacije? Otkud ptičji drek na bordo kravati? (…) Pa još i povremeni podli smijeh iza vaših leđa: ljudi se zlobno hihoću nad otvorenim novinama, iako ste im objasnili stvarnost na najozbiljniji mogući način.

Njirićima je njihova diverzija (''trula jaja na staklenom zidu korporacije'') pošla za rukom zato što su očito dobro odigrali rolu dvostrukih agenata, praveći ozbiljan izraz lica, izigravajući da s nepodijeljenom lojalnošću i iskrenom impresioniranošću rade spomenik u slavu imperija. Očito, takva manipulacija ne spada u borbu s vjetrenjačama, ali niti u prepuštanje. Napravivši točno ono što se od tebe traži – istina, pustio si taj svijet koji ne možeš promijeniti… ali jedino njega sebi samom, ne i sebe njemu.

Sapienti sat, pametnome dosta.

''Francek! Francek!!!'' Otac zove Franceka dolje u trgovinu, da mu pomogne prebaciti kauč iz jedne prostorije u drugu. Kauč je velik i vrijedan, a vrata uska. ''Francek, 'oćeš li više!!!'' Francek dolazi. ''Samo pazi na štok!'' Dižu, nose, kauč ide... ide... ne ide! Zapeli su. Treba smisliti način. Otac je smislio (Otac je potvrđeno sposoban čovjek koji uvijek zna što i kako): objašnjava Franceku šta treba. Prolaze, prolaze... ali jao! Ogrebali su štok o kauč (i kauč o štok)! Otac je ljut: ''Eno na! Jel' nisam znao šta će bit'! Jesam ti rekao da paziš?!'' (Tup, glup i neupotrebljiv, mrmlja za sebe.) Ništa, nose dalje. Prolaze kroz druga vrata (ovaj put čisto). Sad treba naći prostor gdje odložiti kauč. Otac viče: ’’Spusti sad!’’ i počinje raščišćavati potpuno zakrčeni pod da napravi mjesta. Podiže nekakav smotuljak zavjesa i pruža ga Franceku. Francek zavjese odlaže u stranu, na pult gdje su bile još neke zavjese. Otac ljutito prilazi i baca ih s pulta. ’’Šta je tebi?! Ne smije ih se pomiješati!’’ (Što sam ja Bogu skrivio da me ovako kažnjava, mrmlja za sebe.) Ništa, treba dalje raščišćavati. Otac podiže dva manja tepiha i srolane ih dodaje Franceku. Ali Francek se ukipio: odložiti ili ne odložiti? Što bi Otac odobrio, a na što poludio? Ako odloži, mogao bi vikati što je krivo odložio. A ako ne odloži, bit će: ’’Šta stojiš s tim tepisima kao budala?!’’ Ne, ne, mora ih negdje odložiti, ako odloži, možda će i pogoditi, a ako ne odloži, nema uopće sumnje da će vikati na njega. Ali, gdje odložiti? Koji je ispravan način da se nešto odloži? Jedino što može je staviti tamo gdje se njemu samom čini da je dobro – ali što on zna? Ne usudi se više vjerovati onome što se njemu čini, toliko se to već puta ispostavilo ’’glupošću’’. Morao si je priznati da ni uz najbolju volju nije u stanju dokučiti koje je ispravno mjesto da se odlože tepisi, a koje nije. Gdje bi Otac to odložio? Napokon se odluči za nešto. Uto Otac podiže glavu. ’’Eeej! Gle budale! Pa ne na prolaz! Daj, razmišljaj malo!’’ (Nikad od tebe čovjeka, mrmlja za sebe.) Francek se sav skupio. Obuzeo ga je osjećaj nemoći i beznadne tupavosti. On, taman i najpodrobnije promislio, nikada neće biti u stanju dokučiti što je ispravno, a što ne.

1 JEDNOSTAVNO PITANJE

Ima li osoba koja nije angažirana pravo prigovoriti bližnjemu svomu na jalovu mentalitetu? Ovo bi bilo baš jednostavno pitanje!

Jednostavno pitanje? Misliš? Danice, ponovo si u pravu i nisi u pravu. U pravu si kad sugeriraš da ''osoba koja nije angažirana'' nema pravo ''prigovoriti bližnjemu svomu na jalovu mentalitetu''. Nisi u pravu kad sugeriraš da je netko to nekome prigovorio. ''Osoba koja nije angažirana'' – to se ovdje može prilijepiti jedino meni, pošto sam jedini koji je otvoreno deklarirao da ga domoljubna angažiranost ne zanima (odnosno jasno istakao da od mržnje prema drugom narodu još puno gorom smatram ljubav prema svome). S drugima bi možda morala raspravljati da im dokažeš da društveno zakazuju, dok ti ja, koji to unaprijed priznajem, ne priznajem drugi dio tvrdnje: da sam prigovorio ovo što ti kažeš. Ako hoćeš, dodatno ću ti objasniti kako sam ja to prigovorio nešto sasvim drugo, a ne to.

2 MARGINALNI ANALITIČAR

Sve ovisi o nijansama u izrazu. Ako me pitaš da li imam nešto za prigovoriti, da se vratimo na prvobitnu temu, splitskom izboru Keruma - moj će odgovor biti potvrdan. Ukoliko bi, pak, pitanje glasilo samo malo drugačije – imam li nešto za prigovoriti Splićanima koji su glasali za Keruma – na njega ne bih mogao odgovoriti bez da postavim potpitanje, koje glasi: da li većini među onima koji su glasali za Keruma, ili doslovno svima koji su glasali za Keruma? Jer ako svima, tada je moj odgovor negativan.

Jedan marginalni analitičar je to još u ožujku elaborirao (i u lipnju dodatno elaborirao). Obrat u odnosu na standardni kritički prilaz temi je što Ivančić, mada nije Kerumov pristaša nego baš kritičar, uopće ne smatra njegov izbor za gradonačelnika tako lošom stvari. ''Slučaj'' što ga najavljuju predizborne ankete karakterizira kao sasvim dobrodošao; ne samo zaslužen, nego vjerovatno i ljekovit; pošto valja pošteno reći da sukob interesa nije Kerumov izum; kuštravi trgovac nailazi tek kao krajnja konzekvenca vladajućeg apsurda te se u biti radi o nekoj vrsti osvete vladajućoj hipokriziji, ili točnije – o njezinoj krajnjoj konzekvenci, dovršetku dijalektičkog prerastanja tragedije u farsu; odvratnija od Keruma na čelu grada, zaključuje Ivančić, samo je moralna panika koja je zbog toga stvorena.

Sad se mi pitamo: kakva to logika stoji iza ideje da je Kerum gradonačelnik zapravo poželjna pojava (najbolja stvar koja se Splitu mogla dogoditi?)?

Ako je klasična politika odredila sebi ulogu da podvodi ''demokratsku volju'' manipulirane rulje centrima financijske moći, i pritom ubire značajan postotak profita, što ima loše u tome da se ta posrednička rola ukine, pa financijska moć korespondira izravno s biračima, tj. s onima koje će ubuduće izrabljivati? (...) stvarna dilema koju otvara ''slučaj Kerum'' ne može biti izraz moralne panike: hoćemo li na vlasti imati idiota koji će nas opelješiti ili profesionalnog političara s finim manirima koji će učiniti to isto?

U čemu je problem s novinarima, komentatorima i kolumnistima koji tu stvaraju moralnu paniku?

Zabrinuti kolumnisti i opinion makeri štancaju apele koji prizivaju moralnu paniku, najavljuju kolektivnu noćnu moru i pad u civilizacijski bezdan, jer se suočavamo s ''mogućom pobjedom barbarstva''. Paradoks je što to čine u novinama koje su Željka Keruma i iskovale u zvijezdu nacionalnog sjaja, trasiravši mu put za osvajanje političke vlasti. (...) Željko Kerum proizvod je kulture medijskog egzibicionizma i dominacije voajerski nastrojenog novinarstva, gdje kreature smanjenih mentalnih mogućnosti, oslobođene svake vrste nelagode ili stida, preko noći postaju popularne i zadobivaju status ''zvijezda'', robe koja zadnjih godina dobro prolazi na tržištu. Postaju ''poznati zbog svoje poznatosti'', kako bi to rekao Daniel Boorstin, a splitski milijunaš, sa svojom neobuzdanom razmetljivošću i ''ekscentričnim'' prostaštvom, modelski je primjerak takvoga živog artikla. (...) Nije bilo ničega naročito intrigantnog u tome što je Kerum kupio skupocjeni maybach i stavio ga u izlog, nego je vulgarno bilo ono što se nije doživjelo kao vulgarnost: da je taj Kerumov maybach osvanuo na naslovnim stranicama najtiražnijih dnevnih listova, kao materijalni dokaz uspjeha i moći. I više od toga: okorjeli je trgovac luksuzno prometalo i pribavio zato da bi završio u novinama, jer je jasno prepoznao obostrani interes i uredničke koncepcije koje se bave pornografijom blagostanja. (...) Bio je već odavno prošao trenutak kada su postsocijalistički mediji od kritičara skorojevićevštine i primitivizma prerasli u njihove glavne promotore. I sada, kada je Željko Kerum iz sfere poduzetničke estrade i revijalnih ekscesa zakoračio u oblast politike, priča više nije nimalo zabavna. Izborni oponenti izračunali su da je u mjesec dana Slobodna Dalmacija o njemu objavila 29 članaka, a od toga se 17 puta pojavio na naslovnoj stranici. Ne, to više zaista nije zabavno! Pa ipak se radi o ozbiljnim i sudbinskim stvarima, o političkome odlučivanju i svetim tekovinama demokracije. Priča postaje gorka i zastrašujuća. Drama koju ćemo proživjeti s namrštenim licima zato jer je nismo na vrijeme ismijali. Vrijeme je da u istim novinama zavapimo: Kako će Split postati europska prijestolnica kulture s Kerumom kao gradonačelnikom?!

