pero u šaci

Odlično veli Raspudić!

u izjavama uglednika i u komentarima anonimaca na društvenim mrežama dominiraju izrazi šoka i nevjerice, kao da je strašno i neviđeno to što je u 78. godini umro čovjek koji je sam za sebe odavno ironično govorio kako mu već teče odjavna špica. Ljudi ustvari plaču nad sobom i neprihvaćanjem vlastite smrtnosti. Arsen Dedić nadmašio je prosječan muški životni vijek. Pavlovski rečeno, dobar je boj bio, trku završio, vjeru sačuvao, njegoševski – imao se rašta i roditi. Umjesto cendranja, primjerenije je smrt velikana iskoristiti za racionalno prisjećanje i izražavanje zahvalnosti na djelu koje je ostavio zajednici.

In memoriam kolumna objavljena 21. 8., povodom Arsenove smrti.

Ne, zbilja, odlično rečeno.¹

—

Viktor Ivančić je prije nekih mjesec dana povukao paralelu između srodno tragikomičnih mentalnih kapaciteta dvojice kolumnista Večernjeg: Nine Raspudića i Bore Ristića. Obojica primjenjuju istu krivolovačku metodu (teoriju zamjene) u svrhu dezavuiranja iste mete (pošasti jugokomunističke ljevice).

Svaki je dakle ustaša, ukoliko nije mentalno retardirani akademik ili biskup, iznimno pokvareni komandos lijevog totalitarizma 'koji svjesno igra za drugu stranu'. Svaka je demonstracija fašizma posljedica jugokomunističkog komplota. Svaki je 'Za dom spremni' podla akustična sabotaža iza koje stoji dijabolično i nečujno 'Smrt fašizmu'. Raspudić se, naime, ispomaže teorijom zamjene, gdje je jedina nezamisliva opcija da fašisti djeluju u interesu samog fašizma, tj. da 'svjesno igraju' za svoju stranu. (...)
Radi se o tome da bez pošasti lijevoga terora alpinist Večernjeg lista ne bi bio u stanju razumjeti svijet; sve što se događa posljedica je štektanja crvenoga generatora zla; jugokomunizam je negativno intonirani fetiš pomoću kojeg Raspudić objašnjava široki spektar prirodnih i društvenih pojava, s akcentom na akutnim plemenskim traumama. (...)
Važno je samo proizvesti snažnu fikciju zločinački nastrojene ljevice, kvalitetnu komunističku avet koja će u kolektivnoj svijesti figurirati kao avangarda kataklizme, pa će ona Raspudićeva i Ristićeva 'hrvatska državotvorna priča' imati trajnu mogućnost da autohtoni asortiman gadosti proslijedi na tuđu adresu, uključujući redovite seanse ustaškoga salutiranja. (...) Stoga tipičan procijep u Raspudićevu insceniranju 'konteksta' – 'a to je fašizam-komunizam' – leži u činjenici da on ne iskazuje brigu zbog pojave fašizma, već upozorava na imaginarni antifašistički protuudar, na kreiranje uvjeta u kojima 'jugokomunistička priča pobjeđuje'. Ipak, zbog čega mu je pri dizajniranju ideološkog ratišta komunizam uopće potreban, i to do mjere da ga mora izmišljati? Zašto, na primjer, sama 'hrvatska državotvorna priča' – oličena možda baš u Raspudiću i Ristiću kao građanski nacifranim nacionalistima – ne može krenuti u boj i odnijeti pobjedu nad fašizmom?
Računajući na pomanjkanje samorefleksije, kao i nesklonost 'hrvatske opcije' da diže ruku na samu sebe, odgovor treba iznijeti bez uvijanja i skrivenih značenja: Zato jer bi obračun 'hrvatske državotvorne priče' s fašizmom odviše nalikovao suicidu.

—

Još u januaru, drug Boro zaslužio je da ga se dobro izreklamira i najusrdnije pohvali – slično kao Raspudića što pohvalih za slovo o Arsenu – zbog osvrta koji je dao na srpsko pitanje u Hrvatskoj i napose uređivačku politiku Novosti kao manjinskog glasila.