Tragedija se događala ranije – kada je Kerumov "maybach" završio na naslovnoj stranici ozbiljnih političkih novina, pa zatim crveni "ferrari", pa zatim trokrilni terenac, pa zatim pijančevanje u noćnom klubu, pa zatim rasistička psovka, pa zatim nova rasistička psovka, pa zatim milijunska jahta, pa zatim nova jahta, pa zatim najnovija nova jahta... Kerum bez medijske logistike bio bi regularni pripadnik dobrostojećeg polusvijeta, naporan i sebi i drugima, a ovako se etablirao u prvoj garnituri slavnih praznoglavaca kakvu proizvodi suvremeno novinarstvo. Najprije će biti da je kompletan trgovčev vozni park, kopneni i morski, nabavljen s jasnom sviješću o medijskoj pohlepi, uredničkoj sklonosti prema pornografiji blagostanja u eksplicitnim pozama, što se naposljetku pokazalo isplativim ulaganjem. Sada, kada se drznuo zakoračiti u zabran politike i isprobati estradni potencijal izborne demokracije, ista sredstva informiranja koja su ga stvorila proglasila su stanje elementarne nepogode i opaučila po "uljezu" svim raspoloživim oružjima.

Po kojoj osnovi se tog Keruma zapravo napada, i po kojoj osnovi bi ga trebalo napadati?

Kao što je inauguracija nove medijske zvijezde bila primitivnija od tako stvorenog javnog primitivca, isto se može reći i za njegovu (neuspješnu) detronizaciju. U fokusu kritike uglavnom su kulturološki prigovori Kerumovu liku i djelu – ruralno porijeklo, plemenski običaji, prostačke poštapalice, loši maniri, navada da pije šampanjac uz janjetinu... – a ne činjenica da on predstavlja hodajući model korupcije, model kakav je u Zagrebu na vlasti već četvrti mandat za redom (šifra holding), a pritom ne dolazi iz tajkunskog miljea niti janjetinu zalijeva šampanjcem.

Je li Kerum također i žrtva dvostrukih standarda?

Ako bi se, primjerice, napravila usporedna analiza o tome kako su novine u zadnjih godinu dana tretirale Željka Keruma, a kako Ivicu Todorića, tada bi se pokazalo da je količina uvreda upućena onduliranom Vlaju otprilike adekvatna broju adorantskih članaka koji su ispisani direktno iz debeloga crijeva vlasnika Kulmerova dvorca. Pritom i jedan i drugi spadaju u istu vrstu tranzicijskih muljatora, s tim da "kulmerovac" raspolaže s višestruko većom moći i konzumira monopol o kakvome Kerum ni kao splitski gubernator neće moći sanjati. Iz vizure vodećih medija, međutim, Todorić "pokreće Hrvatsku", a Kerum je vuče na dno, i poseban je paradoks što je potonji sve vrijeme otvorena knjiga. On ima svoje javno lice koje je, pošteno govoreći, bliže istini nego ono što ga Todorić pokazuje u spavaćoj sobi. Slično se zametanje tragova poduzima i oko dežurne teze o "poseljačivanju Splita", kod kojeg fetivi građani tobože nemaju nikakvu odgovornost. Tko bi tome procesu bio stvarni kum, Kerum, koji stiče slavu u prigradskim naseljima, pa svoje birače i potrošače simbolički dovodi sa sela u grad, ili friški vlasnik jedne od desetljetnih gradskih institucija, dnevnoga lista, koji tu instituciju fizički odvlači iz grada u dugopoljsku zabit? Trebamo li biti toliko naivni i povjerovati u poželjnu crno-bijelu sliku o Kerumu kao prononsiranom seljačini, te medijskom tajkunu i "kulmerovcu" kao uglađenim aristokratima hrvatskog kapitalizma? Barbarstvo, avaj, nije započelo s Kerumom, makar je u njemu prilično dobro oličeno.

Jesu li mediji, ukazujući na Kerumovu nepodobnost za visoku javnu funkciju zbog manjka obrazovanja i manira, samo površni ili itekako znaju što rade?

Koncentriranost na sporednosti nije posljedica previđanja suštine, nego njezinog prešutnog podupiranja, jer pojava Keruma ne predstavlja raskid s dosadašnjom praksom vladanja, baš suprotno: to je veliki finale u vidu karikature.

Na koji bi točno način Kerum kao gradonačelnik mogao predstavljati subverziju spram ''vladajućeg apsurda''?

Budući da ga krasi mentalitet skorojevića, on na začudan način korupciju čini transparentnom. Vladajuće nasilništvo i primitivizam kamufliraju se naštrebanim bontonom i ritualima koji trebaju sugerirati tobožnju kultiviranost; kod Keruma ta krinka bolno nedostaje i doima se kao netko tko je u stanju pokvariti zabavu i službeni protokol. Frontalni udar kojemu je izložen na stranicama štampe samo je druga strana ljubavi prema skrivenome, prema sustavu koji je s mukom uspostavljen, a temelji se na procjeni kreatora javnog mijenja kako hrvatski malograđani vole da ih se cijedi u rukavicama.

Prije dva mjeseca Ivančić je svojoj tezi priložio daljnju elaboraciju, još precizniju. Kerum kao nesvjesni prokazivač:

Nepatvorenost je jedna od tajni Kerumove popularnosti. On svoje birače, koji su po mentalnoj opremi i razini kultiviranosti posve nalik svome idolu, oslobađa potrebe da dešifriraju stvarnost. To opet znači da Željko Kerum, koliko god njegov javni lik kod pristojnijega svijeta izazivao nelagodu, nije izopačio hrvatsku demokraciju, nego je ta izopačenost njezino stvarno lice, ali bez uobičajenih krinki. Ako je s pojavom Keruma hrvatska demokracija išta izgubila, onda se u gubitak može računati zavidna količina licemjerja. Za promjenu, suočeni smo s bahatošću koja je nesposobna da se lažno predstavi, te je na okrutan način vjernija svojoj suštini. Kada se lažno predstavlja, kada je 'politična', bahatost je rijetko kada manje efikasna, baš zato što je očišćena od vanjskih manifestacija nasilja. ''Politika'' tu i jest shvaćena kao tehnika pomoću koje se obavlja prijenos gadosti iz zabranjenog plana u područje društveno korektnog (pa je i Kerum ''apolitičan'' zato jer ne priznaje nepostojeću granicu između prljavog i čistog, između sirovoga kriminala i plemenite politike). (...) pravo je pitanje što se zbiva tamo gdje nitko nikoga ne šalje u pizdu materinu. (...) Željko Kerum nije defekt, nego vjerna slika hrvatske demokracije. Realni sadržaj psovke, naime, skriven je ispod njene retoričke figure. Ima neke besramne pristojnosti u tome što nam Kerum kaže da idemo u pizdu materinu, za razliku od drugih, poput Damira Polančeca, koji nas tamo šalju šutke.

Nije sporno da su Splićani katastrofalno izabrali. Ali otkud ideja da su uopće mogli nekako drugačije birati? Da li je bilo ponuđeno išta drugo osim nekoliko različitih pakiranja iste katastrofe?

Demokracija, svedena na izborno pravo, postaje potrošačka kategorija, a Željko Kerum i galerija praznoglavaca ovjenčanih ''slavom'' neograničenog publiciteta jesu medijska roba namijenjena širokoj potrošnji. Nakon što su napučili tzv. društvenu scenu, logično je da prodiru i u dosad strogo čuvane političke rezervate. Reperkusije tih prodora, dakako, bit će mnogo konkretnije nego dok su se smješkali s novinskih stranica namijenjenih bulevarskim vijestima, međutim – postoji li zbilja razlika između političkih i bulevarskih vijesti? I treba li iluziju te razlike i dalje smatrati dogmom? Na birališta sve rjeđe izlazi politički motivirani građanin, a sve češće obredni potrošač koji će se prepustiti čarima natjecanja i glasati za svoga omiljenog celebrityja, kao što će kupiti određenu pastu za zube ili izabrati televizijski program s lakšim sadržajem. ''Za gradonačelničkog kandidata pod brojem jedan možete glasati na telefon 061-0001..''

Kako imenovati najdublji razlog zašto je Kerum pobijedio? Stoji li činjenica da se upravo Split prvi upustio u ovakav eksperiment u kakvoj vezi s famoznim ''dišpetom''?

Željko Kerum je medijski proizvod namijenjen širokoj potrošnji i ima neke vražje pravde u tome što je – protivno zamišljenim pravilima igre – trijumfalno umarširao u politički rezervat. Zbog čega bi domen politike bio izuzet od prevladavajućeg medijskog diskursa i sistema vrijednosti koji se na tome gradi, gdje se od egzotičnih likova, poluinteligenata i hohštaplera različitih vrsta proizvode popularne javne figure, a publika – kroz spektakle gdje zvijezde pjevaju i plešu, ili muzu krave na farmi, ili onaniraju u zahodu Big Brother kuće – daje svoj hedonistički doprinos glasajući za omiljene kandidate preko telefonskih brojeva koji započinju sa 060? Kao i na većem dijelu društvene scene, sada ćemo imati turbo-folk na vlasti. Građani su, izlaskom na izbore, platili ulaznice, do kraja mandata keširat će još i mnogo više, ali će barem imati izravan prijenos iz Kuće zla. Kuća bi mogla biti dosta slična prijašnjoj, tek s nešto više podrumskih skladišta imalo bolje rasvijetljena iznutra. Komentatori koji ovih dana kriče o "zastrašujućoj pobjedi populizma" zaboravljaju da su izbori prvorazredan populistički čin. No, ako je tzv. demokratski život sveden na to da građani jednom u četiri godine izađu na izbore, a nakon toga pasivno promatraju kako ih elite legitimirane s njihove strane jebu u zdrav mozak, ako su oni iskorišteni tek kao demokratsko pokriće za samostalni dernek političkih i ekonomskih centara moći, onda je izraz krajnje neodgovornosti očekivati od njih da se na izborima ponašaju odgovorno.

Znači li još uopće išta taj ritualni izlazak na glasačko mjesto svake prijestupne?

Izborna politička utakmica nije ništa više od zabavnog spektakla, u kojem svatko ima mogućnost dati svoj navijački doprinos, smjeran ili podao, konstruktivan ili destruktivan, iz uvjerenja ili iz zafrkancije, jer osim samoga čina glasanja prosječnom je građaninu konzumacija blagodati demokracije najprije onemogućena, da bi mu potom bila ubijena i želja da u njoj participira. Taj građanin nije zbiljski sudionik u nečemu što bismo smatrali djelujućom demokracijom, nego tek potrošač njenih površinskih ukazanja. Periodičnim jednokratnim aktom – na kojeg je nagovoren da bi iskazao ''slobodnu volju'' – on samo legitimira svoje sve veće otuđenje od sfere odlučivanja. Osigurava svome ropstvu demokratske atribute.

Jedna od najzanimljivijih nuspojava strašne željezničke nesreće u Rudinama je saznanje da velika afera od nekoliko mjeseci prije, kada su sve novine objavile i cijela nacija se zgražala i rugala nad pismom Ivana Medaka barbi Luki, nije značila ama baš ništa. Barba Luka je svejedno uredno zaposlio Medaka, s nevjerovatnom nonšalancijom. Boli barba Luku đon za bilo što što se piše i govori, jer zna da je u našoj državi to sve nebitno i da mu nitko ništa ne može što god radio i kako god se ponašao. Nije li Kerum izravna reperkusija takve bahatosti donekle umivene, ali netransparentne standardne politike?

Predugo su vladajuće strukture suočavale građane s činjenicom da su njihova demokratska prava iscrpljena s ubacivanjem listića u kutije jednom u četiri godine. Sada bi ih mogla sustići osveta demokratski neaktivnih, među kojima je i mnogo demokratski neiživljenih: konzumirat će svoje demokratsko pravo točno u propisanoj mjeri, ali tako da se od sreće zapiju prilikom svečanoga čina, prouzroče što veću štetu i političkoj klasi, uz jezivi cerek, upute poruku: Pogledajte, ima i većih manijaka od vas! I pritom su neusporedivo zabavniji!

Ili bi on čak mogao biti naznaka trenda?!

Moguće je da dolazi vrijeme odmazde dojučerašnjih marginalaca. Opskurni likovi iz tabloida, magazina s ilustriranom utjehom i večernjih emisija o ''društvenim događanjima'' teže proširenju svoga scenskog djelovanja i imaju sve vjerniju publiku, a ova je željna gatara, šarlatana, sumnjivih biznismena, efikasnih udavača i turbo-folk izvođača. Publika je sita onih koji joj dvaput u desetljeću iznuđuju glasove i apeliraju na ''demokratsku odgovornost'', dok je u međuvremenu odlažu u kontejner svakodnevice, ne pitaju ni za što i ne jebu za suvu šljivu. Nagrnu li njeni stvarni junaci po svojih pet minuta slave na izborne liste, slijedeći Kerumov svijetli primjer, sve sluti na to da bi politička klasa mogla postati žrtvom one vrste političke kulture koju je sama nametnula, i to – vidi vraga – zbog brige za vlastitu nedodirljivost.

Kako si ti ono, Danice, rekla – zašto si zaokružila Keruma?: nadajuć se i pretpostavljajuć jedino to da će on manje krasti od Sdp-a i Hdz-a (...) birala govno koje smrdi manje

Krasti manje? Pošto ja neke stvari ne znam reći bolje od Ivančića, kad mi je već pri ruci opet ću ga potegnuti: Nema sumnje da će Kerum kao vjerojatni gradonačelnik Splita počiniti svaku štetu koja se može zamisliti, pošto je u toj disciplini već pokazao zavidne rezultate i bez formalnih političkih ovlasti. U Zagrebu je tvornicu ''Nadu Dimić'' – zaštićeni spomenik industrijske arhitekture – u ''pokušaju obnove'' sravnio sa zemljom, pa poslije izjavio da mu je zbog toga vrlo žao. Slična sudbina vjerojatno čeka i čuvenu ''Vilu Matić'' na splitskim Bačvicama, također zaštićenu kao spomenik kulture, koju je Kerum kupio od grada s ambicijom da je pretvori u hotel s dosta zvjezdica, a ovih je dana raspisao i javni natječaj za arhitektonsko rješenje ''ugostiteljsko-hotelskog objekta'', nekih sedam puta većeg od postojeće vile. Kamioni s miješalicama za beton već brekću na prilazima elitnome kvartu... Važnije od toga, s Kerumom će do punog izražaja doći perverzija sustava i postojećeg zakonodavstva, jer bi on na čelu grada – da su okolnosti iole normalne – trebao biti netko nemoguć, naime, netko tko je po definiciji u sukobu interesa. Ovako, otvara mu se mogućnost da samome sebi namješta unosne poslove i beskrupulozno uništava konkurenciju, što će poduzetnik njegove vokacije – lišen licemjerja i moralnih kočnica – bez krzmanja i činiti.

Ili, u onom tekstu od prije dva mjeseca: svakoga dana prisustvujemo divnim kulturološkim prizorima, kada Željko Kerum vodi po gradu službene delegacije iz inozemstva (...) pokazujući im znamenitosti: to je moj dućan, to je moj hotel, to je moj prodajni centar, to je moje stambeno naselje... a usput sam i gradonačelnik. Dogodi li se da netko od visokih posjetitelja postavi turistički naivno pitanje - tipa: Zar je u vašoj zemlji moguće da netko posjeduje pola grada i istovremeno zadobiva izvršnu političku moć, te onda umnožava bogatstvo tako što upravlja gradom i gradskim novcem kao vlastitom prćijom, pardon, vlastitim poduzećem? - Kerum ima unaprijed spremljeni odgovor: Jedi govna zarez majmune!

Kao što danas vidimo, ne krade on manje. To je ona logika iz naroda da bogatome možemo vjerovati jer njemu ionako više ne treba. Zar Split ništa nije naučio iz ponižavajućeg iskustva s notornom Listom Velog mista, sastavljenom od same imućne gospode kojoj objektivno doista nije trebalo krasti, a ipak ništa drugo i nisu radili dok su bili na političkim pozicijama nego krali, krali i još malo krali? Kako to Kerumu ne treba krasti sad je vrlo razvidno iz afere oko proširenja obale pred hotelom Marjan. Da bi šef grada svom hotelu priskrbio dodatnu zvjezdicu svi građani imaju plaćati svoj dio ceha (1854 kn po glavi) – ali kad ga se pita nije li u sukobu interesa i ne bi li Split mogao korisnije utrošiti 360 milijuna kuna (hint: nova bolnica stoji zapečaćena jer se nema za parcele za pristupni put), odgovara da proširenje obale nije njegov nego gradski projekt, a i općenito – kakav sukob interesa kad je njegov jedini interes grad Split? I u toj rečenici, u poistovjećivanju interesa Splita sa svojim osobnim interesima (i nikada obratno, naravno), sadržan je sav Kerum.