Zasmetalo mu tako što se Pupovac ponaša kao lider radikalne ljevice a ne politički predstavnik nacionalne manjine. I kakve su mu ono novine – pa to je mali Feral, dok međutim babi iz Donjeg Lapca sigurno ne trebaju Žižek i Badiou, ali možda treba obnovit zvonik na crkvi ili joj pomoći oko pravnih pitanja. Ali jebe se Pupovcu za to, sve je pare pokupio i sad ih tramba za potrebe propagande i vidanje ljutih rana nastalih uslijed slavne i tragične propasti velebne kulturne institucije u Hrvata zvane ''Feral''; nimalo ne mareći što će se zbog te ''neobične strasti'' dogoditi da baba iz Lapca ostane uskraćena za neku potrepštinu.

Evo, recite, zar nije to sad ultrapohvalno?

Ne, zbilja. Ima li nešto što više grije srdašca nego kad zakleti vjernik & teolog tvrdog libertarijanstva pokaže kako mu je na duši prije svega solidarnost s ''babom iz Lapca'' (i valjda svima drugima ekonomski i socijalno depriviranima)? Kako samo taj korifej i navjestitelj doktrine ''Crkni, nekonkurentni cvrčku!'' dirljivo mari za ubogu penzionerku – onda kada mu mila starica odlično dođe za pozvati se na nju kontra onoga kako izgledaju Novosti. Jer da slučajno izgledaju kao npr. najžešće libertarijansko glasilo u ne samo manjinskih, nego i većinskih Hrvata, ja sam siguran da bi se Boro također pozvao na isti princip po kojem treba prestati s propagandom (jer jasno, tako nečemu nije mjesto u onome što treba biti glasilo svih hrvatskih baba iz donjih lapaca, s čisto komunalnim temama). Pa dabome, prema najboljoj tradiciji poslovične libertarijanske solidarnosti s prezrenima i sirotima na svijetu, koja mu je iznad svega, iznad bilo kakve ideološke pristranosti.

To je primjer i metoda! Čineći kritiku Pupovčevog ''vođenja ideoloških ratova'' – lažno predstavljanih kao štićenje interesa donjolapčanki – ne čini pritom Boro nikakvo lažno predstavljanje, a jok, brajko moj. On to ni iz kakvih ideoloških ratova, nego što su mu, iznad svih prepucavanja na liniji lijevo-desno/liberalno-konzervativno/libertarijanstvo-socijalizam, na prvom mjestu i u srcu donjolapčanke treće životne dobi.

Pa kako ga ne nagraditi spontanim aplauzom?

Kapa dolje, Ristiću!

—

Taj je članak prošao razmjerno nezapaženo, bez nekih posebnih komentara i valjda ga se još jedino ja sjećam. Mirovao je Boro s agendom do šestog mjeseca kad ju je opet izmamuzao na malo indirektniji način, bez posebnog imenovanja Novosti, ali i bez toga dovoljno jasan, kuneći – u tekstu o identitetskom posrnuću srpske manjine u Hrvatskoj – ''političku i intelektualnu elitu nekog naroda'', koja usere motku odričući se one vjekovne mudrosti što iz premise kako vlastiti identitet biramo sami i nitko nam ga ne može nametnuti (te su i nacionalnost i vjera stvar osobnog izbora) izvlači konkluziju kako je onda znači jedino normalno da svoje povjerenje poklanjamo tradiranoj mudrosti i običajima naših predaka, pa, između ostalog, biramo i vjeru i naciju koju su naši preci birali (izvod istina mutan i pobačen, te skroz apsurdan, ali božemoj, ohrabrimo druga Boru u najboljim nakanama kolumnističkog razvoja!), i etogana što sljeduje: postidi se svojih predaka i njihove vjere, zaboravi tradiciju i zapusti običaje. Umjesto toga, zastranjela elita Srba u Hrvatskoj promovira im nekakav opskurni program zvan ''antifašizam'' i druge lijeve modele (neimara širih i nadnacionalnih identiteta, revnosnoga antifašističkog borca, koji nepogrešivo može detektirati "fašizam", kad god se on pojavi, prvoklasnog Europljanina, koji jedinstveno glasa PROTIV na referendumu, lijevoliberalnog prozelita, netrpeljivog prema svakom nacionalizmu, jer ni sam nema nacije, ni identiteta, pa ni druge ni sebe ne može poštovati). Zato se naš junak baca tijelom u zaštitu naroda, hrabar kao omladinka koja je zbacila ćebe s tenka, zbacujući te pogubne ''progresivističke identitetske obrasce'' što dovode do ''negativne evolucije''. Teorija namjene: man'te se, braćo Srbi, tog tamo antifašizma i ostalih antiprotivnosti i okrenite se nazad svome folkloru (njegovanju vlastite kulture, tradicije i običaja), jer ništa drugo u Hrvatskoj ni nije za vas, a zapravo i ni za koga.

Ovog puta, međutim, nije prošlo tako mirno. Prvo ga je nasitno povukao za zulufe Dragan Markovina, pa je ovaj nešto mahao nazad ručicama u krugu prijatelja i rodbine, da bi mjesec do dva kasnije u to tetkasto čerupanje uletio s kontrastrane Markovini i mrki Ninja, doviknuvši saveznički kamaradu Bori (kolumnist Borislav Ristić nedavno je u Večernjem listu prvi načeo tu jako važnu temu), pa stao bacati šurikene koji se zarivaju s onu stranu mozga. Pronicljivo ponavljajući suborčevu pronicljivost, uočio je kako u tjedniku srpske manjine uglavnom rade Hrvati i k tome, kakav skandal, uopće ne pišu obučeni u srpsku narodnu nošnju. Razotkrio je, kao šećer u heroinu, za čistoću novinarskog posla kvareću prisutnost ''Feralove siročadi''. Povezao je da se time svakoj pojedinoj babi iz Donjeg Lapca natura stanovita ''ideološka matrica'' (ona feralovska). Ima li Srbin u Hrvatskoj pravo na cijelu paletu političkih i vrijednosnih orijentacija? Može li biti npr. konzervativac, liberal, demokršćanin, antitotalitarist ili mora nužno odgovarati ideološkoj matrici koju su mu odredile Novosti? Ne promiče izvježbanom oku Ninje ni da oni koji su danas najbučniji podsjetnici na srpske žrtve za Oluje – prije svih, novinari Novosti i ostatak feralovštine – samo foliraju marenje za to što su neki Srbi bili ubijani, a zapravo im je jedino do ideologije (mržnje prema svemu hrvatskom); srpsko stanovništvo na prostoru oslobođenom u biti nikoga od njih ne zanima; sve te dežurne militantne ''pacifiste''; naziva ih i ''elitom'' u jazu spram naroda. Puj, banda! Hura za Ninju! Kako im je samo dobro rekao.

Da se razumijemo, kao nesmiljen kritičar takve prakse, nikada joj ne bi sam podlijegao: ići se pozivati na te ljude samo za svoj ideološki račun, dok zapravo ne mari za njih (lešinareći na srpskim žrtvama). Ne, on najdublje i najusrdnije mari. Mari i gotovo!

O kojim se ljudima naposljetku radi? Kakvog su sociološkog profila? Nitko ih ne zna bolje nego on: imamo uglavnom staračko, siromašno, povratničko stanovništvo u krajevima koji su bili pasivni i prije rata.