3 NEMARGINALNI ANALITIČAR

Čuli smo marginalnog, sad da čujemo i jednog nimalo marginalnog, vrlo mainstream EPH analitičara. Jurica Pavičić u seriji članaka u jutarnjem iznosi nekoliko teorija o tome zašto će ljudi glasati, odnosno zašto su glasali za Keruma. Tako već 18.10.2008. pronalazi dva motiva:

1. Split personality. Postoje dva splita – jednome, umivenijem, je centar grada peristil, pjaca i riva, a onome drugome, brojnijem, vlajskom white trashu s Brda, iz Sirobuje, iz favela Mejaša i Dragovoda – Kerumov mall Joker.


Tom white trash Splitu Kerum je ''pučki idol'', tvrdi Pavičić. Za njih bi se komotno moglo parafrazirati tvoju definiciju: kad biraju Keruma biraju ga kao svog duhovnog i moralnog vođu, koji kreira njihove ideale.


2. Ono što je Ivančić nazvao ''pornografijom blagostanja''. Svrake se skupljaju na sjajno.


A raja to puši zato što se raja umnogome sastoji od drkadžija mesinganog blagostanja.

14. 03. 2009. Jurica varira dalje motiv broj 1.

1.1. U Splitu je dvije trećine onih s ''genima kamenima'', kojima se pak od strane ''fetivih'' nameće stid ruralaca pred urbanošću, što rezultira latentnim ''sukobom civilizacija'' koji ove prve, prezrenije, posebno motivira za izlazak na izbore.


Znači, to je ogromna apriorna glasačka baza. Kerum se uopće ne mora puno truditi, ili si čak može dopustiti kojekakve svinjarije bez straha za popularnost, jer mu kod dobrog dijela od ove dvije trećine apsolutno ništa ne može narušiti ugled (taman spalio pola grada). ''Šutljiva većina'' je unaprijed opredijeljena za svog kandidata, samim time što se s njime identificiraju kao grezi i prezreni s grezim i prezrenim.


06. 06. 2009. nastavlja s drugim i dosjetio se trećeg objašnjenja.

3. Kerumovu pobjedu učinila je mogućom ''berluskonizacija'' Hrvatske, zagađenje medijskim šundom koji proizvodi ''zvijezde''.


2.2. Razmetanje i prostaštvo svojstva su po mjeri hrvatske raje drkadžija mesinganog blagostanja, nafutranih novom i rtl-om, a uostalom i katoličkom estetikom zlata i nekretnina.


Jurica je sjedio na kavi na peristilu, kad se najednom iz katedrale na trg stušti gomila djevojaka, ispostavilo se novopomazanih krizmanica.


Zato on zaključuje da nisu samo ''medijski cinici'' krivi za svijet u kojem je Kerum moguć.


18. 09. 2009. došao je do još jedne teze.

4. Ljudi su glasali za Keruma zato što su lakejske, žicarske duše koje računaju da i onima u blizini lovatora uvijek dopadnu neke mrvice. Što lovator bude formalno prisutniji u društvu, rezonirali su, bit će i za njih više mrvica (o tome pogledati i ovdje). Pavičić opisuje kako je neki klinac pred novinarima i kamerama zaskočio Keruma neka mu da štagod para (što je, naravno, pred kamerama i dobio: 200kn).


Nije trebalo dugo da Kerum pokaže što mu je prava namjera: još uzimati.


02. 10. 2009. dodatno je razradio prvu teoriju.

1.1.1. Kerum kao čovjek iz naroda koji je nešto vlastitim trudom i sposobnošću postigao.


Kerumovu poziciju oni shvaćaju kao potvrdu njih samih, znak da netko takav može nešto vrijediti.


Ali glavni problem s Kerumom na poziciji nije, naravno, u manjku samoglasnika, obrazovanosti i manira, nego, kako smo već rekli, u tome što (posve isto kao uljuđeniji establišment) besramno ''oplođuje'' svoj privatni kapital – a to mu tako dobro polazi za rukom upravo zato što si je priskrbio savršeni štit od svake kritike: da se njega napada samo zato što je vlaj.


Slično kao što je Bandić jedno vrijeme bio pod pritiskom javnosti i čak se privremeno povukao s funkcije (pamti li još tko Vlastu Pavić?) nakon afere s pijanom vožnjom. Glupe li javnosti! Kao što onaj nije kompromitiran kao gradonačelnik zamjenom žena, tako nije ni ovaj prometnim prekršajem, pa čak ni bahatom reakcijom, nego – možda će čudno zazvučati s obzirom na Bandićev pomno njegovan imidž – krajnjim neradništvom. Time što nikada ne gura nos u svoj posao. Podsjetimo: posao gradonačelnika je da zastupa i štiti interese grada, odnosno javni interes građana tog grada. A tko još ima iluzije o tome da ovaj purger doista troši svoju energiju za to, za ono za što je plaćen? Čovjek naprosto ne radi svoj posao, i to je to! Treba mu dati otkaz zbog lijenosti! Dobro, ne samo zbog lijenosti, nego i zbog sabotaže: jer vrijeme ušteđeno neradom još povrh toga troši tako da svoj posao izravno opstruira – u permanentnom dilu s odabranim igračima – pogodujući živoj sili skupova privatnih interesa nauštrb grada (pritom se, kao i Kerum, zaklinjući da su to sve isključivo gradski projekti).



prijatelji služe da odmažu
interes je važna stvar
nemaš li ga onda snalazi se
kako znaš

Kerum je od Bandića gori po... slikovitosti, ali po onome što im je zajednički nazivnik i glavni grijeh on je za ovoga još mala beba, šegrt, pripravnik.

4 GLAS NARODA

Nad glasačkim listićem tvoj je razlog, Danice, prvotno bio taj što bi Kerum valjda trebao manje krasti. U međuvremenu si bogatija za jedno iskustvo, pa sada i govoriš drugačije: Očito je da smo u sasvim istim govnima bio nama gradonačelnik Bandić (koji se prodaje hadezeu da bi dao sebi i svojima) ili Kerum(budaletina) osim šta nas Kerum najviše zabavlja. O premijeru da ne govorim. (Premijeru?) To ništa ne govori o mentalitetu ljudi nego o njihovoj nemogućnosti da se izbore za prave promjene u vremenima kad je naša domovina napadnuta od strane beskrupuloznih lopova. Ispravna rečenica Kinki bi po mojim razmatranima dakle trebala glasiti: Valjda narod Splita nema ništa bolje pa im to paše, kao što je sa svima nama Hrvatima, jer bi nešto mijenjali da nam nije dobro

To je logika koju puno više priznajem: dali smo Kerumu glas ne zato što manje krade, nego naprosto od muke i nemoći u poziciji nekoga čija je sva demokratska moć sadržana u pravu da svake prijestupne zaokruži nekakav nevažan listić: između dva zla izabrati ono slikovitije, zabavnije. A i iz revolta prema stranačkoj politikantskoj sceni. Ali sjetimo se i što nam je Ivančić objasnio: čak nije samo do puke zabavnosti ili revolta, nego i do subverzivnog autoprokazivanja banditske kuće – već je i to nešto ako je kuća ''bolje rasvijetljena iznutra''.

Kažeš: Zar ako glasam za najmanje zlo od ponuđenih, jer nemam ekipu za revoluciju, jel to znači da biram svoga duhovnog, moralnog vođu koji kreira moje ideale? Da li u našoj državi uopće imamo kakvu vrstu izbora?

Vidiš, Danice, sve sam ovo dosad napisao da ti plastično prikažem na što mislim kad kažem da te ne smatram kozom zato što si glasala za Keruma. Ne kažem da se slažem i da odobravam, sâm svejedno ne bih tako učinio, ali mogu razumjeti zašto netko je – i mogu to poštovati. Postoje jaki, argumentirani razlozi za takav postupak. Ja ne bih jer jedinim pravim rješenjem smatram: ne dati svoj glas nikome, ne dati im legitimitet svima skupa. Silovanje kojem smo izvrgnuti počiva na prividu da uopće nije riječ o silovanju (nego o ''demokraciji''). Krajnje su mi debilne one moralke o ''građanskoj dužnosti'': da tko nije izašao na biralište nema se pravo žaliti; moralke koje počivaju na pretpostavci da se supstancijalan politički čin sastoji u tome da se za ovu ili onu funkciju izabere osobu A iz stranke X, a ne osobu B iz stranke Y, zaboravljajući da je sam sustav ono što nas siluje, zaboravljajući da se sav naš politički glas ne bi trebao svoditi na sporadično biranje između stranke A i stranke B. To je silovanje kojem smo se nemoćni oduprijeti, jedino što možemo je uništavati privid demokracije. Ako glasamo za bilo koga, to je kao da smo se složili da je OK da budemo silovani, potpisali silovatelju izjavu (ovjerenu kod javnog bilježnika) kako smo suglasni s time da budemo naguženi i da ga unaprijed oslobađamo odgovornosti od toga što će nas naguziti. Ali to sam ja. Razlikujemo se u taktici kojom pokušavamo doći do cilja – ti si mislila da je Kerum sredstvo, bolja alternativa, a ja sam mislio da on nije sredstvo ni alternativa – ali sa samim tvojim ciljem nemam problem, dijelimo ga. Problem imam s onim Kerumovim glasačima koji imaju drugačiji cilj, točnije onima koji Keruma uopće ne shvaćaju kao sredstvo, nego baš kao cilj.