Netko bi možda pomislio da Ninja kritiku uređivačke politike Novosti kao ideološke (s instrumentalizacijom za tu svrhu stvari srpske manjine) daje s vlastite ideološke pozicije (instrumentalizirajući za tu svrhu stvar srpske manjine). Netko bi možda vidio projekcijsko optuživanje drugih za ono što sam čini u tome da svoj desant, vršen pod firmom zalaganja za punu paletu opcija, navodno uskraćenu, vrši s uočljivim, naprijed isturenim dezavuiranjem jedne od opcija, te lijeve i feralovske, tj. ''jugokomunističke'', koju ne može smisliti i koju otpisuje iz sfere legitimiteta karikiranjem u novi stereotip Srbina u Hrvatskoj, tobože nametan od strane redakcije Novosti (anarhokomunist, gej, biciklist, ateist, vegetarijanac, pacifist). Poziva se na to da bi trebalo dopustiti da Srbin bude i konzervativac, dok mu je zapravo napad na Novosti otuda što bi on propisao kako ne smije biti ništa drugo nego konzervativac. Onako kao što je slavni ''srpski ustaša'' Ristić pod firmom odterećenja manjinskog lista od ideologije u ime neutralnih komunalnih tema, zapravo samo imao na zubu to što se radi o nesimpatičnoj mu ideologiji, švercajući foru da jedino paket konzervativnih tradiranih mudrosti Srbina spašava, delegitimirajući sve ''progresivističko'' kao pogubno po srpsku manjinu i uostalom bilo koga. Lažno predstavljanje: prijesni napad na mrsku im ''političku i vrijednosnu orijentaciju'' ratni drugovi iz Večernjeg maskiraju u paravan visoko načelnog zalaganja za vanideološkost te srpsku zajednicu kao takvu, koje je tu dimna zavjesa.

De te fabula narratur: dok se tuži kako feralovci u Novostima tobože iskrajaju jedinu dozvoljenu formu hrvatskog Srbina, Ninja propušta primijetiti kako ju je upravo sam iskrojio, u skladu s teorijom namjene. Novosti trebaju biti jedino zato tu da u njemu pišu Srbi za Srbe, a ti potonji Srbi imaju biti isključivo ''staračko, siromašno, povratničko stanovništvo'' prirodno konzervativne provenijencije, a oni prvi Srbi se onda imaju obraćati ovim pretpostavljenim drugima isključivo po njihovoj pretpostavljeno folklornoj mjeri. I nemoj da Ninja nekoga (krivo)ulovi s krivim krvnim zrncima u krivoj nošnji.

Mislim, to bi tako netko rekao.² Ali to su sve laži i objede. Idemo: još jedan spontani aplauz za Ninju svih krivolovnih ninja!



—

Ali osim u Večernjaku, dejstvuje on i na drugom zmijskom mjestu: Poskoku.info. Na kojem je ono – da se vratimo na početak (neka prvi egzemplar karakteristične krivolovačke metode koja je tema ovog posta, bude i zadnji) – zborio najmudrije i najsumarnije od svih epitafaša Arsenu. Pišući o Arsenu, većina spomeničara ustvari piše o sebi, uzima jedan segment njegova djela ili života i napuhava ga u poželjnom smjeru, koristeći Arsena za projiciranje vlastitih stavova, bilo estetskih bilo političkih.

Sjajno opažanje! Doista, svak je tih dana instrumentalizirao Arsena za dodavanje na kredibilitetu nekoj svojoj agendi. Zato naš Ninja, da se razumijemo, kao nesmiljen kritičar takve prakse, nikada ne bi ništa slično... Recimo, kada kaže o njemu da je bio vrlo moderan i otvoren novim medijima (prije svega televiziji), ali i konzervativan u smislu njegovanja tradicije, ili kako je u okviru svoje generacije morao proći ''traumatičnu modernizaciju'' zemlje, ili da je Arsen važan zato što je utješna pomisao da glazbeno i jezično nismo stablo bez korijena – točno se vidi da je to od početka do kraja sine ira et studio, lišeno svakog napuhavanja u poželjnom smjeru i projiciranja vlastitih stavova. Ne, čisto nepristran naklon velikom pokojniku.

Ali, polako, nije ni to još sve od Ninjinih vještina... Posebna priča bio bi motiv provincije u Arsenovoj poeziji. Slavni ''Posljednji tango u Đevrskama'' nikada nisam interpretirao kao tomićevsko ruganje provinciji, nego kao ironično iskazanu simpatiju prema tragičnom heroizmu ljepotice iz Piramatovaca i njenom nastojanju da se izdigne iz svijeta oličenog u grotesknom provincijalnom natjecanju za miss. Dosta otvoren bubotak pod rebra arhinemezi Tomiću (ne posluži Arsen, vidimo, loše ni kao balvan za to). Anti Tomiću kolumnistu, koji se pak dva dana prije, 19.-og toga mjeseca, u analognoj svojoj in memoriam kolumni, raspisao nadugačko i naširoko o nekim svojim peripetijama i dodao par riječi o Arsenu, potuživši se kako ga je ovaj s dogovorenog intervjua dvaput otpravio praktički prije nego je stigao reći fala lepa.