Kažeš: Ja svoje sugrađane ne doživljavam ko primitivce

Ako tražiš da ne prozivamo unaprijed sve Splićane koji su zaokružili Keruma samim time što su ga zaokružili – ja se bez ostatka slažem (sjećaš se, to je bilo prvo što sam uopće i rekao, još u prvom komentaru kod skaske). Protiv sam toga da a priori prozivamo svakoga tko je glasao – ali nije mi jasno zašto ti tražiš apsolutiziranje obrnutog predznaka: da se ne ograđujemo, ne izdvajamo, ili što već, od nikoga tko je glasao za Keruma? Ti, kažeš, voliš Split i svoje sugrađane Splićane i zato ne dozvoljavaš da se u njima gleda čobane i tukce – ali time i sama činiš grešku generaliziranja.

Sve je u nijansama izraza. Mogla si reći: ''nemojte Splićane koji su za Keruma nazivati tukcima jer nisu svi Splićani koji su digli ruku za Keruma odmah tukci''. Ali rekla si nešto naizgled samo malo drugačije: ''nemojte Splićane koji su za Keruma nazivati tukcima jer Splićani koji su za Keruma nisu tukci''. To je apodiktična i generalna tvrdnja: oni nisu tukci, tj. svi skupa nisu tukci, tj. nitko među njima nije tukac. Umjesto da si rekla: ''neke od svojih sugrađana ja ne doživljavam ko primitivce'', rekla si: ''ja svoje sugrađane ne doživljavam ko primitivce''. U prvom slučaju ne bih se imao što javljati da ti proturječim, dapače aplaudirao bih ti. Ali u drugom slučaju tražiš nešto što nemaš pravo tražiti, jer naprosto tvrdnja nije točna. Neki splićani koji su glasali za Keruma jesu tukci; a najbolje što se može napraviti s tukcima – odnosno, protiv hegemonije tukaca (jer u našem društvu tukci očito imaju veliku društvenu moć i utjecaj) – je nazivati ih pravim imenom; popu pop, bobu bob, a tukcu tukac. Danice, prekoračuješ svoje ovlasti kad tražiš od mene da tukcu ne govorim tukac.

Ali da se ispravim... neki? Prije mnogi. Kažeš: nije mentalitet taj koji je Keruma doveo na vlast nego nevolja. Ali to nije točno. Ti si glasala iz nevolje. Ti i još određen manjinski postotak. Kažeš: Eto, mene doživljavaš donekle finom i obrazovanom. Tko kaže da i ostali nisu finiji i obrazovaniji i pošteniji od mene glasali za Keruma samo zato jer im je bio bolji od sdp-a i hdz-a? Da, možda taj manjinski postotak. Ali ako govorimo o masi glasova koja ga je ''dovela na vlast'', onda je, uvjeravam te, riječ o većini koja je glasala iz drugačijih pobuda. Iako je Juricu Pavičića uvijek preporučljivo uzimati s rezervom, njegova serija članaka ipak nam je donekle približila četiri osnovna motiva: 1) coming out onih koji u Kerumu kao šerifu, koliko god ti šutjela o tome, doista vide duhovnog i moralnog vođu, svog ''pučkog idola''; 2) drkadžijstvo zlata, mesinga i maybacha; 3) berluskonizirana estradizacija stvarnosti, pa onda – zašto ne – i politike; 4) lakejski i žicarski životni stav.

samo fina dobit kuću gradi
kakav narod takva vlast
i što poslije svega da učinim
za nas

Vox populi. Evo što je o svojstvima glasa naroda proljetos pisao naš marginalni analitičar, u očekivanju splitskih lokalnih izbora: Mogao bi se dogoditi rasplet sličan finalu televizijskog spektakla pod nazivom ''Evergreen'', gdje je za najbolju domaću ''vječnu melodiju'' u proteklih pola stoljeća izabran nekoliko godina star pjesmuljak Marka Perkovića Thompsona, naravno – jer su u glasanju sudjelovali i dragi gledatelji. No, netko u žiriju Hrvatske televizije ipak je odlučio Thompsonovo uglazbljeno smeće nominirati u uži izbor. Doajeni estradne scene, poput Olivera Dragojevića ili Drage Diklića, načisto su popizdili zbog ''sramotnog srozavanja svih vrijednosti'' (mada dosad nisu imali javnih primjedbi na glazbeno-fašistički angažman dotičnoga Perkovića), ali uzalud: ''glas naroda'' ukazao im se kao jezik isplažen u lice.

Isti narod (ne samo splitski) koji bira Keruma, bira i Thompsona kao najvećeg hrvatskog glazbenika, a Nives Celzijus kao najbolju hrvatsku književnicu. Nećeš valjda reći da je i to od nevolje? To je, Danice moja, iz ljubavi čiste: narod bira što je narodu po mjeri i u tom je cijela priča.

Eventualna pobjeda Željka Keruma na lokalnim izborima stoga će sasvim nalikovati onoj divnoj katastrofi kada je starleta Nives Drpić osvojila književnu nagradu ''Kiklop'', samo što sada neće biti nikoga s ovlastima ravnateljice pulskoga sajma da – zbog nepovoljnog ishoda – izbornu utakmicu proglasi nevažećom. Osnovna sličnost sadržana je u tome što bi, kao i u slučaju birokrata koji promoviraju vrijednosti nacionalne kulture, politička elita mogla biti pometena zbog kriterija što ih je sama instalirala.

5 O RAZLICI IZMEĐU VELIKOG I MALOG GOVNA

Ne možeš reći da je neka Zlica od Opaka na vlasti (bilo koja jer ne vidim ni jednu svijetlu osobu kako u vladi, tako ni na lokalnim razinama) zbog mentaliteta onih tamo ljudi, izuzimajući sebe od onih tamo ljudi. Ako nitko u Hrvatskoj ništa ne radi po principu uvođenja boljih zakona, natjerivanja vlasti na pošteno ponašanje, ni ti ni ja, ni Kinki, onda je sasvim nebitno kojega sam ja a kojega ti mentaliteta.

Pitanje ''mentaliteta'' je sasvim nebitno... za šta? Slažem se, nebitno je unutar teme koju si nametnula: društvene odgovornosti i angažmana. Slažemo se oko toga da ''mentalitet'' nije relevantan za stanje u državi, kao glavni krivac. Ali relevantan je u okviru teme do koje je meni, na primjer, jako stalo, puno više nego do krivnje za stanje u državi: pitanja ukusa, odbojnosti i privlačnosti, simpatije i antipatije.

To si ispravno zaključila: ne dijelim s tobom romantizam malog, običnog čovjeka. Mali obični čovjek je neostvareni monstrum. Jesi pogledala Mladićevu snimku koja je neko vrijeme kružila po svim medijima?



Ratko Mladić nam se u njoj otkriva kao najnormalniji obični mali čovjek, isti kao svi oko njega. Na nekoj tipičnoj svadbi u tipičnoj bijeloj košulji kratkih rukava (navlas istoj kakvu nose svi muškarci na svadbi, na svim takvim svadbama otkad je svijeta i vijeka), i s jasno ocrtanim krugovima znoja ispod pazuha (navlas istima kao ispod svih muških pazuha u bijelim košuljama na seljačkim svadbama), pjevajući tipične pjesme, plešući u tipičnim kretnjama, grleći se na tipičan način, mašući i nazdravljajući točno onako kako se uvijek maše i nazdravlja i izvodeći sve ostale tipične radnje koje se izvode na svadbama (na potpuno isti način kao svi oko njega). Čudnovat, iznenađujući efekt filmića potječe odatle što nam je nekoga o kome smo navikli misliti isključivo u terminima krajnje neljudskosti i monstruoznosti, pokazao u najordinarnije ljudskom (odviše ljudskom) svjetlu, i čak kao nekoga s kime, budući da tuguje za izgubljenom kćerkom, možemo ljudski suosjećati, kao nekoga tko se ni po čemu ne razlikuje od svih drugih normalnih ljudi oko njega.



Ali upravo u tom nerazlikovanju i je stvar! To je ono što je Hannah Arendt nazvala banalnost zla, kad joj se, dok je kibicirala u Nürnbergu, upalila lampica da čak ni jedan Eichmann – oličenje ultimativnog zločinca i nečovjeka – u svom psihološkom profilu uopće nije nikakav devijantni monstrum, nego najobičniji mali, jadni, banalni čovječuljak koji se sudskom istražitelju s gorčinom – i očekujući ljudsko razumijevanje – žali kako su ga autoriteti onomad preskočili kad su ga trebali unaprijediti (iako su dobro znali da je posao za koji je zadužen obavljao bez greške, tj. genocid je išao da ne može bolje). Pouka koju izvlačimo iz banalnosti Eichmannovog ili Mladićevog slučaja je da nije potrebno biti nešto posebno nenormalan (monstrum i psihopat) da bi se radilo monstruozne stvari, dovoljno je biti jako motiviran u želji za uklapanjem i dokazivanjem u svom društvenom krugu, možda samo malčice više nego drugi htjeti biti normalan, normalan, pod svaku cijenu normalan.

Čovjek kao determinirani proizvod svojih okolnosti. Pitaš za revoluciju, Danice? Još marksistička kritika je ustanovila da revolucija počiva na prevladavanju naslijeđene svijesti. Marksizam tu iznosi argumentaciju koja pogađa u samu srž, u genezu ''ja'', preporučujući nam da svome ''ja'' ne bi trebali bezrezervno vjerovati. Ne postoji – kažu – istinski autentična, potpuno vlastita misao i osjećanje. Ljudi su izvještačeni čak i u najintimnijim refleksima, pošto podložni međuljudskoj interakciji, gdje se usklađuju jedni s drugima. Naše ''ja'' nikada nije stvarno naše, nego nam biva izvana stvoreno, predodređuju nas naša iskustva, uvjeti našeg života i odrastanja, postajemo onakvi kakvima nas formira naša društvena klasa, okruženje, sredina iz koje izrastamo, sa sviješću sputanom činjenicom te pripadnosti.

Već me dugo opsjeda misao o možda najtemeljnijoj, najnepomirljivijoj liniji podjele na dva tipa ljudi: ne između ''tukaca'' i intelektualaca'', ''liberala'' i ''konzervi'', ''desnih'' i ''lijevih'', ''naprednih'' i ''zaostalih'', ''fetivih'' i ''vlaja'' i sl., nego između onih koji se među svojima osjećaju loše i onih koji se tu osjećaju dobro. Mogao bih za potonje i ovako reći: koji u moralnom i psihološkom smislu igraju na sigurno.

To je prvi aksiom sociologije: u svakom društvu većina ljudi će biti konformisti, igrat će na sigurno. I jedva da će sami po sebi biti nekog stava: mislit će uvijek ono što treba da misle; stav većine je bez iznimke društveno poželjan stav. Često čujemo da se netko zapita: kako se dogodilo da je čitav jedan narod (njemački) bio tako zaveden da je mogao povjerovati Hitleru i oduševljeno mu salutirati? Krivo postavljeno: nije se radilo o zavedenosti i o tome da li je netko u nešto povjerovao. Oni bi povjerovali bilo što da je bilo. Odnekud se tako složilo da se tamo i tada nacistička ideologija nametnula kao ''vladajuća ideja'' Zajednice, tj. društveno poželjan stav (''vladajuće ideje u svakom razdoblju uvijek su ideje vladajuće klase'', govorio je Marx). A kako konformistička većina svugdje i uvijek jedino želi biti dobro uklopljena i normalna pred očima ''vladajuće ideje'', naravno da se događa da oni bez da to i primijete postaju iskreni pravovjernici; društveno poželjni stav – neovisno o čemu se zapravo radilo – čineći neodvojivim dijelom svoga ''ja''.

Reći ću i više: ljudi su po prirodi konformisti, a što su više po tipu mali obični, to su više konformisti. Jesi čitala Šalu, Kunderinu? Ludvik shvaća da bi njegovi dosadašnji drugovi, koji sada – po diktatu ''vladajuće ideje'' – s neopisivom lakoćom izglasavaju da ga se izbaci sa sveučilišta, jednako lako, samo ako bi takav vjetar zapuhao, bili u stanju izglasati i njegovo vješanje. Nijemci koji su prije 70-ak godina slijedili Hitlera bili su to u stanju ne zato što su svi redom bili psihopati i monstrumi, nego zato što su bili samo mali obični ljudi – jer konstanta malih ljudi je da slijede, da mašu repom onome što je momentalno podobno. Ne netko drugi, nego upravo mali obični čovjek je kod nas gotovo konsenzusom cijelo prošlo desetljeće davao demokratski legitimitet nakaradnom Tuđmanu i čitavom jednom katastrofalnom tuđmanističkom društvenom poretku utemeljenom na načelu podobne vjere, nacije i privatizacije. Ratko Mladić se u odgovarajućim okolnostima mogao prometnuti u čudovište ne unatoč tome što je po tipu mali obični čovjek, isti kao svi oko njega, savršeno normalan i uklopljen u svoju sredinu, mišlju, djelom i košuljom, nego baš zato što je mali obični čovjek. Svaki od onih naših velikih hrvatina iz devedesetih, kad su hrvatine bile posebno na cijeni, na mjestu Ratka Mladića bi također bio Ratko Mladić: isticao se u pravovjernosti. Sve bi se jednako moglo reći i za Eichmanna: podavio je milijune samo da bi, potpuno isto kao svi što rade, pokazao velikom oku ''vladajuće ideje'' koliko je uklopljen i sposoban, da on nešto vrijedi za opću stvar, da se s njim može računati. Razlika između totalnog nečovjeka (Eichmann, Mladić...) i bilo kojeg običnog malog čovjeka s ceste je samo u tome što je prvi govno koje je u jednom trenutku dobilo šansu da na velikoj pozornici pred svima pokaže kakvo je zapravo govno, dok je potonji govno koje je ostalo u sjeni, podalje od reflektora velike pozornice, pa mu ostaje iluzija da uopće nije govno.

dobri ljudi skoro blage ćudi
sjebalo ih nevrijeme
rikavaju li zato što su dobri
ili ne

6 NASILJE NORMALNOSTI

Male ljude treba tući dok su mali, decidiran je Ante Tomić. Kasno je kad se već osile, postanu veliki i glasni, pa počnu javno, na trgu – s pijedestala matice kojoj pripadaju – proklinjati narodne neprijatelje. ''Dvadeset ili trideset godina sam šutio i sada je to jednostavno izbilo iz mene, eksplodirao sam'' – to je izjava Filipa Radoša od prije par mjeseci, dan nakon što je dao onaj vatrometni intervju Globusu: Sotona je zavladao lažnim Splićanima.

Ljudina je baš ono otvorio novinarki dušu. Što li sve nismo saznali:
1) F.R. ''nema dobro mišljenje'' o ''takozvanim učenim ljudima''. Tko sve spada u tu definiciju? ''Ne trebam ih nabrajati – to su svi potpisnici pisma protiv Keruma.'' Ali zašto ih on ne trpi, što su mu skrivili? ''To je pitanje vjere, obiteljskog naslijeđa i kulture! Jer ti pojedinci sebi uzimaju za pravo omalovažavati nešto na čemu je Hrvatska stvorena i što Hrvatska prolazi vjekovima. A to su vjera i kultura!'' Intelektualci, to su pokvareni, odnarođeni ljudi, zadojeni idejama iz 1918., koji džabalebare i trkeljaju svoje besmislice u 2-3 kafića u kojima čak nije sigurno da li je istaknuta hrvatska zastava i hrvatski grb.
2) "Ako se igra grčka tragedija, onda se igra grčka tragedija!" (a ne nekakva sumnjiva aluzija na političku stvarnost, s provokacijom vladajućih struktura). Kad bi F.R. bio intendant splitskog HNK, ne bi se više u kulturi išlo ''po nekom multietničkom ključu", pa se ne bi ni događalo da nekakav previše učeni odnarođeni redatelj podvali predstavu u kojoj se političkog gazdu dovodi u pitanje, jer "kroz predstavu se ne može omalovažavati ni Hrvatska, ni Domovinski rat, ni kršćanstvo". Njegov program kao intendanta bio bi "da ljudi vide da je kultura prirodna, razumljiva i šaljiva", tj. u suglasju s nacijom, domovinom i vjerom, strogo lišena ''gađenja i pljuvanja po svim našim svetinjama''. Kritičko propitivanje Hrvatske, Domovinskog rata ili kršćanstva? Pod time se kriju ''direktne aluzije na to da ništa hrvatsko ne vrijedi''.
3) F.R. s visokog konja većinske normalnosti, ''vladajućih ideja'', prosto uživa u podbadanju kopljem pod rebra manjinskih izroda kojima je nešto drugo normalno. "Kao da je gore na Marjan došao Sotona i mami sve te pohotnike riječima: 'Poklonite mi se i sve ću vam dati!'" Izrodi se stvarno poklonili i "Sotona je zavladao mnogima". Po čemu se vidi da je netko pod vlašću Sotone? ''Otuđili su se od obitelji! U nas je postalo normalno sve što nije normalno!'' ''Izgubile su se obiteljske vrijednosti i zato govorim da nas Sotona vreba. Želi uništiti sve što je hrvatsko.''
4) F.R. je ''nepokolebljiv i nepotkupljiv po pitanju vjere, politike i nacije'' te ne bježi ni od drastičnijih metoda u obračunu sa Sotonom iliti izrodima, manjinskim nenormalnima koji o svemu ne misle onako kako je jedino normalno, tj. točno tako kao on, s tom ''grupom nezadovoljnika kojima je sve hrvatsko strano''. ''Manjine mogu imati svoja prava, ali ovih 5% ljudi u Splitu, koji se odbijaju pomiriti s Kerumovom pobjedom, neka se snalaze kako znaju i umiju!'' Što to treba značiti – neka se snalaze?! ''Pa to, neka se snalaze! Mogu napustiti svoja radna mjesta, mogu raditi u škveru, mogu otići iz Splita, mogu otići iz države!'' Izrodi raus! Snađite se, drugovi, sad je Kerum šef i u gradu ima mjesta jedino za nas normalne! ''Ti ljudi od pera koji neosnovano pljuju po Kerumu i kršćanstvu, jako su moćni samo u medijima. Ali, može netko drugi kupiti novine u kojima rade, pa neće imati gdje pisati!''