Zato Ninja nije tako naivan, a jok, brajko moj. Neće on pravo pa o sebi, neće ponoviti Tomićevu grešku. Strogo o Arsenu. Zašto je ono, veli, Arsen tako značajan? Jer dokazuje da je sve te tijekove, promjene, lomove, boli, osobne, obiteljske, društvene, civilizacijske naš čovjek uspijevao sublimirati u viši sklad i ljepotu. Ne ispuštajmo pritom presudan karakter prisvojne odrednice: da je Arsen bio ne neki tamo putujući trubadur tko zna otkud, nego naš čovjek, tu iz Hrvatske i dijaspore, netko među nama, jedan od nas. I mnogo konzervativan u njegovanju tradicije, još jednom da napomenemo. Malne drugi Raspudić, tako je bio jak!

Između Tomićeve i Raspudićeve kolumne, smjestio se pak 20. t.m. intervju s Brankom Bulićem, Arsenovim pijanistom i prijateljem. Pa kaže: Kada bih ga opisivao nekom tko ga nikad nije upoznao, tom bih čovjeku rekao da s Arsenom mora biti spreman na sve. Jer, upozorio bih čovjeka, postoji mogućnost da će ga Arsen izvrijeđati i nakon 5 minuta mu reći: ''Slobodni ste, možete ići''.

Je li pomislio Ante Tomić da naciji prepričava nešto potencijalno autokompromitantno kada se pohvalio kako ga je Arsen otkantao za pola sata, i to u dva navrata? Raspudić se čitajući sigurno zadovoljno smijuljio kao časna sestra na vibrator. Ali je li se zapitao koliko bi on sam potrajao? Over ili under Bulićevih 5 minuta? Mislim da bi bilo kao u onom Arsenovom štosu: ''imam samo kućno zvonce; derem se tko je i ne otvaram''.

Štrajk koji je završio ili nije završio sumnjivo je tempiran, kao što su mnogi istakli. Kanda da u politikantskoj režiji HDZ-a, u kojoj se prosvjetare činilo marionetama i brvnom za predizborni desant na aktualnu vladu? Možebit. Zašto mi to nije predstavljalo prepreku za podržavanje štrajka?


Budimo načisto: HDZ je ultimativni karcinom ove zemlje već dvije i pol dekade.

I budimo načisto: ovo je već dvije i pol dekade HDZ-ova zemlja.

Predizborno je, dakle, doba, a Milanović je opet pročitao s blesimetra i umjesto demontaže tuđmanizma, kao hegemonske paradigme hrvatskog političkog života, navalio s ''demonopolizacijom'' tuđmanizma. Zašto bi, jel, samo HDZ za sebe prisvojio pravo na (izborno konjunkturno) desnilo? Zašto bi oni bili gori dupeglavci od nas kad baš možemo i mi to – vitla Zoki desnom pesnicom po zraku, sav kampanjski crven i zajapuren – yes we can!


Nasuprot PRetardiranim Macanovim i Huićevim frazerajima kojima aplaudiraju Milanovićevoj ofenzivi desnila kao revolucionarnoj ''dekriminalizaciji domoljublja'' ili ''transformaciji tektonskih razmjera'' (u namjeri izgurivanja HDZ-a sa scene, a nacionalizma iz, vele, fašističkog seljaštva u građanski mainstream), posrijedi je zapravo mrtvački kontinuitet i nemicanje sa zadanog kursa taktike koju SDP upražnjava otkad postoji. Iz prebrojavanja da biračko tijelo naginje pretežno na desno, računaju da im je najbolja šansa dobiti izbore ako snishodljivo konveniraju toj većini u njenim ritualnim figurama, pa se shodno tome i friziraju na mali HDZ.

Nijanse lijevog spektra: Jednom sam u životu glasao na parlamentarnim izborima: za koaliciju 2000. Činilo mi se prepovijesnim čak i za mene da propustim. Quoth the raven, 'Nevermore.' Tako i bi. Nikad više. To je kao s djecom i brokulima: probao preko volje, nije mi se dopalo.
Još dok se koalicija okupljala, bilo mi je jasno da to neće završiti dobro, zato što je ovaj njen dio s radikalno nezdravim odnosom prema pitanju svih pitanja – rak-rane hrvatske politike i društva sve od osamostaljenja – bio i dominantan dio (Račan-Budiša-Tomčić, plus čak jedan Tomac). Prisilio sam se nekako ipak da glasam, no nisam se puno iznenadio kad su odmah potom na sve strane stala izbijati očitovanja nepostojanja stvarne volje za demontažom tekovina tuđmanizma. Pusićka je, doduše, odbila u Saboru dići ruku za izglasavanje infamno lažljive, grubo revizionističke Deklaracije o Domovinskom ratu, ali ostala je jedina. Račane! Ti se foliraš kao neka ljevica – di si se sakrio? Pičkin dime, izlazi napolje. Nije ga bilo za naći, ni njega ni stranačke mašinerije, nos da bi pomolili.

Urodi li barem plodom ta taktika? Nikad! Od 25 godina HDZ je dosad bio na vlasti 17, a preostala dva mandata SDP je dobio samo onda kada im je vlast doslovno pala u ruke jer nije imala kuda drugdje pasti (prvi puta kada je koincidiralo Tuđmanovo umiranje i raspadanje po šavovima kriminalne hobotnice 90-ih same od sebe, a drugi puta kad je Sanader s neba pa u rebra dao ostavku, a HDZ bio uhvaćen s prstima u pekmezu i osuđen kao zločinačka organizacija). Logično, jer nadesno orijentiranima zamjenski HDZ nikada neće biti miliji od prave stvari, a vlastitu prirodnu izbornu bazu – u svojstvu ''čelnika ljevice'' – antagoniziraš time što se u tebi ne prepoznaju, pošto se lažno predstavljaš. Nije bez vraga što dok HDZ, kao autentičan u onome što jest, postojano na svake izbore izvede svoju vjernu armiju i glasašku mašineriju do zadnjeg živog ili mrtvog, odziv nalijevog dijela spektra je redovito sav nekakav mrljav, kilav i preko volje – osim u tih par navrata kada bi stvar dotjerale preko ruba i glasalo se protiv plebiscitarno. I SDP-ov ratni štab svejedno nije u stanju izvući nikakvu pouku iz ove mizerije svoga rezimea? Evo Milanovića kako i dalje forsira luzersku taktiku, zauzima gard bana jelačića s isukanom sabljom i kapitalne nacionalne toponime krsti predizborno po Tuđmanu, iz premise da mu nikako drugačije nego podilaženjem desnoj paradigmi nije moguće dobiti izbore. (Dok je recimo Mesić premoćno, s odzvanjajućom uvjerljivošću, izravno izabran dva puta uz maksimum zagovora oštre i dosljedne detuđmanizacije.)

Nešto kao kompleks valjda – dokazivanje da se zadovoljava u percipiranom obaveznom tonu domovinske nabožnosti.

Ali posljedice su dalekosežnije od puke 70%-tnosti godina koje je HDZ proveo u sedlu. Kunktatorski izostanak odlučnog i temeljitog detuđmanizacijskog raščišćavanja i metenja bagre s prvotno okupiranih pozicija rezultira općom ovjerom takvog stanja – kako na ideološkoj, tako i na najbanalnijoj razini stečenih položaja, gdje hobotnica nastavlja držati efektivnu dominaciju po svim tijelima i ustanovama, od ustavnog suda naniže, čak i onda kada je nominalno u opoziciji. Upravo je SDP-ova kronična taktika lažnog predstavljanja, s pomakom iz nominalne ljevice u ekstremni centrizam, ono što hadezeovštinu čini tako žilavom i neuništivom, karcinom dovodi do metastatskog stupnja.