Dirljiv primjer što se događa kada obični mali čovjek nakon dugih godina čamljenja u sjeni napokon dobije priliku da se popne na veliku pozornicu i pred svima pokaže kakvo se monumentalno govno zapravo krije u njemu. Ili, kako bi to rekao Tomić: Gotovo se sažalim nad čovjekom u kojemu se decenijama sakrivalo ovakvo zlo, a on mu nije mogao dati šansu, nego je uvijek igrao nekakve komedijaše, dobričine u pletenim prslucima kućne izrade.

Zašto nam je bitan ovaj maligni coming out Filipa Radoša? Zato što je jasno da ništa od toga što je rekao nisu neke njegove originalne ideje, koje bi nam isključivo njega osobno izdvojile kao totalnog magarca. On je samo uhvaćen kako naglas izgovara ono što sva ''šutljiva većina'' misli. Iz Radoša progovara odgovarajuća ''vladajuća ideja'', kodificirani dominantni kodeks normalnosti. Standardne svetinje Obitelji, Vjere, Nacije, Domovinskog Rata, podanički mentalitet, zazor od pismenosti, sotoniziranje svega što se ne uklapa u usku definiciju normalnosti ''k'o što bog zapovijeda'', itd. (nepogodovanje momaka srpske krvi za zetove, anyone?) – iz aviona se vidi da je naš ljudina svu tu pamet popio s majčinim mlijekom, preuzeo ju već gotovu, kao naslijeđenu svijest, tako su ga učili. U ognjištarskom backgroundu iz kojeg je ponikao svi su oko njega točno tako mislili, pa je onda (što bi drugo) mislio i on, i još i danas misli: zna se što je univerzalno dobro, zna se što je univerzalno normalno – isključivo ono što njegov partikularni odgoj proglašava dobrim i normalnim. Sve to isto kao on što nam je rekao čuli bismo i od bilo kojeg drugog običnog malog čovjeka s istim backgroundom; razlika je samo u tome što se Filip Radoš, kao poznati glumac i izabrani vijećnik s Kerumove liste, koji je nešto pitan na velikoj pozornici, osjetio pozvanim opće govno u sebi ponosno posrati pred cijelom nacijom – ili čak više: izbaciti ga kao argument. Intervjuom Globusu latentno malo govno preko noći se prometnulo u eksplicitnog seratora s hipertrofiranim kažiprstom, moralista u okviru prihvaćenog vrijednosnog konformizma, uvijek spremnog baciti prvi kamen na one koji nisu kvalitetno konformirani.

Moral većine kao oblik agresije, ''podrazumijevajućeg'' nasilja normalnosti. Nije pitanje je li ovo što Radoš govori manje ili više napredno, nego što je bučno i bahato, kao hegemonska ideologija (društveno podobna vjeroispovijest) koja se nameće nasilnom ekspanzijom, unoseći se u lice, rado upirući prstom u tuđu nevaljalost, busajući se vlastitom valjanošću, pretvarajući neistomišljenika u općenarodnog neprijatelja. Lažni moral koji se javlja kao dvostruko silovanje: pasivno agresivno u smislu podzemnog pritiska kojem većina podliježe, internalizirajući izvana nametnute imperative kao svoje najrođenije u strasnom naporu da se uklope, budu normalni, podobni i prihvaćeni; te aktivno agresivno u rukama te većine koja onda bez krzmanja maltretira nepodliježuću manjinu. Razdražuje taj element prisilnosti, gdje dominantni moral zahtijeva da mu se svi pokore i da ga svi priznaju, zauzimajući strog nastup svisoka prema izrodima, tj. onima koji zastranjuju u smislu normativa ispravnosti (''bezbožniku, pokvarenjaku i nevoljniku bez zavičaja''). Kako je rekao Kraus: ''Skinuti šešir pred oltarom nije ni izdaleka onakva zadovoljština kao kad ga se zbaci s glave onima koji su inovjerni ili slabovidni.'' Ovih 5% prodanih duša, inovjernih i slabovidnih, koji se ne mogu pomiriti s Kerumovom pobjedom – ili neka se pomire i priklone nam se, ili neka se ''snađu''! Neka rade u škveru, neka odu iz grada i iz države, to su ionako izrodi – a izrodi raus!

7 OBRAT PERSPEKTIVE

Kraus: Najotužnija je egzistencija onog čovjeka koji nema pravo biti sramota svoje obitelji i izrod društva.

Danice, ono što si nazvala intelektualističkim i umišljeničkim izdvajanjem, tek je obrambeni mehanizam izroda od seratorske agresije većinske normalnosti kojoj je neprestano izložen.

Kako sam ono rekao na početku: splitskom izboru Keruma imam nešto za prigovoriti. A Splićanima koji su digli ruku za Keruma? Ne ako se pod tim misli na uopće sve Splićane koji su digli ruku. Ali većini među njima itekako imam... ili, pod ruku s Kinky, imam što izraziti zazor prema mentalitetu te većine Kerumovog biračkog tijela. Treba li uopće posebno isticati da većinski mentalni sklop Kerumovih glasača jest ovog radoševskog, odnosno thompsonovsko-celzijuskog tipa, manifestiran kroz ona četiri Pavičićeva osnovna motiva: kompleks grezog ruralca, pornografija maybacha, berluskonizacija, žicarsko podaništvo.

Pošto tebe, Danice, ne vidim kao predstavnika te vrste mentaliteta od čije strane se osjećam napadnut, smatraj se onim dijelom Kerumovog biračkog tijela spram kojega ne ulažem prigovor. Što se tiče većinskog dijela spram kojeg ulažem, kao društveno neangažirana osoba svejedno imam pravo na prigovaranje, pošto ne prigovaram po toj osnovi, zbog ''jalovosti''. A to je pravo pitanje: ne da li se prigovara, nego što se prigovara? Briga me za bilo čiju političku krivnju/odgovornost. Jebe se meni živo za to tko je na vlasti (i ovdje u Osijeku, a kamoli u Splitu), kao i za to tko je kriv što je na vlasti eto gulikoža A, a ne gulikoža B ili C. Moj prigovor ''mentalitetu'' je fundamentalnije prirode, on je odraz estetskog nepodnošenja, čisti izraz antipatije – prema glasu naroda – prema većinskoj populaciji onih koji se dobro osjećaju među svojima, koji nemaju ni najmanju namjeru biti sramote svojih obitelji i izrodi društva (naročito kada su, poput Radoša, ne samo pripadnici svoga krda, nego još i seratori u njegovom okrilju). Moj prigovor splitskom izboru Keruma, da budem slikovitiji, nije optužba za izdaju (mišlju, djelom ili jalovošću), nego stavljanje rukavica, čepljenje nosa i pokret mišića pri prelasku iz obrambenog garda u fazu upućivanja protuudarca.

(Pritom još jednom da naglasim, za svaki slučaj (mada bi to već dosad trebalo biti svima jasno): ne ciljam, barem ne prvenstveno, na one Kerumove specifične sirovosti, nego na zajednički nazivnik koji on dijeli sa svim todorićima ili bandićima ove zemlje. A kod naroda što (se) glasa, splitskom prigovaram ne ono što je kod njega specifično splitsko, nego ono što dijeli sa narodom svugdje. Meni je svaki narod antipatičan, ne samo onaj splitski. Ili, kako je to Kraus rekao (jer Kraus je sve rekao): Ništa nije uskogrudnije od šovinizma i rasne mržnje. Meni su svi ljudi jednaki: svuda ima ovčadi i za sve osjećam podjednak prezir. Samo neka nema sitničavih predrasuda.)