Sve dok ne shvatimo kako se tu ne radi samo o pasivnom propuštanju da se išta učini, već o aktivnom suučesništvu. Naime, otkud nama danas vjeronauk u školama i spomenik ustašama nasred Splita? Treba dublje razmisliti o činjenici da to nije maslo samo hadezeovštine, već pakta hadezeovštine i esdepehazije svaki puta kada je potonja na vlasti. (...)
Mehanizam je uvijek isti: glasovi ''lijevo obojenih'', podjarivanjem njihovog straha da ne bi otišli kome gorem, već potpuno neprihvatljivim divljacima, odu njima. A onda, pošto njima, koji paktiraju, stvar efektivno ima karakter neutraliziranja glasa ''lijevo obojenog'' dijela populacije. Nećemo pretjerati ako kažemo da upravo to i jest ono što je zajednički interes Kolignje, i hadezeovštine i esdepehazije, i valjda sam smisao postojanja SDP-a, kao lažne ljevice: da usisa u sebe i onda dematerijalizira – puf, nestalo – ono što bi inače bio pritisak slijeva. (...)
Hoćemo li uvidjeti zjapeći apsurd rezona ''ajmo ipak Ivi/SDP-u, iako je božesačuvaj, jer vidi tek te druge'', formuliramo li stvarno stanje stvari ovako: jakog HDZ-a će biti do onda do kad će biti jakog SDP-a. Samo zato i je HDZ ovako žilav i uvijek iznova se vraća, vladajući zemljom već praktički dvije i pol decenije, što tako žilavo ima svoj SDP da mu čuva leđa; što – u zazoru, strahu i gađenju pred talibanima – uvijek iznova ljudi prelaze preko SDP-ovog prvopričesništva. Ili, da kažem to i izravnije: HDZ je (jer realno je, čak i sada kad formalno nije) tako uporno na vlasti u zemlji upravo zbog rezona onih gore navedenih, pod ruku s Mesićem, koji će ipak izaći i dati glas tzv. ''manjem zlu'' – baš iz silnog gađenja na ideju o HDZ-u na vlasti. Oh, ironijo! (...)
Ima li doista smisla logika po kojoj je svaka nepogoda koja bi nas mogla zadesiti s Josipovićem/SDP-om bolja od ciklone zvane Kolinda/HDZ – ukoliko razumijemo da ništa drugo nego nepogoda zvana Josipović/SDP i je ono što od Kolinde/HDZ-a čini neprolaznu ciklonu?

Bezizlaznost će na izborima i opet biti velika.


Kratkoročno gledano, SDP jest nešto normalniji (ne radi se ipak o krajnjim barbarima) i stoji da jest nešto bolje kada su na vlasti oni, a ne HDZ (npr. za nedavne migrantske krize se to osjetilo). Ali dugoročno, potrebno je da prvo propadne SDP i oslobodi prostor za kakvu-takvu stvarnu detuđmanizaciju da bi se zemlju moglo osloboditi njene rak-rane zvane HDZ i hadezeovska paradigma.

Uistinu, dođe mi žešća bol u kurcu od dileme hoće li nam sljedeće 4 godine aerodrome i trgove po Tuđmanu nazivati te katoličku crkvu dotirati milijardom Karamarko ili Milanović. A zabole li me isto tako za ishod ukrštenih rogova na liniji prosvjetari vs. vlada? Ni slučajno. Naprotiv, izrazito sam i uvijek za to da se jedna potplaćena i od politike vječito šikanirana profesija izbori za bolji status – nauštrb bilo koje od vlada, sadašnje, buduće, ganc mi je egal. Argument kako nije lijepa ni fina metoda sračunato pokušati iskoristiti relativnu (pokazalo se da i ne baš) ucjenjivost konkretno ove vlade približavanjem izbora – argument koji su potezali oni paralizirani strahom da Karamarko zasjedne u premijersku fotelju – u ime, kao, javnog interesa da politička utakmica stranaka bude što korektnija – nije mi nikakav prigovor protiv stvari; promašen je skroz-naskroz i patetičan. Zato što je sama utakmica isprazna i beznačajna.