Diogen je svijećom tražio ''čovjeka'', a štapom rastjerivao ''smeće'' oko sebe. To je vrijednosna ljestvica koja se uspostavlja po kriteriju kakva si ovca: crna ili bijela, te postavlja kao uvjet humaniteta da budeš crna (biti bijela označeno je kao totalni promašaj ljudske egzistencije, kao biti ''smeće'').

Kakav obrat perspektive! Dosada smo imali blazirane, umišljene i premudre ''intelektualce'' koji neopravdano dižu nos i kao ''primitivce'' na olak i ohol način diskvalificiraju možda i naivnu svježinu, onu iskrenost i prostodušnost angažmana običnih ljudi iz naroda, no koji nastaje u dobroj vjeri i potječe iz srca. Ali sad vidimo da narod uopće nije nevin i svjež, nego se radi – da se ne lažemo – o notornoj kalkulantkoj bandi stereotipnih, uvlakački-podobnih i izvještačenih vanjskim kodeksom, koji igraju na sigurno (i po potrebi su uvijek spremni preobraziti se – po principu ''banalnosti zla'' – iz malog govna u veliko govno). A ako se itko bori za stvarnu svježinu i autentičnost, onda su to upravo ''neprirodne'', odnarođene crne ovce cinizma i arogancije.

Što ne znači da potezanjem Diogena tvrdim kako bi bilo tko od nas, uključivo i mene samog, bio slobodan od toga da u nekoj mjeri bude smeće, ta vrsta smeća. Svi mi imamo potrebu za prihvaćenošću i poštovanošću među ljudima, želimo imati novaca i živjeti zaštićeno i sigurno, i otuda nitko nije posve imun na zov krda. Ja taj potpuni imunitet niti ne tražim od bližnjih (ni od daljnjih). Ne bih imao ni pravo, pošto ni sam u životu nisam čisto crna ovca, nego netko zauvijek zaglavljen u laviranju od crne do bijele (slično beigdbederovskom ''bobo'' paradoksu: boheme-bourgeois, boemski buržuj, buržujski boem). Ja tražim nešto drugo: moraš barem htjeti biti čovjek. Problem imam s onima kod kojih potpuno izostaje to htijenje, koji jedino žele biti bijele ovce, ili da još jednom ponovim kako sam ih definirao: koji se baš dobro osjećaju među svojima i ništa im više ne treba povrh vlastitog uklapanja u bandu, u momentalni normativ podobnosti. I pogotovo s farizejima Bjeline, koji rade glorifikaciju i propagandu univerzalne normalnosti, naređujući da se smije biti jedino bijelom ovcom, dok crne ovce šalju raus.

Kažeš: Činjenica što si se uhvatio nacionalnog ponosa u smislu utakmica i mržnje samo govori da ne shvaćaš što bi nacionalni ponos trebao biti! Pripadnost zajednici i taj nacionalni osjećaj (nazovimo to nacionalnim ponosom, ali sigurna sam da bi taj naziv trebao biti drugačiji, više kao društvena odgovoronost) bi trebao dolaziti od jednostavne logike. Ako zajednici ne bude dobro, neće ni meni.(...) i dok mi u čobanu ne ugledamo bližnjega svoga (pripadnika zajednice u koju svi ulažemo da bi dobili priliku za radi i skrb i obrazovanje) (...) nema napretka. (...) Ovo ti govorim kada karikiram nas hrvate tukce i intelektualce, i majke mi ako ne vidim da je ta podjela baš toliko uznapredovala da bi bila doslovno crna i bijela! Liberali vs konzeve! Na neki način i ti mi izgledaš da si upao u to kolo samim tim što nisi niti jednom jedinom riječju opisao zajednicu na ovi način na koji ja pričam, već si dogurao i do srba i mržnje.

Danice, ja sam dogurao do Srba i govora mržnje kao jednog pola rasprave koja na drugom kraju ima pol govora ljubavi. Mislim da sam tamo bio dovoljno jasan u poanti: da mi je od govora mržnje (prema drugom narodu) još puno straniji govor ljubavi (prema svom narodu, prema zajednici na način na koji ti pričaš, tako metodom telefonskog imenika, od a do ž, ne praveći razliku). Napokon, pitala si me ono jesam li Hrvat (u smislu: osjećam li ''pripadnost zajednici'', pa sam ti dao sve aspekte odgovora. Kada protestiram protiv govora mržnje građana Sarajeva prema ''srpskim zločincima'', time odvajam opće svojstvo srpstva od konkretnog pojedinca. Vrijedi i analogno: odvajam opće svojstvo hrvatstva od konkretnog pojedinca – mene. Ali nije mi jasno zašto si ti moje odricanje od hrvatstva, odnosno domoljubnog osjećaja (ili ponosa, ili odgovornosti, kako hoćeš), shvatila samo u smislu odricanja od hrvatske nacionalističke politike. Danice, molim te, tu me shvati doslovno: ja se ne osjećam Hrvatom baš u smislu da mi za ovu tvoju Zajednicu puca prsluk.

Kažeš: Ti možeš prezirati neku budaletinu jer je budala, ali na nivou zajednice moraš biti svjestan da tu zajednicu svi sačinjavaju i boriti se i za tu budalu kad se boriš za sebe! I obrnuto!

Ali ako afirmacija vrijednosnog sustava dotične ''budale'' (ne samo eksponiranih baraba tipa Radoš, Kerum, Bandić, nego i svake one tipične hrvatske konzerve obične malograđanske) predstavlja – barem po mom mišljenju (a kojeg bih se drugog držao) – degradaciju društvenog života, malo mi je teže pojmiti na koji se ja onda način boreći se za njega (a što nužno za sobom povlači: ohrabrujući i podupirući degradaciju koja s njim dolazi) zapravo borim za progres zajednice, odnosno za sebe?! Ponovo ću te podsjetiti: zajednica koju ''svi sačinjavaju'', objedinjeni zajedničkim višim ciljem, je fantomski pojam; društvo je heterogeni sustav, koji ne postoji osim kroz unutarnji konflikt. Ne govorim napamet: moje osobno iskustvo je da se članovi Zajednice u golemoj većini upravljaju drastično različitim vrijednosnim ljestvicama i k drastično različitim ciljevima nego ja. Mišljenja sam otuda da se za progres društvenog života bolje borim izdvajajući se iz Zajednice, odnosno otvoreno govoreći ''budali'' što ju ide, boreći se protiv degradacije koju dotični predstavlja i gura i nameće – kao nasilje normalnosti – pokušavajući smanjiti utjecaj njegovog vrijednosnog sustava. Ili se barem (ako ništa drugo ne mogu) ograđujući od njega.

Uostalom, Danice, operiramo na različitim tematskim poljima. Meni – dopustit ćeš, nadam se, da je i to legitiman stav – pitanje uređenja građanske države nije visoko na listi osobnih prioriteta. Zašto ne listam prospekte za onu Norvešku koju si spomenula? Sigurno ne iz lojalnosti prema imaginarnom ovdašnjem Pripadništvu ili Zajednici, nego zato što i kad bih tamo živio, od onoga što je različito u odnosu na našu jadnu državu i što je faktor plusa za Norvešku (stupanj uređenosti), meni bi ionako puno važnije bilo ono što je isto kao kod nas, što je svugdje isto (glas naroda kao ''vladajuća ideja''). Misliš da norveški narod nije također sav u konzervama običnima malograđanskima? Da i tamo ne drmaju bijele ovce, na čelu s farizejima Bjeline koji poručuju crnima neka se snađu? Za tebe je glavno uređena država i u tu svrhu držiš se one da cilj ne bira sredstva, spremna si čak i koalirati s narodom. (Primijeti instrumentalni karakter tvoje preporuke: boriti se za budalu – radi sebe.) Pretvaraš se u Sartrea propovjednika angažiranosti koji zamjera ''autistu'' Flaubertu larpurlartističko stajanje po strani i nepoduzimanje ničega (dok se osjeća ''intelektualcem''): te zašto on nije pristao uz Komunu 1848., te zašto je on tako umišljen, te zašto govori uvredljivo o radnicima, te zašto toliko dotjeruje svoje rukopise, itd. Evo, ako hoćeš, bit ću Flaubert za tvog Sartrea. Naše međusobno nerazumijevanje potječe iz različitih prioriteta, odatle što je za mene glavna stvar ta tenzija koju osjećam spram naroda, drama spram koje se pitanje kulisa – jesu li uređene ili neuređene – odvija kompletno na margini, kako i priliči kulisama, dok si me ti spopala sa zahtjevom da mi kulise moraju biti u prvom planu, najvažnije, namećući mi taj cilj kao da je stvar podrazumijevajućeg konsenzusa.

Da kažem s Flaubertom: Narod je vječni maloljetnik, on će uvijek biti u posljednjem redu, pošto predstavlja broj, masu, neograničeno. Zatim: Ja mislim da će mnoštvo, krdo, uvijek zasluživati mržnju. Napokon: Najbolji lijek bio bi da se ukine opće pravo glasa, ta sramota ljudskog duha.