Danas je na fejsu i drugim internetima eksplodirao članak Damira Pilića kojega mu je matična redakcija odbila objaviti. Nema zida na kojem nije dijeljen – osim zbog same zabranjenosti, čini se da i zato što je pogodio sentimente pučanstva. Reko, aj da i ja pročitam...

Pa i nisam nešto pao na guzicu.

Za početak, prilično je truističan. Glavna teza o pogubnosti imperijalizma američke vanjske politike van je dvojbe. Kome to još nije poznato? Jedino nekim bancima, ali baš zato nije neka taktika sav rezon teksta graditi na antitezičnosti bancima i skretanju pažnje na to da su zaglibili. Skandal jest prisutan, u toj cenzuri od strane Slobodne, glupoj i lakajskoj, kako oni to već vole.¹ Ali ako postoje banci i slobodne, patetično je svejedno Pilićevo proglašavanje buđenja europskih masa, da ljudi ''napokon progledavaju'' – u vezi nečega što je odavno topla voda i stara vijest.

Kad smo jednom utvrdili da su Amerikanci bad guys, izvodi li nam se samim time da Rusi nisu bad guys (skupa s imenovanim kabadahijama lokalnije magnitude)? Nije ni to neki kunst (radi se o osnovnoj stvari, nezapadanju u lažnu dilemu), ali bolje manire zahtijevale bi autorovo ekspliciranje kako se ne izvodi – dalo bi tekstu na uvjerljivosti i pokazalo višu tehničku razinu kolumniranja. Čitam, tražim... ali ne, od toga nema ni slova.

Kaže: glavna ugroza Europe nije Vladimir Vladimirovič Putin, nego onaj tko u Putina upire prstom, vičući ''drž'te lopova'', e da se Vlasi ne dosjete... Pilić, dakle, smatra kako je upiranje nužno netočno ako upiru i oni za koje znamo da su bad guys?

Pa kaže: U međuvremenu, Amerika je poduzela još jedan kvaran vanjskopolitički posao čije posljedice izrazito štete našem kontinentu: pokušala nas je, i prilično u tome uspjela, zavaditi s majkom Rusijom. Ha? Majkom Rusijom? Čitam i pitam se, zbunjen: izgovara li on ovaj panslavenski idiom ironično, sa zezanjem? Teško da bi mogao biti ozbiljan... to nije ozbiljna misao, koju bi se moglo udostojiti ičime doli podsmijehom; više je srednjovjekovnog profila. Da majka Rusija, hahahaha.

Ali da se ipak ne šali, vidimo po tome što u nastavku evocira doskočicu da je ''Europa pola Amerika, a pola Dostojevski'' te kako su nas Sjedinjene Države pokušale odvojiti od naše duševnije polovice i da se to zove zlostavljanje. Tekst je tu već urnebesan i pretvara se u karikaturu samoga sebe. Pravi Europljanin nikad se neće odreći Amerike, ali bogami neće ni Dostojevskog ni Rusije. Grijeh američke geopolitike nije po Piliću, znači, tek u tome što su sami bad guys, nego i u tome što govore kako su bad guys Rusi. Jer, ispadalo bi – nisu? Rusi?



Tko su tu – Rusi? Mi, dakako, o geopolitici sad govorimo – znači, o Putinu. Ček, za Pilića bi baš Putin bio cvjećka i duševnija polovica europske konstitucije te se osjeća osobno zlostavljanim ako ga se odvaja od baš Putina? Ne, ne od Putina, on pak – kao o onome od čega ga Uncle Sam odvaja – o Dostojevskom i valjda Čehovu te Čajkovskom... Što sad geopolitičkoga ujka Dostojevski ima s bilo čim (izvan toga da je u slobodno vrijeme i sam bio propovjednik ekspanzivnog panslavizma majke Rusije) – Pilić nam ne otkriva.

Radni naziv teksta mogao bi biti: kontra propagande – kontrapropagandom.